Legendarni brk

Nikola Plećaš o košarci danas: ‘Navijači dolaze gledati svoje ljude, a mi više nemamo domaćih igrača’

Ivana Vaupotić

Foto Darko Jelinek

Foto Darko Jelinek

Ako u momčadi imate osamdeset posto stranaca, to je osamdeset posto manje publike. Dođem li na utakmicu, želim navijati za svog člana obitelji, svog susjeda iz ulice, svog kolegu iz škole... Ako dovedete Amerikance, poput ovih što igraju u našim ligama, onda me to ne interesira. Niti oni imaju kvalitetu zbog koje bih uživao u njihovoj košarci, niti su klubovi konkurentni na nekoj ozbiljnoj razini



Upitate li internet o Nikoli Plećašu, saznat ćete da je u pitanju nekadašnji košarkaški reprezentativac bivše Jugoslavije koji je tijekom karijere igrao za tri zagrebačka kluba, Mladost, Lokomotivu, odnosno današnju Cibonu, i Industromontažu te Kvarner. Na ekranu će se pojaviti pozamašan popis njegovih sportskih dostignuća, a vrlo vjerojatno i podatak da je ovog ponedjeljka dobio državnu nagradu za sport »Franjo Bučar«. Sve to ponudit će pretraga usklađena s ključnim postulatom novog milenije, »što brže i što kraće«.


Odlučite li, pak, zaroniti malo dublje u prostranstva interneta, otkrit ćete da se krajem šezdesetih i tijekom sedamdesetih godina prošlog stoljeća zbog Plećaša tražila karta više za košarkaške utakmice u Zagrebu i Rijeci, uz dodatak da su ga navijači redovno častili skandiranjem: »Sveti Nikola!« Povrh toga, vidjet ćete da je bio jedna od prvih istinskih sportskih zvijezda na području danas pokojne Jugoslavije.


Ako vam se sve to učini pretjeranim jer, k vragu, nikada niste čuli za to ime i prezime, uvijek se možete obratiti ljudima iz svoje okoline koji su do danas otpuhali mnoštvo svjećica s rođendanskih torti. Ta metoda kod sugovornika će najčešće izazvati izvlačenje arsenala pažljivo probranih superlativa, uz kombinaciju molbe i prijetnje: »Molim te, daj si truda i napiši jako lijep tekst o Plećašu, da te kasnije ne moram tražiti po kvartu«.




Tko ima volje i vremena, može ga potražiti u monografijama kluba koji se zvao Lokomotiva do 1976. godine, kada je promijenio ime u Cibona. Listanje takve literature, pogotovo one novijeg datuma, stvorit će dojam da je Plećaš tamo bio samo prolaznik, maltene nebitna figura. Doduše, to nije ništa novo. Te 1976. Lokomotiva ga je hladno odbacila, na sreću riječke košarke. Uz to, jednom zgodom, prije nekoliko godina, Plećašu nije dozvoljen ulaz u Košarki centar »Dražen Petrović«, na utakmicu Cibone.



Prvi međunarodni trofej zagrebačke klupske košarke stigao je u sezoni 1971./72. kada je Lokomotiva osvojila prvo izdanje Kupa Radivoja Koraća. Svjedoci tog vremena tvrde da je uzvratna utakmica finala s OKK Beogradom zbog Plećaša imala epske razmjere. Naime, Beograđani su na svom terenu ostvarili dvanaest poena prednosti (83:71), a nakon prvog poluvremena zagrebačkog dvoboja imali su +8 (48:40). Plećaš je, pak, s četrdeset postignutih poena režirao preokret za pobjedu (94:73), s time da je cijelo drugo poluvrijeme odigrao s četiri osobne greške.


– Bez daljnjega, to je jedna od mojih najboljih utakmica. Tada sam bio strahovito emotivan i više od ičega sam htio osvojiti taj trofej jer Radivoj Korać je bio sjajan igrač i izuzetan čovjek. Ta ljudskost koju je nosio bila mi je motiv više da želim osvojiti trofej nazvan njegovim imenom. U svakom trenutku drugog poluvremena sam mogao dobiti petu osobnu grešku, ali o tome uopće nisam razmišljao, niti sam se zbog toga štedio. Teško mi je opisati kako je to bilo. Nisam se niti malo čuvao, igrao sam punim plućima za taj trofej.



– Ako mi se nešto zamjeri, to ću odmah prekrižiti. Od trenutka kada se to dogodilo, tamo više ne idem. Pripomogao sam da se ta dvorana napravi, a netko je dobio zadatak da me ne pusti unutra. Da nisam deset godina vukao Lokomotivu, i da Lokomotiva u tom razdoblju nije napravila rezultate, vjerojatno ne bi bilo ni Cibone. Nakon svega što sam dao za taj klub, nije mi dozvoljeno da dođem na tu utakmicu. Još gore je što su napravili da 1976. godine budem potjeran iz toga kluba – kaže Plećaš.


Multinacionalna sredina


Tada ste bili standardni član reprezentacije. Zbog čega ste se odlučili za dolazak u Rijeku?


– Nekoliko puta sam pojačao mladu ekipu Kvarnera i obećao sam da ću odigrati sezonu u Rijeci, ako uđu u prvu ligu bivše Jugoslavije. To se ostvarilo i prešao sam u Kvarner. Obećao sam da ću doći i htio sam održati riječ. Pričale su se razne priče da su me tada htjeli klubovi jači od Kvarnera, ali sa mnom nitko nije konkretno razgovarao. Meni zbog toga nije ni najmanje krivo jer otišao sam u jednu prekrasnu sredinu, među dečke koje sam poznavao.


Znači, iz Rijeke nosite lijepe uspomene?


– Ta momčad Kvarnera bila je kvalitetna, a grad je prekrasan za život. Rijeka je tada, kao i sada, bila multinacionalna sredina. To je grad u kojem nema nekih velikih razlika između stanovnika. Te sezone smo igrali finale Kupa Jugoslavije s Jugoplastikom u zagrebačkom Domu sportova i suci su nas, mogu slobodno reći, pokrali. Nisu dozvolili Kvarneru da osvoji trofej. Jugoplastika je te sezone bila prvak Jugoslavije i pobjednik Kupa Radivoja Koraća, i zato je morala osvojiti trostruku krunu. Kasnije sam se vratio u Kvarner kao trener.


Dvorana mladosti u to doba je bila pretijesna za sve koji su htjeli gledati Kvarner uživo?


– Veliko zanimanje za košarku kod nas je započelo s otvaranjem Kutije šibica, 19. svibnja 1969. godine, kada je Lokomotiva u finalu Kupa Jugoslavije pobijedila Olimpiju i osvojila svoj prvi trofej. Nakon toga je Jugoslavija osvojila Svjetsko prvenstvo u Ljubljani i krenula je velika ekspanzija košarke. Zatim smo prešli u Dom sportova i sve se ponovilo. Bez obzira na suparnika, ta dvorana je uvijek bila rasprodana za košarkaške utakmice. Ista stvar dočekala me 1976. godine u Rijeci. Te je sezone dvorana na Trsatu uvijek bila puna do vrha. Uživao sam u igranju pred tim prekrasnim navijačima.



Bili ste vrhunski šuter koji je često zabijao trideset-četrdeset koševa po utakmici, s time da je tada svaki šut nosio dva poena. Je li vam žao što za vrijeme vaše karijere nije bilo trica?


– Bilo bi mi draže da je postojao bonus, pa da izvodim slobodna bacanja, koja sam pogađao više od devedeset posto. Meni je neshvatljivo da danas ima igrača koji ne mogu pogoditi više od pedeset posto slobodnih bacanja. U mojoj generaciji nitko nije išao ispod osamdeset posto. A trica je prevara. Stalno govorim da je sve stvar matematike. Trideset posto je dobar ubačaj za tricu, a za dva poena ta granica je šezdeset posto. Prema tome, deset šuteva za tricu donosi devet poena. Deset šuteva za dva donosi dvanaest poena. Koje je bolje? Ovo napucavanje za trice ubija draž sporta. Ljudi su time opterećeni, stalno forsiraju trice, a ne mogu zabiti više od sedamdeset poena. U moje vrijeme je bez trica u prosjeku bilo više od 85 poena po utakmici. Mislim da je to publici atraktivnije nego gledati nekoga kako promašuje trice.



Gdje ste živjeli tijekom svog boravka u Rijeci?


– Neko vrijeme sam bio smješten u hotelu Jadran. Moram reći da su me tamo jako pazili, i to je bilo baš super. Kasnije su mi pronašli garsonjeru na Trsatu. Tamo sam preselio s velikim zadovoljstvom jer sam mogao biti blizu dvorane. Jednu sezonu sam, kao trener, proveo u Ičićima. Tada sam imao sina i mogu reći da je mojoj obitelji tamo bilo baš lijepo.


Navijamo za ljude


Svojedobno ste bili prva prava sportska zvijezda u Zagrebu. Kako je to izgledalo u Rijeci?


– Tada su navijači dolazili gledati svoje ljude, a to se u današnje vrijeme izgubilo. Mi više nemamo domaće igrače. Ako u momčadi imate osamdeset posto stranaca, to je osamdeset posto manje publike. Dođem li na utakmicu, želim navijati za svog člana obitelji, svog susjeda iz ulice, svog kolegu iz škole… Ako dovedete Amerikance, poput ovih što igraju u našim ligama, onda me to ne interesira. Niti oni imaju kvalitetu zbog koje bih uživao u njihovoj košarci, niti su klubovi konkurentni na nekoj ozbiljnoj razini. Mi navijamo za osobe, za svoje ljude. Kada sam došao u Rijeku, domaći dečki su igrali odličnu košarku. Kada sam ih pojačao i pomogao da se digne kvaliteta te momčadi za jedan posto više, navijači su eksplodirali, a Trsat je postao rasprodan za svaku utakmicu. Pomogao sam tim dečkima da dokažu i potvrde svoju igračku kvalitetu i da Rijeka dobije košarku na razini koju zaslužuje.



Plećaševa košarkaška raskoš uglavnom je rezervirana za sjećanja njegovih suvremenika. Snimke iz tog vremena su dosta rijetke, a jednu od njih, i to s ogleda selekcija Europe i SAD-a, može se naći na Youtubeu. Preciznije, radi se o materijalu pod nazivom »Nikola Plećaš – Tony Parker of 70’s«, što u prijevodu znači »Nikola Plećaš – Tony Parker sedamdesetih«.


– Krajem šezdesetih i početkom sedamdesetih stvarala se selekcija Europe koja je igrala revijalne utakmice u raznim prigodama. Tu sam bio izabran u četiri navrata i uživao sam jer je to bila prilika za druženje s tadašnjim najboljim košarkašima Europe. Na takvim okupljanjima sam širio svoja saznanja o raznim zemljama i dobio sam sliku o njihovom načinu života. To su bili zgodni susreti koji su mi ostali u vrlo dragoj uspomeni. Prava je divota kada ste u istoj momčadi s najboljima, to je bila lakoća igranja košarke.



Danas je to jako daleko od tih vremena…


– Meni je jako žao što je riječka košarka na niskim granama. Ne znam zbog čega je to tako. Jednostavno, ne pitam previše. Grad poput Rijeke zaslužuje dobru momčad i kvalitetne igrače. Vidim da tamo i nogomet gubi zamah. A gdje je Primorje u vaterpolu? Nije mi jasno zašto se tamo dozvoljava da nestane nešto što je imalo rezultate. Recimo, atletika je bila fantastična u vrijeme Luciana Sušnja. A danas? Pa valjda ima ljudi koji vole trčati. Ne razumijem zbog čega je to sve nestalo. Očigledno je da nešto ne štima u društvu.


Kakve su danas vaše emocije prema Kvarnerskom zaljevu?


– Rijeka me uvijek dočeka raširenih ruku. Očigledno sam im tamo drag gost. U Rijeci ima puno ljudi s kojima se uvijek rado sretnem i popijem piće. Kada vas ljudi negdje prihvate otvorena srca, to je nešto nezaboravno. Onda se vratim u Zagreb, gdje nitko nije zainteresiran za postojanje sportaša kao što je Nikola Plećaš. Zato mi nije teško otići na bilo koje mjesto. Na žalost, to je živuća stvarnost.


Zbog čega je tako u Zagrebu?


– Mi smo ljudi koji vole nešto dignuti na vrh, da bi to onda srušili. Čim je netko najbolji u nečemu, očigledno ga odmah treba spustiti. Bio sam član reprezentacije Jugoslavije koja je osvojila sve, osim zlatne olimpijske medalje. Sada se u Novoj Gorici održava prekrasan turnir za djecu do dvanaest godina, a organizatori su kao posebne goste pozvali nas iz generacije koja je 1970. godine osvojila Svjetsko prvenstvo. Često nas zovu u Beograd, a u svibnju ove godine bili smo u Skoplju. Međutim, grad Zagreb i Hrvatska se ne sjete ljudi koji su stvorili podlogu za sve rezultate koji su došli u košarci. U toj reprezentaciji smo igrali Krešo Ćosić, Rato Tvrdić, Vinko Jelovac, Damir Šolman, Petar Skansi i ja. Dakle, igrači iz Hrvatske činili su pola te momčadi. Međutim, u ovoj državi i ovom gradu nitko ni ne spominje da mi postojimo. Ljudi u Zagrebu vole samo pobjednike, ali oni su im zanimljivi jako kratko. Kako se kaže da je svakog gosta tri dana dosta, tako je i njima svakog rezultata tri dana dosta.



Za današnje poimanje sporta, Plećaš se relativno kasno počeo baviti košarkom.


– U osnovnoj školi »Silvije Strahimir Kranjčević« sam išao na košarku, a imao sam prijatelja koji je igrao rukomet u Mladosti. Taj klub je tražio igrače za mlađe dobne kategorije i tako sam s četrnaest godina odlučio trenirati rukomet. Krenuli smo na taj moj nesuđeni prvi trening, a putem sam vidio prijatelje iz škole na košarkaškom igralištu. Kako smo uranili, rekao sam mu da ću do treninga rukometa malo igrati s njima. Tako sam ostao na košarkaškom igralištu, a do rukometnog nisam ni došao. Zbog toga danas svima govorim da ne guraju djecu u sport sa sedam-osam godina. Neka ih puste da se igraju i omoguće im da se bave plivanjem, atletikom i gimnastikom, kako bi dobila koordinaciju pokreta.



Puno ružnih stvari


Osjećate li određenu gorčinu kada se osvrnete na svoje igračke dane?


– Mogu reći da ima dosta ogorčenosti. Zatim, na Olimpijskim igrama u Münchenu 1972. godine nam je onemogućio osvajanje medalje. Tada smo izgubili od Portorika, a neki njihovi igrači bili su pozitivni na dopinškoj kontroli. Međutim, KSJ nije reagirao na vrijeme i ostao nam je taj poraz, iako je ta utakmica trebala biti registrirana našom pobjedom koja bi nas odvela u polufinale. Činjenica je da su nakon Münchena neki čelni ljudi KSJ-a dobili visoke pozicije u FIBA-i. Oni su nas, de facto, prodali za fotelje. Četiri godine kasnije su me izbacili iz reprezentacije za Olimpijske igre u Montrealu zato što sam snimio reklamu za čaj, čiji scenarij su potpisali moj trener i prvi predsjednik Hrvatskog olimpijskog odbora. A igrač koji je bio sa mnom u toj reklami otišao je na Olimpijske igre bez problema. Tvrdili su da Međunarodni olimpijski odbor ne tolerira sportaše u reklamama, a to je bila velika laž jer je još 1974. godine Avery Brundage, tadašnji predsjednik MOO-a, promijenio to pravilo i preporučio da vrhunski sportaši mogu biti u reklamama, ako je to u svrhu skupljanja sredstava za razvoj sporta. Otkuda sam ja, kao igrač, mogao znati kako idu ti pravilnici? Ta reklama nikada nije bila nigdje prikazana. Pričali su mi da je emitirana u Bosni, ali Bogdan Tanjević mi je rekao da on to nikada nije vidio. Bilo je puno ružnih stvari. No, opet sam tu. Živ sam i imam pravo govoriti, a oni neka misle što žele.


Sveti Nikola i Prvi brk


Za vrijeme igračke karijere, Plećaša su pratili nadimci »Sveti Nikola« i »Prvi brk«. Zapravo, brkovi su bili njegov zaštitni znak.


– Na pripremama za Svjetsko prvenstvo 1970. godine svi smo se dogovorili da ćemo pustiti brkove. Nekima se to nije svidjelo, pa su se obrijali, a ja sam svoje ostavio i obećao sam da ću ih obrijati ako budemo svjetski prvaci. Prije finala sam ih obrijao, a nekoliko dana nakon toga smo išli u Beograd, na prijem kod Tita. Tamo je Jovanka pitala: »Gdje je onaj moj brkati Ličanin?« Rekao sam joj: »Tu sam, gospođo, sve je u redu,« a nakon toga sam opet pustio brkove. Kasnije mi moja djeca nisu dala da se obrijem, i tako je brk ostao.


Kratka biografija


Nikola Plećaš rođen je 10. siječnja 1948. u ličkom selu Bruvno. Kao šestogodišnji dječak stigao je u Zagreb, a osam godina kasnije prvi put se upoznao s košarkaškom loptom. Prvi klub bila mu je zagrebačka Mladost, iz koje se 1966. preselio u redove jačeg gradskog rivala, Lokomotive, gdje je proveo iduće desetljeće. Nakon toga igrao je za Kvarner i zagrebačku Industromontažu. Od 1968. do 1976. bio je standardni član reprezentacije bivše Jugoslavije.


Današnje košarkaše generacije u Hrvatskoj samo mogu sanjati njegove dosege. S reprezentacijom je osvojio srebro na OI u Mexico Cityju 1968., zlato na SP-u u Ljubljani 1970. u Ljubljani i srebro na SP u Portoriku 1974., te zlata na Europskim prvenstvima u Barceloni 1973. i Beogradu 1975. te srebra na kontinentalnim smotrama u Napulju 1969. i Essenu 1971. U dresu Lokomotive je osvojio Kup Jugoslavije 1969. te Kup Radivoja Koraća 1972.