NL arhiva
Reprezentacija je zrela i motivirana. Osjeti se ogromna želja za uspjehom, a to je dobar preduvjet. Posljednjih godina sve se slilo u pozitivnu energiju i vjerujem da će i to biti od pomoći. Međutim, medalja bi bila senzacija. Postanimo svjesni da nas ima četiri, a Rusa 145 milijuna – kaže Naglić
RIJEKA Rusija, Litva, Srbija… Tako bi mogao izgledati najteži mogući put hrvatske košarke reprezentacije do vjerojatno novog susreta sa Španjolskom. U finalu EuroBasketa. Prvog u povijesti! Hrvatska nikad nije igrala u finalu EP-a, ali očekivanja su uvijek bila velika s obzirom na tradiciju, europske klupske naslove »Cibone« i »Splita«, te početak hrvatskoga košarkaškoga puta od osamostaljenja, olimpijsko srebro 1992. godine i finala s Dream Teamom, svjetsku broncu dvije godine kasnije u Torontu, kada više nije bilo Dražena, ali igrali su Rađa, Kukoč… U prva dva nastupa na europskim prvenstvima, 1993. godine u Njemačkoj i dvije godine kasnije u Grčkoj, osvojene su bronce… Nakon toga – propuh.
Goran Dragić (Slo)
23.6 Dennis Schröder (Nje)
23.0 Aleksej Šved (Rus)
22.6 Lauri Markkanen (Fin)
22.4 Kristaps Porzingis (Lat)
21.4 Bojan Bogdanovic (Hrv)
19.8 Bogdan Bogdanovic (Srb)
18.8 Tornike Shengelia (Gru)
Poslije 22 godine bez medalje na velikim natjecanjima, ako ne računamo zlato s MIR-a u Pescari 2009. godine, imamo li pravo pogledati s kime uopće igramo poslije Rusije, s kojom se hrvatski košarkaši sastaju sutra u Istanbulu s početkom u 20.30 sati? Prije dvije godine u osmini finala dogodila se Češka (50:89) i povijesna blamaža. Jan Vesely je potopio Hrvatsku, koja je imala 24 izgubljene lopte, sa 20 poena i 13 skokova. Tada je dotaknuto dno. Međutim, s dna se može samo prema gore. Aleksandar Petrović odveo je Hrvatsku na Olimpijske igre nakon torinskih kvalifikacija, u kojima su nadjačane Grčka i Italija. Lani je u Riju jedna lopta dijelila Hrvatsku od polufinala olimpijskog turnira i pobjede nad Srbijom. Rusija će biti prvi pokazatelj diže li se Feniks iz pepela…
– Došli smo u fazu kada su sve utakmice teške. Nije to patetika, nema više lakih utakmica. Gledam na to navijački, s emocijama, ali reprezentacijama nam je zrela i motivirana. Mislim da se osjeti ogromna želja za uspjehom, a to je dobar preduvjet. Ne sumnjam da će Aco Petrović i njegov stožer, koji je kvalitetan, napraviti sve što je potrebno – kaže Aramis Naglić, trener »Zadra«, sudionik olimpijskog finala prije 25 godina, ali i povijesnoga potopa prije dvije godine u Lilleu na posljednjem EuroBasketu, kao pomoćni trener Velimira Perasovića…
Patnja u Lilleu
– Teško se to može objasniti. Bio je to jedan od trenutaka kada se osjećaš bespomoćno na klupi, gledaš kako izlaziš s Europskoga prvenstva u osmini finala, a došao si napraviti nešto veliko. Što se dogodilo? Skupilo se dosta sitnih stvari. Iza Bogdanovića su bile dvije nezgodne ozljede, distorzija i lakši potres mozga. Njegova želja, koja nikad nije bila upitna, nije bila na razini onoga što je mogao u tom trenutku. Nismo imali ni to jedinstvo koje postoji danas. Ante Tomić, koliko god ima strašnu karijeru, nije osobnost koja se može podrediti reprezentaciji. Kemija nije bila prava, uz suludo potovanje do Lillea, gdje smo stigli u tri sata ujutro, a u sportu treba paziti na svaki detalj. Još smo igrali rano, izgubili, pa je ostao cijeli dan za patnju…
Dobra je vijest da Hrvatska igra u večernjem terminu. Ali, dojam je da Rusi nisu nepobjedivi. Glavne uloge pripadaju Alekseju Švedu i Imofeju Mozgovu, centru visokom 216 centimetara, koji od lani ima NBA prsten, osvojen s »Clevelandom«.
– Rusi imaju solidnu reprezentaciju. Šved je velika opasnost, zabija u serijama i nije ga lako kontrolirati. Nadam se da ćemo naći način kako mu smanjiti postotak šuta. Mozgov može predstavljati opasnost u ofenzivnom skoku. Nismo atletski kalibar visoke reprezentacije, nismo u tom segmentu jaki kao Španjolci, koji uvijek mogu računati na četrdesetak skokova.
Hijerarhija
Rusija, Litva, Srbija… Put koji treba proći da bi se osvojila (srebrna) medalja. Da ne bi bila »drvena«, kao prije četiri godine u Sloveniji.
– Ima igrača i to pokazuje u kojem smjeru ide košarka. Traže se brzina, eksplozivnost, atleticizam. Sve su veći zahtjevi, košarkaši postaju supermeni! U moje vrijeme smo govorili o finoj ruci i razumijevanju igre. Danas je najvažnije da si atleta, a još ako imaš »ruku«, onda zarađuješ milijune…