Ničim izazvan, Vrdoljak se oglasio, stao u obranu Markovića i veselog društva iz utvrde u Rusanovoj, umjesto da kao olimpijski apostol, član MOO-a, dakle vijeća svjetskih mudraca, sijedih glava, ponudi rješenje
RIJEKA – Anton Tonči Vrdoljak je nekada vedrio i oblačio hrvatskom političkom i sportskom scenom kao »Tuđmanov vojnik«, kako je sam tvrdio. Mnoge još peku ožiljci Vrdoljakova biča. Sjajni redatelj, Titova i Tuđmanova razdoblja, od svega je pravio predstavu, scenarij je bio napisan unaprijed, nije bilo improvizacije, znalo se kome će račun doći na naplatu.
Jadno je da u obračunu s ministrom znanosti, obrazovanja i sporta Željkom Jovanovićem, zbog nogometa, nudi svoj životopis. Poznata nam je Tončijeva filmska genijalnost, kao što su nam dobro znane njegove zasluge za afirmaciju hrvatskog sporta.
Jovanovićevo raščiščavanje nogometne močvare je za bivšeg predsjednika Hrvatskog olimpijskog odbora, a sadašnjeg člana Međunarodnog olimpijskog odbora – uplitanje politike u sport. Prijetnja zbog koje bi nas UEFA I FIFA mogle poslati u pakao. Suspendirati Savez, zabraniti nastup na Europskom prvenstvu…
Istina, tanka je nit između politike i sporta, ali valjda je svima jasno da je ovdje riječ o obračunu s – kriminalom! Kako je krenulo, HNS bi uskoro mogao održati sjednicu u Remetincu. Ničim izazvan, Vrdoljak se oglasio, stao u obranu Markovića i veselog društva iz utvrde u Rusanovoj, umjesto da kao olimpijski apostol, član MOO-a, dakle vijeća svjetskih mudraca, sijedih glava, ponudi rješenje. Nije problem u Jovanoviću, bez obzira na činjenicu da se ponaša kao Isus Krist, kao da je jučer sišao s neba, sa svetom vodicom među nevjernicima. Lopovima i varalicama. Ma kakav Isus, Jovanovićeva je rika lava.
Druga runda
Ministar pritom zaboravlja da nije više u oporbenim klupama Sabora, već je jedan od ljudi povjerenja premijera Zorana Milanovića i od njega se sada očekuju konkretni potezi, a ne »saborsko divljanje«. Mora pokrenuti mehanizme, poluge političke moći, u bijelim rukavicama svoja obećanja pretočiti u djela. Inspekcije, promjene Zakona o sportu, kontrole regularnosti i ne znam čega… Ministar je pametniji.
Da sve što se događalo proteklih petnaestak dana ne bude samo lajanje na mjesec. Poput ranjene zvijeri, Vrdoljak je počeo gristi ispod pojasa, reći da mu je žao što smo za ministra sporta dobili čovjeka koji nema pojma o sportu i o odnosu politike i sporta.
Ali to je već druga runda borbe ovnova na brvnu. Reakcija na bačenu rukavicu. Jovanović je ustvrdio da je Vrdoljak prodao Rijeku kada se kandidirala za Mediteranske igre 2011. godine. Zapravo trgovao, jer kao nagradu za odustajanje u ime »mrskoga mu grada«, bivši predsjednik MOO-a Juan Antonio Samaranch promovirao ga je u člana Međunarodnog olimpijskog odbora.
Najprije, nevjerojatno je Vrdoljakovo zgražanje nad Jovanovićevim političkim miješanjem u sport. Posljednji je koji o tome može govoriti iz neutralna kuta. Jer, politički je postao predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora, po Tuđmanovu nalogu, nakon što je odradio Europsko atletsko prvenstvo u Splitu 1990. godine.
Farsa u Bariju
U Barceloni je Hrvatsku predstavljao i jedan austrijski konj (s jahačem, naravno…), ali nije smio nastupiti Miloš Milošević kao – Srbin! Godinu dana kasnije postao je svjetski prvak u malim bazenima. Toliko o Vrdoljakoj političkoj platformi, sada drži lekcije Jovanoviću.
Riječka kandidatura, bolje rečeno farsa, za Mediteranske igre bila je 1. travnja 1995. godine u Bariju (a ne kako tvrdi 1996!), ubrzo je sjedio za Samaranchovim stolom odabranih u MOO-u. Riječani su tada bili jarci za »olimpijski oltar«. Slavko Linić, tadašnji gradonačelnik, divljao je u hotelu Sheraton Nicolaus. U svoj ga je apartman pozvao Juan Antonio Samaranch (zajedno s Lucianom Sušnjem i Željkom Maurovićem), Linić je izletio zelen od muke:
