“Dirty Dozen”. “Prljava dvanaestorica”. Tako košarkašku reprezentaciju Hrvatske U16, osvajače europskog košarkaškog prvenstva u Novom Sadu, naziva fiba.basketball na svojoj internet adresi. Dakako, ovim nadimkom oni ne kane vrijeđati mlade hrvatske košarkaše. Naprotiv.

Na stranicama fiba.basketball jasno daju do znanja da cijene mlade hrvatske košarkaše, a prostor da se o europskim prvacima još ponešto kaže dali su zlatnom treneru naših košarkaša Milanu Karakašu.

Posljednji chat prije nego što odemo offline. Takav je naziv rubrike u kojoj je o svojim pulenima govorio trener Karakaš. Prenosimo taj chat u cijelosti:

Hej treneru! Što se radi? Nadamo se da ste sigurno stigli u Hrvatsku. Imate li par trenutaka za chat?

– Alo ekipa! Da, stigli smo. Nije to bilo dugo putovanje.

Da, samo preko rijeke. Uglavnom, ranije smo dosta razgovarali o Prki, Perasu i, naravno, Tišmi, kad ste bili možda i preiskreni. Ali, opraštamo vam.

– U redu.

Želimo znati nešto i o drugim momcima.

– O svih 12 momaka?

Da.

– Želite da govorim o svima?

I o članovima stručnog stožera.

– Ozbiljno?

Da.

– OK. Ajmo.

Broj četiri. Filip Paponja iz Cibone?

– Oh, čovječe. Taj momak… Noć prije finalne utakmice proveo je u bolnici, jer je primio udarac u glavu. Bilo je upitno hoće li igrati u finalu, ali došao mi je i rekao: treneru, spreman sam. Ima košarkašku viziju. Volim ga.

Hoćemo li dobiti “volim ga” za svakog igrača?

– Da. I za članove stručnog stožera.

Broj pet, Dominik Rašić iz Cedevite?

– On je najzabavniji. Zapravo, drugi najzabavniji momak u našem timu. Nevjerojatan napredak. Nije bio niti u top 100 u regionalnoj selekciji, ali radio je naporno i zaslužio mjesto u prvoj dvanaestorici. Dobro je odigrao. Volim ga.

Broj šest, jedan od četvorice najvažnijih, Ivan Perasović iz Splita?

– Moj čovjek, iz mog kluba. Mora shvatiti koliko velik može biti. Kad doda malo sportske drskosti u svoju igru, nebo mu je granica.

Volite ga?

– Volim ga.

Broj 7, Hrvoje Majcunić iz Cibone?

– On je timski igrač kakvog trebamo. Obično ga angažiramo kao podršku beku, dvojci, ali može igrati i jedinicu. Njegove minute na parketu vrlo su nam vrijedne. Žrtvovao se za tim skakao, pokazao puno srca. Volim ga.

Broj osam. Službeno proglašen za najboljeg igrača, Roko Prkačin iz Cibone?

– Najbolji igrač, to sve govori, zar ne?

Da, ali ipak… Ajde.

– Njegov potencijal nema limite. Može igrati sve, od jedinice do petice. Kad shvati još neke sitnice, on će biti ona vrsta igrača kojoj se svi dive. Naravno, volim ga.

Broj 9, igrač Reala iz Madrida koji je tješio svog timskog suigrača nakon finala, Boris Tišma?

– Da, onaj o kojem sam rekao puno nakon polufinala.

Nema potrebe da se vraćamo na to, treneru.

– Vidjeli ste sve u prvoj polovici utakmice protiv Španjolske. Nosio je cijeli tim na svojim leđima s 19 poena. Nisam ga poznavao toliko dobro kao druge momke, koji igraju u Hrvatskoj, ali nije mi trebalo puno da shvatim da je on igrač za najveće utakmice. Volim ga.

Da, mi također. Idemo na igrača s brojem 10, najmlađeg, Duju Bralu iz Zadra.

– Nije igrao toliko puno, ali on je jedan od dvojice rođenih 2003. godine, koje imamo u timu. Velika je stvar za Duju što je bio u Novom Sadu s ekipom, da je proživio sve one emocije i on će biti jedan od važnih igrača reprezentacije U16 u obrani titule idućeg ljeta. Volim ga.

Broj jedanaest, kapetan tima Matej Bošnjak iz Cedevite?

– Da, naš centar. U budućnosti će biti u stanju igrati i krilo, a na krilu smo ga koristili i u Novom Sadu. Pravi kapetan. Sve na što mislite kad kažete – kapetan momčadi, sve ćete to dobiti od Bošnjaka. Stav da je tim na prvom mjestu. Nikad nije tražio ništa za sebe. Volim ga.

Broj 12, Luka Bušljević iz Cibone?

– On je naš snajper. Nije imao puno prilike pokazati to u Novom Sadu, zbog ograničenog broja minuta koje je igrao, ali on je momak na kojeg trebate obratiti pažnju kroz idućih nekoliko godina. Nevjerovatan osjećaj za šut. Volim ga.

Volite puno ljudi.

– Da.

Broj 13, atleta i “zvijer” Ante Perkušić iz Splita?

– Sjećate se kad sam rekao da je Rašić drugi najzabavniji momak. E pa, Perka je najzabavniji. Bizarno je, ja inače vodim njegov klub i nikad ga nisam čuo da je rekao riječ. Onda on dođe u nacionalni tim i ne može prestati govoriti. Ne možeš ga ugasiti. Pozitivan stav, trenira napornije od većine igrača. U Srbiji je mogao biti još bolji, ali nadoći će, ne brinite. Bit će nagrađen. Volim ga.

Još dvojica. Broj 14, Mario Krešić iz Kaštela.

– Rekao mi je da nitko iz Kaštela prije njega nije nastupio u reprezentaciji bilo kojoj nacionalnoj reprezentaciji. On živi i diše za tim, bez obzira igrao pet minuta ili pet sekundi. Takve momke želite u svojoj ekipi, u to nema sumnje. Volim ga.

Konačno, najviši, 206 centimetara visok centar Tomislav Ivišić, iz Škole košarke Dražen Petrović.

– Najviši i najmlađi. On će također, s Bralom, biti vođa idućeg ljeta. Bio nam je odličan u polufinalu protiv Francuske i u finalu protiv Španjolske. Mora samo ostati skroman kakav jest, raditi kao što radi i dogodit će mu se dobre stvar. Volim ga, također.

Uspjeli ste treneru. Ostao je samo stručni stožer.

– Da, imali smo Dinu Rađu, Mladena Erjavca cijelog turnira. Dino je razlog zbog kojeg sam na klupi. Pratio je moj rad posljednjih šest ili sedam godina. Posebno zadnje tri i pol godine koliko sam u Košarkaškom klubu Split. Nadam se da ću opravdati njegovo povjerenje.

Sigurni smo da hoćete. Tko su momci na klupi do vas?

– Stipe Kuliš, moj asistent i istinski prijatelj. Ja volim košarku i mislim za sebe da sam radnik, ali Stipe, čovječe… Apsurdno je koliko taj čovjek može raditi za tim. Mislim da će spavati tjedan dana kad se vrati kući. Toliko smo imali neprospavanih noći. Na snazi i kondicijskoj pripremi s igračima radili su Mario Marković i Zvonimir Galovac.