Međunarodna prepoznatljivost domaće znanstvene produkcije je jako slaba, a zbog nedostatka strategije strukturnih i kadrovskih promjena često je i besperspektivna
Problem financiranja znanosti pojavio se puno prije gospodarske krize koja je taj problem dodatno produbila. O trenutačnoj situaciji, ali i budućnosti znanosti pričamo sa Stipanom Jonjićem, redovitim profesorom na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci i pročelnikom Zavoda za histologiju i embriologiju te Centra za proteomiku. Područje njegovog znanstveno-istraživačkog djelovanja je imunologija i virusologija, a ubraja se u red najuspješnijih hrvatskih znanstvenika, kako s obzirom na citiranost radova tako i prepoznatljivosti znanstvenih časopisa u kojima su ti radovi objavljeni.
Njegova međunarodna znanstvena prepoznatljivost očituje se kroz brojna pozvana predavanja, te kroz broj i razinu međunarodnih znanstvenih projekata koje je dobio, a brojni suradnici koji su stasali u njegovom laboratoriju i sami su postali ugledni znanstvenici. Dobitnik je brojnih domaćih i međunarodnih nagrada i priznanja, a bio je i dekan Medicinskog fakulteta te član Nacionalnog vijeća za znanost i Nacionalnog vijeća za visoku naobrazbu. Prošle godine je imenovan za člana Upravnog odbora Hrvatske zaklade za znanost koja ove godine obilježava desetu obljetnicu postojanja.
Povezivanje s gospodarstvom
Prošle godine donesen je novi Zakon o Hrvatskoj zakladi za znanost kojim je Zaklada postala središnja ustanova za financiranje znanstvenih istraživanja. No, zbog nedostatka novca u državnom proračunu, ona zapravo nije ni preuzela tu ulogu?
– Točno, ako je Zakonom utvrđeno da je HRZZ središnja ustanova za financiranje znanosti, onda je jasno da se propustilo ispoštovati odredbe vlastitih zakona. Zaklada mora nastaviti svoju misiju koju joj je povjerio Sabor RH! Napominjem, da bi za potpuno ostvarivanje misije HRZZ za znanstvene projekte i programe trebalo oko 200 milijuna kuna kojih očito sad nema. Situacija bi naravno bila bezbolnija da se u Zakladu izdvajalo kontinuirano svih ovih godina. Međutim, vjerujem ipak da će se naći rješenje za nastavak rada. Dosta je toga napravljeno i nakon donošenja novog Zakona i imenovanja novog Upravnog odbora u prosincu 2010. godine. Trebalo je uskladiti rad Zaklade sa zakonskim odrednicama, formirani su znanstveni odbori i raspisani novi natječaji za programe znanstvenih istraživanja. Također, prikupljen je velik broj prijava na te natječaje koje su prošle postupak međunarodne evaluacije u samo šest mjeseci, što je europski standard od kojega ni Zaklada neće odstupati. Dakle, unatoč neizvjesnosti zbog izostanka financiranja, Zaklada je nakon imenovanja novog Upravnog odbora vrlo intenzivno radila na ispunjavanju svoje misije.
Uskoro će biti obilježena deseta obljetnica Hrvatske zaklade za znanost koja je osnovana s ciljem financiranja znanstvenih projekata kojim bi se potaknula obnova hrvatskoga gospodarstva. Što je Zaklada u tom smislu do sada napravila?
– Svakako treba istaknuti da je dosadašnji rad Zaklade ne samo opravdao razloge za njeno osnivanje, već je i pokazao da se u nas može organizirati evaluacija znanstvenih projekata na istim principima i s istim standardima kao što to rade u znanstveno najprepoznatljivijim zemljama. Prethodna uprava Zaklade zaista je postavila visoke standarde kad govorimo o stručnim službama i proceduri međunarodne evaluacije projekata. Educiran je veliki broj mladih ljudi za te poslove i oni su sada kadri preuzeti i bitno zahtjevnije zadatke. Ono što nikako nije dobro jest činjenica da bi sav taj golemi posao na uspostavi sustava, izobrazbi stručnjaka i stvaranju baze evaluatora, mogli postati uzaludni ukoliko HRZZ ostane bez sredstava za nastavak aktivnosti. Zaklada godinama nije dobivala skoro nikakav novac iz proračuna za znanost, tako da je glavnica već potrošena za projekte. S ostatkom novaca bit će financiran jedan broj novih projekata po natječaju iz srpnja ove godine i to bi bilo to.
Spomenuli ste gospodarstvo! Povezivanje s gospodarstvom jest bitna funkcija Zaklade, ali to nije tako jednostavno budući da je i naše gospodarstvo u krizi. Ipak, od kvalitetne znanosti i znanstvene izobrazbe stručnjaka najveću korist u konačnici uvijek ima gospodarstvo. Nije mi poznata niti jedna znanstveno vrlo razvijena zemlja koja je gospodarski siromašna! U nas baš nema neke tradicije na planu znanstvenog povezivanja gospodarstva i znanosti, ali možemo učiti iz iskustva drugih zemalja. HRZZ je poduzela određene korake u ovom smjeru već 2005. godine, ponajprije kroz svoj program Partnerstvo u istraživanjima kojim privlači izvanproračunska sredstva u znanstvena istraživanja. Takvo partnerstvo odista ima, ne samo smisla, već i velike izglede, ali traži puno strpljenja i rada.
Uništavanje karijera
Kakva je budućnost Zaklade?
– Često je u prošlosti naša intelektualna elita odigrala ključnu ulogu za očuvanje nacionalnih vrijednosti i interesa. Ta ista danas treba agresivnije ukazivati na slabosti društva poput zaostajanja razvoja znanosti. HRZZ može i treba biti jedan od ključnih instrumenata u razvoju naše znanosti i zato ju treba poticati i razvijati. Nama trebaju kompetitivne skupine znanstvenika i oni za svoj rad moraju imati na raspolaganju sredstva za kvalitetno istraživanje. Jedino tako moći ćemo ravnopravno konkurirati na EU i druge fondove i osigurati još veća ulaganja.
Kako vidite stanje znanosti u Hrvatskoj u odnosu na zemlje koje mi često uzimamo kao uzor?
– Znanost je bitna za Hrvatsku i bilo bi neistinito reći da se svih ovih godina nije dosta činilo na unapređenju znanosti. No, stvari ipak ne idu onako kako bi trebale odnosno, umjesto ubrzanog razvoja mi bitno zaostajemo u provođenju ključnih reformi koje bi ustrojile znanost na istim principima na kojima je ustrojena znanost u znanstveno razvijenim zemljama. Međunarodna prepoznatljivost hrvatske znanstvene produkcije je jako slaba u usporedbi sa zemljama koje inače ubrajamo u znanstveno prosječno razvijene. Mnogi se zasigurno neće složiti, ali usuđujem se reći da bi se naša znanost mogla okarakterizirati kao nekonkurentna, usitnjena, a često i besperspektivna zbog nedostatka strategije strukturnih i kadrovskih promjena koje bi ju učinile prepoznatljivijom i time konkurentnijom.
Osim problema u financiranju Hrvatske zaklade za znanost, kakva je trenutačna uopće situacija u financiranju znanosti u Hrvatskoj?
– Zasigurno vrlo teška. Već petu godinu nije bilo novih natječaja za projekte koje financira MZOŠ. Doduše, MZOŠ je nastavio sufinancirati »stare« projekte, ali to nije i ne može biti zamjena za nove natječaje. Dapače, ovako se potiču i oni koji zapravo ne zaslužuju financiranje. Mi niti trebamo, niti objektivno možemo financirati tako veliki broj projekata, a periodične evaluacije koje su provedene bile su ipak samo palijativne, odnosno nisu polučile željeni probir. Čak i da jesu, znanstvenici, napose mladi koji tek startaju kao postdoktori, morali bi imati priliku aplicirati na projekte. Tim više što u zadnjih dvadesetak godina Ministarstvo potiče razvoj znanstvenog podmlatka kroz odobravanje novaka na projektima. Bilo bi tragično da ponajbolji mladi znanstvenici odluče potražiti svoje mjesto u inozemstvu, samo zato što im se kod nas nije pružila prilika. Konačno to je i velika materijalna šteta, budući da je ova zemlja uložila sredstva u njihovu izobrazbu. Osim toga, novaci se ne bi smjeli dodijeljivati prema bilo kojem ključu, već prema vrijednosti projekta. Zato ne vidim smisla u tome da se novaci dodjeljuju institucijama, makar sam svjestan da takvi pritisci dolaze upravo s institucija. U svakom slučaju dodjela znanstvenih novaka je opravdala očekivanja i ulaganja te s tim treba nastaviti, ali se ne smije dozvoliti da znanstvene novake dobiju projekti znanstvene ispodprosječnosti, jer se tako, ne samo baca novac, već uništava karijera znanstvenog podmlatka.
Nužne reforme
Gdje, prema vašem mišljenju, leži uzrok tim problemima? U resornom ministarstvu?
– Dakako da je značajan dio odgovornosti na centralnoj vlasti, dakle MZOŠ-u, ali bi bilo netočno pa i nekorektno stvar tako pojednostaviti. Ministar, odnosno ministarstvo, naravno ima na raspolaganju instrumente koji im omogućuju puno učinkovitiji razvoj znanosti. Međutim, za znanost su podjednako odgovorni i vodeći ljudi na sveučilištima, fakultetima i znanstvenim institutima. Konačno, većina znanstvenih aktivnosti u Hrvatskoj odvija se na sveučilištima i velikim državnim institutima, pa se postavlja pitanje što oni, odnosno mi znanstvenici, činimo na poboljšanju znanosti? Usuđujem se reći da naše znanstvene institucije i sveučilišta zapravo nikada nisu prošle katarzu reforme, odnosno nisu prilagođene principima rada i organizacije koji vrijede u znanstveno i tehnologijski razvijenim zemljama. Doduše, to je lakše reći nego provesti, naprosto zato što su te reforme jako bolne i financijski zahtjevne. Međutim, nemamo niti alternative, jer odgađanjem trpi i kvaliteta visokog obrazovanja, što je jednako štetno za ukupni razvoj društva.
Držim da su naša sveučilišta nespremna za stvarne strukturne reforme i da nema zakona ili reforme koji bi nam odgovarao. Tijekom proteklih dvadesetak godina bilo je nekoliko ozbiljnih prijedloga reformi i u pravilu se sve svelo na oštro sukobljavanje sve dok ti prijedlozi nisu toliko ogoljeni da kao takvi više i nisu bili reformski. Sveučilišta i znanstveni instituti bi zapravo trebali biti ti koji će gurati reformske zakone, a ne da to čini Ministarstvo. Prisjetimo se samo kakva se nedavno buka digla oko zakonskih prijedloga od kojih se konačno odustalo. Dobro, netko će reći da za te zakone nisu bile stvorene strukturne i financijske pretpostavke, što vjerojatno i stoji, ali svi će ti problemi ponovo doći na dnevni red, a onda će biti i teže i skuplje provesti reforme. Držim da se na sveučilištima često radi o zaštiti nekih stečenih privilegija, a manje o nekakvoj zaštiti akademskih sloboda. Od tuda potiče i tolika razina emocija kad je riječ o pojedinim zakonskim rješenjima s jedne strane i potpuno ignoriranje činjenice da na drugoj strani postoje stvarni, ali rješivi problemi vezani uz organizaciju i financiranje znanosti koji uopće nisu interesantni toj istoj akademskoj zajednici.
Koje bi po vašem mišljenju bilo rješenje te teške situacije?
– Unatoč iznesenoj zabrinutosti ne mislim da se stvari mogu riješiti na brzinu ili pak samo administrativnim mjerama. Ključ je naravno u strukturnim reformama, ali prije svega u probiru ljudi koji će voditi našu znanost idućih desetak ili dvadeset godina. Vi možete napraviti zgrade pa čak i nabaviti svu potrebnu opremu, ali nećete uspjeti ako nemate ljude koji su sposobni i spremni raditi znanost na istim principima koji vrijede u znanstveno razvijenim zemljama. To trebaju biti paralelne aktivnosti. U znanosti trebamo natjecanje, a ne uravnilovku i samozadovoljstvo. Dakle, sam novac će malo toga promjeniti već isključivo kombinacija ulaganja u kadrove i znanstvenu infrastrukturu: naravno, isključivo kroz projekte. Pri tome, ne vidim razloga da mi jasnije i glasnije ne otvorimo mogućnost angažmana kvalitetnih znanstvenika iz inozemstva, napose za razvoj područja u kojima nemamo dobre vlastite kadrove, a znamo da nam je to bitno. Sve u svemu, mi uopće ne trebamo otkrivati toplu vodu, već poštovati pravila za koja se inače načelno zalažemo, ali ih kršimo kad je riječ o nama samima ili našoj instituciji.
Zamka populizma
Što će biti sa započetim znanstvenim projektima, odnosno hoće li biti financijskih sredstava za njihovo dovršenje?
– Nije potpuno jasno na što mislite? Ako je riječ o projektima koje sufinancira MZOŠ onda nema »započetih« jer je koliko mi je poznato većini davno istekao rok pa su isti prolongirani. Što se stvarno planira za ovu i iduću godinu nije mi poznato, ali vjerujem da će se morati ići s novim natječajima i privođenjem kraju postojećih što, nadam se, uključuje i adekvatnu evaluaciju postignutih rezultata. Upravo bi rezultati postignuti na sada još aktivnim projektima trebali biti osnova za dodjeljivanje budućih (novih) projekata, jer ako se preskoči ta komponenta bojim se da će se ponovo uletiti u zamku populizma kakvu smo imali odnosno imamo. Što se tiče projekata koji su odobreni kroz HRZZ i Fond jedinstvo uz pomoć znanja, koliko znam sve ide svojim tijekom osim što je nažalost ponestalo sredstava za nove projekte, pa tako i nove natječaje.
Hoće li nedostatak novaca za znanstvena istraživanja »presuditi« novim projektima?
– Činjenica jest da se mi nalazimo u recesiji i da svi zajedno, pa tako i znanstvenici, moramo uvažavati tu situaciju. Ali tu leži i zamka! Ne smije se dogoditi urušavanje sustava i jednak tretman uspješnih znanstvenika i onih koji to nisu. Postoje kompetitivne grupe znanstvenika koji polučuju međunarodno prepoznatljive rezultate i upravo oni moraju dobiti podršku na nacionalnoj razini. Dakako, ne mislim na nekakvu političku ili senzacionalističku podršku, već priliku da kroz kompetitivne projekte dobiju više od onih koji zapravo samo »životare« i pravdaju svoj neuspjeh nedostatkom novca te svaljuju odgovornost na sustav. Sama sveučilišta bi se, primjerice, morala jasnije uključiti u probir i potporu kvalitetnijim znanstvenim grupama i pojedincima. Probir međunarodno kompetitivnih grupa je među ostalim i zadaća Zaklade. Dosad je doduše bilo i dobrih inicijativa koje su koordinirane od strane ministarstva i sveučilišta, poput povratka znanstvenika iz dijaspore, ali je i to nedovoljno, a koliko znam i zamrlo.