Europsko prvenstvo

Aramis Naglić prije Rusije: ‘Vodi nas ogromna želja za uspjehom’

Zlatko Horvat

NL arhiva

NL arhiva

Reprezentacija je zrela i motivirana. Osjeti se ogromna želja za uspjehom, a to je dobar preduvjet. Posljednjih godina sve se slilo u pozitivnu energiju i vjerujem da će i to biti od pomoći. Međutim, medalja bi bila senzacija. Postanimo svjesni da nas ima četiri, a Rusa 145 milijuna – kaže Naglić



RIJEKA Rusija, Litva, Srbija… Tako bi mogao izgledati najteži mogući put hrvatske košarke reprezentacije do vjerojatno novog susreta sa Španjolskom. U finalu EuroBasketa. Prvog u povijesti! Hrvatska nikad nije igrala u finalu EP-a, ali očekivanja su uvijek bila velika s obzirom na tradiciju, europske klupske naslove »Cibone« i »Splita«, te početak hrvatskoga košarkaškoga puta od osamostaljenja, olimpijsko srebro 1992. godine i finala s Dream Teamom, svjetsku broncu dvije godine kasnije u Torontu, kada više nije bilo Dražena, ali igrali su Rađa, Kukoč… U prva dva nastupa na europskim prvenstvima, 1993. godine u Njemačkoj i dvije godine kasnije u Grčkoj, osvojene su bronce… Nakon toga – propuh.



Goran Dragić (Slo)‎


23.6 Dennis Schröder (Nje)‎




23.0 Aleksej Šved (Rus)


22.6 Lauri Markkanen (Fin)‎


22.4 Kristaps Porzingis (Lat)


21.4 Bojan Bogdanovic (Hrv)‎


19.8 Bogdan Bogdanovic (Srb)‎


18.8 Tornike Shengelia (Gru)‎



Poslije 22 godine bez medalje na velikim natjecanjima, ako ne računamo zlato s MIR-a u Pescari 2009. godine, imamo li pravo pogledati s kime uopće igramo poslije Rusije, s kojom se hrvatski košarkaši sastaju sutra u Istanbulu s početkom u 20.30 sati? Prije dvije godine u osmini finala dogodila se Češka (50:89) i povijesna blamaža. Jan Vesely je potopio Hrvatsku, koja je imala 24 izgubljene lopte, sa 20 poena i 13 skokova. Tada je dotaknuto dno. Međutim, s dna se može samo prema gore. Aleksandar Petrović odveo je Hrvatsku na Olimpijske igre nakon torinskih kvalifikacija, u kojima su nadjačane Grčka i Italija. Lani je u Riju jedna lopta dijelila Hrvatsku od polufinala olimpijskog turnira i pobjede nad Srbijom. Rusija će biti prvi pokazatelj diže li se Feniks iz pepela…


– Došli smo u fazu kada su sve utakmice teške. Nije to patetika, nema više lakih utakmica. Gledam na to navijački, s emocijama, ali reprezentacijama nam je zrela i motivirana. Mislim da se osjeti ogromna želja za uspjehom, a to je dobar preduvjet. Ne sumnjam da će Aco Petrović i njegov stožer, koji je kvalitetan, napraviti sve što je potrebno – kaže Aramis Naglić, trener »Zadra«, sudionik olimpijskog finala prije 25 godina, ali i povijesnoga potopa prije dvije godine u Lilleu na posljednjem EuroBasketu, kao pomoćni trener Velimira Perasovića…


Patnja u Lilleu


– Teško se to može objasniti. Bio je to jedan od trenutaka kada se osjećaš bespomoćno na klupi, gledaš kako izlaziš s Europskoga prvenstva u osmini finala, a došao si napraviti nešto veliko. Što se dogodilo? Skupilo se dosta sitnih stvari. Iza Bogdanovića su bile dvije nezgodne ozljede, distorzija i lakši potres mozga. Njegova želja, koja nikad nije bila upitna, nije bila na razini onoga što je mogao u tom trenutku. Nismo imali ni to jedinstvo koje postoji danas. Ante Tomić, koliko god ima strašnu karijeru, nije osobnost koja se može podrediti reprezentaciji. Kemija nije bila prava, uz suludo potovanje do Lillea, gdje smo stigli u tri sata ujutro, a u sportu treba paziti na svaki detalj. Još smo igrali rano, izgubili, pa je ostao cijeli dan za patnju…


Dobra je vijest da Hrvatska igra u večernjem terminu. Ali, dojam je da Rusi nisu nepobjedivi. Glavne uloge pripadaju Alekseju Švedu i Imofeju Mozgovu, centru visokom 216 centimetara, koji od lani ima NBA prsten, osvojen s »Clevelandom«.


– Rusi imaju solidnu reprezentaciju. Šved je velika opasnost, zabija u serijama i nije ga lako kontrolirati. Nadam se da ćemo naći način kako mu smanjiti postotak šuta. Mozgov može predstavljati opasnost u ofenzivnom skoku. Nismo atletski kalibar visoke reprezentacije, nismo u tom segmentu jaki kao Španjolci, koji uvijek mogu računati na četrdesetak skokova.



Parovi osmine finala, danas, Istanbul: Slovenija – Ukrajina (11.30), Njemačka – Francuska (14.15), Finska – Italija (17.45), Litva – Grčka (20.30), nedjelja: Španjolska – Turska (17.45), Hrvatska – Rusija (20.30), Srbija – Mađarska (14.15), Latvija – Crna Gora (11.30).Četvrtfinale (12. i 13. rujna): Slovenija/Ukrajina – Latvija/Crna Gora, Njemačka/Francuska – Španjolska/Turska, Litva/Grčka – Hrvatska/Rusija, Finska/Italija – Srbija/Mađarska.Polufinalni susreti igraju se 14. i 15. rujna, dok su susret za treće mjesto i finale na rasporedu 17. rujna.


Hijerarhija


Marko Tomas je odmarao protiv Češke, njegova obrana mogla bi biti ključ utakmice. – Tomas je klasa za sebe. Njegovo poznavanje košarke i njegove sposobnosti su na visokoj razini. Obrambene i napadačke. Jedina je šteta što je njegov košarkaški put pun ozljeda. Nemojmo zaboraviti ni Krunoslava Simona, koji takve utakmice igra jako dobro i voli preuzeti odgovornost. Dobri smo i zbog toga što se zna hijerarhija pa Ukić i Popović igraju svoje role, podređeni su reprezentaciji.


Danas se igraju prva četiri susreta osmine finala. Drugi krug natjecanja otvaraju Slovenija i Ukrajina (11.30) u reprizi pripremnog susreta odigranog Opatiji. Slovenci su apsolutni favoriti, Litva bi trebala proći Grčku, dok su preostala dva susreta, Njemačka – Francuska i Finska – Italija, potpuno otvorena. Izbornik Ettore Messina mora naći odgovor na Laurija Markkanena, 20-godišnjeg novaka »Chicago Bullsa«, visokog 213 centimetara, koji je u prvih pet utakmica pogodio 50 posto šuta za tri poena (11-22). No, imaju i Finci pravog čovjeka na klupi, Henrik Dettmann je s Njemačkom bio treći na SP-u 2002. godine u SAD-u. – Italija ima veliku košarkašku tradiciju, snažni su i iskusni. Favoriti su. Neće nam biti nimalo lako – smatra Dettmann, lider »vučje družine«.


Rusija, Litva, Srbija… Put koji treba proći da bi se osvojila (srebrna) medalja. Da ne bi bila »drvena«, kao prije četiri godine u Sloveniji.


– Te zemlje su sve košarkaške velesile, reprezentacije prepune talenata. Ono što je dobro i lijepo u košarci koju volim, kao i većina ljudi, jest što smo dobili sinergiju, ima malo negativnih reakcija. Svi zaista želimo da reprezentacija napravi uspjeh i to je dobro. Uvijek je bilo prijepora, negative, izjava mudaraca da se moglo ovo ili ono. Posljednjih godina sve se slilo u pozitivnu energiju i vjerujem da će i to biti od pomoći. Međutim, medalja bi bila senzacija. Postanimo svjesni da nas ima četiri, a Rusa 145 milijuna. Naša ulaganja u sport su mala, u košarku također…Ali kada se stvari postave na igru pet na pet, sve je moguće. – Bit će to utakmice na jednu ili dvije lopte, zato Petrović mora pronaći rješenja za završnice, planirati kretnje da bismo dobili dramatične finiše. Moraš imati kvalitetu, ali ne može samo individualna kvaliteta izvući završnicu. Markkanen, Porzingis, Šarić… Dvometraši koje je nemoguće čuvati jer s loptom mogu sve.

– Ima igrača i to pokazuje u kojem smjeru ide košarka. Traže se brzina, eksplozivnost, atleticizam. Sve su veći zahtjevi, košarkaši postaju supermeni! U moje vrijeme smo govorili o finoj ruci i razumijevanju igre. Danas je najvažnije da si atleta, a još ako imaš »ruku«, onda zarađuješ milijune…