Ivan Florjančič/S. JEŽINA
Konstatno se ulaže u opremu i imamo sve što nam treba. Zato naši atletičari ne odlaze previše na pripreme jer u Rijeci imaju bolje uvjete nego što bi imali da odu negdje drugdje - kaže ambiciozna direktorica riječkoga kluba
RIJEKA Kada je prije četiri godine stigla u »Kvarner« da bi pomogla u administrativnim poslovima nije niti sanjala da će uskoro postati direktorica, a kamoli da će u tri godine klub dovesti do financijske stabilnosti. Iva Florjančič itekako može biti zadovoljna rezultatima svojega rada zahvaljujući kojem je »Kvarner« opet postao poželjna atletska destinacija, a atletika »kraljica sportova« u Rijeci.
– Iako sam dugi niz godina bila atletičarka »Kvarnera«, godinama nisam bila uključena u rad kluba. Na Kantridu sam se vratila sasvim slučajno, klub u tom trenutku nije imao niti tajnika niti direktora pa sam ponudila svoju pomoć u administraciji – započela je Iva Florjančič. – Vrlo brzo sam se dokazala radom, trudom i voljom, a onda je uskoro stigla i jednoglasna ponuda Izvršnog odbora za mjesto direktorice.
Stanje koje ste zatekli u klubu bilo je daleko od dobroga, »Kvarner« je imao određenih poteškoća, prije svega onih financijske prirode?
– Klub je imao određenih financijskih problema, a i natjecateljski pogon bio je vrlo oskudan. Prvo smo napravili analizu situacije da vidimo gdje su problemi i gdje možemo poboljšati stvari. Počeli smo raditi, osmišljavati nove programe, promijenio se kompletan trenerski kadar u kojem je došlo do smjene generacija, kao i uprava. Osmislili smo program Vježbajmo zajedno, Atletika na engleskom i Ljetni kamp, koji smo pokrenuli da bismo u ljetnom razdoblju svojim članovima ponudili novu aktivnost, ali i osigurali egzistenciju tijekom mjeseci u kojima nemamo vlastitih prihoda. Na kraju se kamp proširio i poprimio poprilično velike razmjere te se nametnuo kao vrlo edukativan program, koji sada ne predstavlja samo izvor financija, već i promociju atletike. Također smo pokrenuli niz promotivnih aktivnosti, počeli smo raditi i u marketinškom dijelu, što je rezultiralo povećanim brojem upisa, napravili smo selekciju djece, osnažili suradnju sa školama. Također potičemo i roditelje na vježbanje u vrijeme u koje treniraju i njihova djeca, a u naš su klub dobrodošla i djeca koja nisu u natjecateljskom pogonu jer nemaju ambicija niti predispozicija da bi bili natjecatelji, ali se žele baviti sportom. Sve je to kroz tri godine pridonijelo da smo financijski stabilan klub.
Tvrdoglava i uporna
Sigurno se nije bilo lako uhvatiti u koštac s tekućom problematikom kluba, jeste li se bojali novog izazova?
– Ne bojim se izazova, niti razmišljam o strahovima i negativnim posljedicama. Uvijek razmišljam pozitivno, vrlo sam tvrdoglava i uporna, kad nešto zacrtam vrlo je vjerojatno da ću to i ostvariti. No, svi koji rade u administraciji u sportu moraju istovremeno biti i pravnici, računovođe, poznavati ekonomiju, vrlo često biti i treneri, suci, psiholozi, znati raditi na marketingu… A to je velik problem. Rad u administraciji iziskuje niz znanja i vještina, nije to samo rad za kompjuterom, ispunjavanje obrazaca i šefovanje, kako mnogi misle. Prije svega morate znati voditi tim jer je tim ključ uspjeha. Ako imate dobro postavljen tim u kojem svatko radi svoj dio posla, onda nemate problema i stvari idu svojim tijekom. Međutim, u Hrvatskoj ne postoji sustav koji bi obučavao i pripremao administrativno osoblje sa svime s čime će se suočiti i baviti. To me ponukalo i tjeralo da učim još više, stalno upijam nova znanja pa sam prije godinu dana upisala fakultet. Ne mogu reći da samostalno donosim odluke, tu je uprava koja stoji iza mene, prije svega naš predsjednik Luciano Sušanj, koji je svaki dan u klubu i s kojim svakodnevno razgovaram o eventualnim problemima i zajednički radimo na njihovom rješavanju. Mogu biti sretna što mogu učiti od njega, što mi svakodnevno prenosi svoja znanja i na određeni me način usmjerava.
Atletska igraonica definitivno je najpopularniji program »Kvarnera« za koji postoje liste čekanja.
– Liste čekanja postoje za igraonicu i program Vježbamo zajedno, atletska škola nam je maksimalno popunjena, a u mlađekadetskom pogonu smo uveli novi sustav. Moramo raditi malo ozbiljnije, počeli smo raditi određene selekcije djece, iako se to nekima ne sviđa. Za igraonicu postoji lista čekanja zbog ograničenih kapaciteta, nije nam cilj samo brojčano prikupljati djecu i naplaćivati članarinu, nego i da ta djeca dobiju maksimalno sve što trebaju od trenažnoga procesa. U interesu nam je da se kvalitetno radi s djecom i da što više djece ostane u natjecateljskom pogonu. Primaran je natjecateljski pogon, a onda sve ostalo. Trebamo stvarati vlastite natjecatelje. Imamo Ivana Vujevića, Klaru Barnjak, Marina Dotlića, Erika Slugu, Dominika Babića, Romana Polića… Svi su vrlo uspješni natjecatelji, studenti i gimnazijalci. Voljeli bismo da obrazovni sustav malo više podrži sportaše, ali to, nažalost, nije tako.
Kada ste došli u klub »Kvarner« je imao 300-tinjak članova, sada broji više od 800 članova. U svojim redovima ima i olimpijsku pobjednicu u bacanju koplja Saru Kolak te je sve više zanimljiv atletičarima?
– Nama je svaki član jednako važan, bio on u atletskoj igraonici ili vrhunski sportaš. I to je ono što atletičari prepoznaju pa smo postali zanimljiva destinacija. Međutim, zbog financija nismo u mogućnosti primiti sve koji bi htjeli postati članovi »Kvarnera«, neke smo, nažalost, morali odbiti. Mogu reći da je u tijeku jedan vrlo zanimljiv transfer koji je gotovo pa realiziran.
Sponzori
Ono čime se možete pohvaliti jest financijska stabilnost, što je želja mnogih klubova?
– U sportu je financijska stabilnost vrlo relativna. Gospodarstvo nam je u lošoj situaciji, mislim da se za sport ne izdvaja dovoljno niti na nacionalnoj niti na regionalnoj razini, tako da nismo u mogućnosti imati nekakva prevelika financijska očekivanja i ulaganja, ali svakog našeg sportaša pratimo maksimalno koliko možemo, što se najbolje vidi na primjeru Sare Kolak. Kad joj je bilo najpotrebnije klub i Grad su stali iza nje i maksimalno joj pomogli. Mislim da je to naša dužnost. Financije su najveći izazov, trenutno se nitko ne može osloniti isključivo na javne izvore financiranja i na izvore financiranja iz lokalne samouprave, morate naći način na koji ćete sami pronaći financijska sredstva. Upravo iz tog razloga pokrećemo razne programe i organiziramo razne manifestacije da bismo mogli sav prihod usmjeriti u natjecateljski pogon, što i činmo. Situacija se uvijek može promijeniti. Objekte imamo, odlaskom nogometaša s Kantride imamo najbolje uvjete u Hrvatskoj. Konstatno se ulaže u opremu i imamo sve što nam treba. Zato naši atletičari ne odlaze previše na pripreme jer u Rijeci imaju bolje uvjete nego što bi imali da odu negdje drugdje.
No, poneki sponzor bi dobro došao?
– Što su to sponzori? Danas je vrlo teško pronaći sponzora, svatko gleda neki svoj interes, svatko će vas pitati što on ima od toga. Kako ćete mu objasniti da je ulaganje u klub čisto dobra volja? Problem je što sponzorstvom nemate nikakve porezne olakšice, a na taj je način teško motivirati nekoga da vas sponzorira. Imate, primjerice, nogometne klubove koji muče muku sa sponzorima, a kamoli ne bismo mi mali. Tako da je pronalaženje sponzora za nas gotovo nemoguća misija. Trudimo se, uvijek tu bude nekih manjih donacija, ali to je ispod svake razine.
Danas je sve više uspješnih žena u poslovnom svijetu koji je još donedavno bio rezerviran isključivo za muškarce. Jeste li se susreli s nekom predrasudom?
– Nisam naišla na predrasude, po prirodi sam temperamentna i tvrdoglava da bi me takve stvari pokolebale i da bih se osjećala manje vrijednom. Naprotiv. No, nije jednostavno biti žena u poslovnom svijetu jer sam majka, a obitelj je na prvom mjestu. Imate krize i situacija s kojima se teško nositi. To je trenutak, dignete glavu i idete dalje.
Blagdansko je vrijeme, Vaše želje u Novoj 2019. godini?
– Prije svega zdravlje, a onda sve ostalo. Želja mi je završiti fakultet, zadržati financijsku stabilnost kluba i napredovati u rezultatskom smislu. Već smo među tri najbolja kluba u Hrvatskoj, ali uvijek želimo više. Sara iduće godine kreće s natjecanjima, Ivan Vujević već ima nornu u skoku udalj za mlađeseniorsko europsko prvenstvo, a imamo i puno mladih perspektivnih atletičara. U ostale želje ulazi puno dobre volje, pozitive i smijeha. To je ono što nam svima treba.
Iva Florjančič atletiku je trenirala do 23. godine, a supruga Matjaža, nekada nogometaša »Rijeke«, »Cremonesea«, »Torina« i »Empolija«, koji je jedno vrijeme radio i kao pomoćnik Matjaža Keka, upoznala je na – stadionu.
– Imam sreće što je moj suprug nekada bio profesionalni sportaš pa razumije da u mojem poslu nema radnog vremena jer uvijek imamo ili natjecanje, neku manifestaciju ili neku drugu obavezu. Jako dobro funkcioniramo, a i naši sinovi, desetogodišnji David i sedmogodišnji Matia, također su uključeni u sport. Još uvijek balansiraju između nogometa i atletike, zasad je tu fair-play, ha, ha. Da nemam podršku supruga ne bih se mogla baviti ovim poslom, a kamoli ići na fakultet. Praktički me po cijele dane nema kući, u to vrijeme suprug balansira s djecom, ali da je jednostavno nije. Tata piše zadaće, a mama ih pregledava, ha, ha. Upoznali smo se na stadionu, trebalo mu je vremena da me osvoji, nije me lako impresionirati – kaže direktorica »Kvarnera«.
