Dvanaest metara četvornih! Točno toliko ima prostora, 12 metara četvornih na Trgu bana Jelačića 15, ali je zato u njima povijesti, priča, zgoda, rada utkanog i ljubavi za 112 kvadrata, pa još puta tri! Dosta je vidjeti patinu na ploči iznad ulaznih vrata koja kazuje da ste pred Peroklinikom, a kad uđete unutra i kad vam oko recimo padne na staklenu bocu na kojoj piše narodna tinta, e onda više nema natrag. Tad ili ćete ostaviti svoje dragocjeno nalivpero na pultu da mu Vlasta Keranović dade dijagnozu i krene u njegovo liječenje, ili ćete, ako ste novinar, jednostavno pustiti gospođu Vlastu da priča priču o zadnjoj radionici za popravak nalivpera i drugog pisaćeg pribora u cijeloj Europi!

– Ovo je najstarija radionica za popravak pisaćeg pribora u Europi. Zapravo je jedina i najstariji servis tvornice Pelikan na svijetu. Naravno, bilo ih je nekad puno više, ali tijekom godina vlasnici koji su vidjeli da nema tu velike zarade, preorijentirali su se na nešto drugo. Mi smo, međutim, dosta emotivni pa smo – roditelji moga muža, moj muž i sada ja – nastojali zadržati ovaj posao makar on ne donosi zaradu koju bi možda trebao – priča nama gospođa Vlasta.

Obiteljski posao

Godina je 1941. kada su roditelji njenog supruga Boška kupili poslovni prostor u Kušlanovoj ulici i u njemu otvorili papirnicu. Za rata im je to oduzeto, da bi im 1946. godine dan prostor u kojem je Peroklinika i danas. Lako je naći i putniku namjerniku, tu na Trgu, prolaz iza tramvajske stranice što gleda u bana Jelačića, tu između knjižare i pekarnice.

Foto Nenad Reberšak

– U to vrijeme se preko dvadesetak obrtnika bavilo popravkom nalivpera, jer su nalivpera bila ili rijetka, ili skupa i svatko kome se dogodio nekakav kvar imao je gdje svoje nalivpero popraviti – kazuje gospođa Keranović.

Njen suprug preuzima obiteljski posao 1979. Bio je on inženjer strojarstva, jedan od direktora dobrodržeće zagrebačke firme. No, ostavlja siguran posao i plaću da bi nastavio tradiciju, krenuo dalje očevim stopama.

– Na žalost, moj muž je preminuo 2014. Ja sama zamrznula mirovinu i došla ovdje raditi. Naravno, nisam u početku znala sa čime ću se sve susresti, ali polako učeći, čitajući manuale koje imamo, knjige o popravku tvornice Pelikan i Mont Blanc, ušla sam u samu suštinu popravka nalivpera. Nije, naime, svako nalivpero isto, rješenja su različita od tvornice do tvornice i obzirom da imam i alat i od Pelikana i od Mont Blanc, ja sam u stanju izvršiti servis, ili popravke – veli gospođa Vlasta.

Dobra je stvar, reklo bi se prednost, da se kroz godine sakupila i zavidna količina rezervnih dijelova. Nije ni čudo, jer su se svih 77 godina rezervni dijelovi čuvali, spremali, čistili. Pače, neka nalivpera su se i otkupljivala zbog rezervnih dijelova.

Foto Nenad Reberšak

– Ja ih imam više nego tvornice. Tvornica čuva 20 godina rezervne dijelove svojih proizvode i nakon toga ih uništavaju, a ja ih imam od početaka pa do sada – ističe gospođa Vlasta.

U naslijeđe potomcima

No, tko to donosi nalivpera na popravak u ovo doba kad su i pisala samo potrošna roba!? Nalivpera, otkriva Vlasta, donose starija gospoda koji su sami pisali s tim pisaćim priborom.

– Kad su doznali da ima još uvijek netko tko popravlja pisaći pribor, potražili su svoja nalivpera pa ih donijeli da se servisiraju, poprave. Tada ih poklone svojim unucima prilikom njihovog završetka školovanja, diploma, rođendana. Uglavnom, nastoje da njihov pisaći pribor naslijede njihovi potomci. To je vrlo lijepa gesta i na neki način moja želja da se piše rukom. Današnja mladež ne zna niti držati nalivpero, a rukopis im je nečitljiv. Upravo zbog toga ja hoću, i jedan od mojih projekata jest, držati predavanja u školi mladima o potrebi pisanja rukom. Moj suprug je rekao, sve što ste zapisali rukom ostalo je za budućnost. To je tim važnije jer se današnja tehnologija vrlo brzo mijenja i nakon nekog vremena niste u stanju neki medij ni čitati jer nemate na čemu – naglašava gospođa Vlasta.

No, nije to njen jedini projekt, vizija. Želja joj je i osnovati muzej pismenosti kako bi veliku zbirku pisaćeg pribora što su ga za života sakupili njen svekar, suprug i ona, sortirala, fotografirala, popisala i dala na uvid građanstvu.

– S vremenom muzej želim ostaviti gradu Zagrebu kao poklon, s tim da je moj sin diplomirani muzeolog koji će sudjelovati u tom projektu – kaže Vlasta.

U tom muzeju, posve je sigurno, važno će mjesto zauzimati prvi suvenir hrvatske države, tehnička olovka koju je Slavoljub Penkala patentirao 1906. godine u Budimpešti.

Foto Nenad Reberšak

– Kad se hrvatska država osamostalila, moj suprug, koji je bio vizionar i ljubitelj povijesti i umjetnosti, zamislio ja da bi hrvatska država trebala imati jedan svoj suvenir. I sjetio se pisala koji je preteča svih današnjih pisala. Slijedom toga je to zaštitio kao intelektualno vlasništvo, a kako je bio inženjer strojarstva napravio je alate s kojima se danas proizvodi ta olovka. Naravno, ne proizvodim je ja, nego razni obrtnici i male firme grada Zagreba sudjeluju u izradi. Oni izrade svaki svoj dio, a ja sve to skupa sastavim – pojašnjava Vlasta.

Među dvjestotinjak predmeta spremnih za muzej je i skupocjeno nalivpero sa zlatnim perom i kineskim lakom kojeg je velikan pisane riječi Joža Horvat poklonio gospodinu Keranoviću u znak zahvale što mu je održavao pisaći pribor. Vrijednost je tim veća ako se zna da je Joža Horvat dugo i ustrajno pisao rukom, puno i s nalivperom.

Ma kakav flomaster

Uz svaku olovku ide i certifikat preveden za sada na 24 jezika, među kojima su i kineski i japanski. U njemu piše o kojem se patentu radi, kratka povijest grada Zagreba s početka stoljeće, pa detalji o tvornici »Edmund Moster & Co« u kojoj je radio Penkala, bio jedan od dioničara i napravio preko 80 inovacija radeći u njoj.

– To je suvenir kojeg je prvi hrvatski predsjednik Franjo Tuđman poklanjao državnicima svijeta prilikom priznanja hrvatske države – ističe gospođa Keranović.

Pri tom iz ladice vadi, pa nam pokazuje i luksuznu kutiju, ručni rad rađen od javora rebraša s Velebita specijalno za predsjednika Tuđmana. Na njoj je i predsjednički grb. Sto komada je tada naručio Predsjednik. I nije gospođa Keranović nego spremila luksuznu kutiju natrag u ladicu, kad evo mušterije. Kemijska olovka odbija pisati. Treba novu, posebnu neku minu. A draga je… kako li se to samo čovjek veže za pisaći pribor!?

– Joj, ne mogu vam to sad posve jasno objasniti. Jednostavno, ako nešto ima neki vrijednost za mene, pa i sentimentalnu, ja to ne želim baciti. Pokušavat ću je popravljati dokle god se može. A i volim pisati, bez obzira na ovo kompjutersko doba, ja jako puno pišem! – priznaje nam gospođa Silvana Teslić.

Sva sreća da Perkolinke ima. I sva sreća što joj suprug voli nalivperom pisati pa zna gdje se nalivpera ‘liječe’. Samo, zašto uopće netko danas nalivperom piše?

– Taj osjećaj dok u ruci držite nalivpero, dok s njim pišete, jednostavno je poseban. Nijedan današnji flomaster ne može to nadomjestiti – iskreno će gospođa Teslić. Kemijska je u čas popravljena, no nitko iz Peroklinike ne ide. Priča, naime, gospođa Vlasta o tome kako ima pera različitih debljina, kako svakoj ruci druga težine pera paše. Pa kad ga se kupuje, recimo neki od vintage nalivpera što se u Peroklinici mogu kupiti, valjalo bi ga prvo isprobati, da vidite što vam leži u ruci.

– Ako držite do sebe, vi ne možete pisati olovkom od dvije kune. Kad odete van prvo što će vaš poslovni partner vidjeti i po tome vas ocijeniti, jest sa čime pišete. Vidjet će koliko držite do sebe – ističe Vlasta.

Foto Nenad Reberšak

Nije pritom nevažno ni koje je boje tinta, odnosno nekada je to itekako bilo važno. Da jest ne bi bočice u kojima se tinte prodaju bile dizajnirane poput onih za parfeme, dizajnirane specijalno da se razlikuju od tvornice do tvornice.

– Ljubavna pisma su se pisala ljubičastim tintama i koverte su bile ljubičaste i namirisane. Crkvene i matične knjige i su bile pisane crnim tintama. Profesori su bili plavo i crveno, a Pelikan je napravio i nalivpera da se razlikuju učenička od profesorskih. Obično zeleno nalivpero je bilo tzv. učeničko i ono nije imalo zlatno pero, a profesor je imao štrafasto nalivpero sa zlatnim perom i nije bilo moguće da imaju isto nalivpero. Gledalo se na svaki sitnicu. Odnosno, toliko je bilo popularno nalivpero da se čak i na to gledalo – kazuje Vlasta.

Jedini problem s nalivperom u današnje turbo brzo doba od življenja, mogla bi biti činjenica da se s njim sporije piše. Ili, je istina ipak drugačija!?

– Cijelo svoje školovanje ja sam pisala nalivperom. Mene je moja mama naučila da u školi pišem u svaštaru, a kada dođem doma da sve prepišem. Moje su bilježnice išle na izložbe. Predavanja sam hvatala rukom, kratila neke riječi, a doma sve u pravu bilježnicu. I sve nalivperom – na to će gospođa Vlasta.

A je li ikad dobila od supruga pismo ljubičastom tintom pisano?

– Hahah, nismo se dopisivali. Telefonirali smo. U naše vrijeme je bilo jako malo telefona u gradu i bili smo si jako važni kad smo telefonirali – smije se na to Vlasta Keranović.

Statusni simbol

Na čas prekidamo gospođu Vlastu. Kad je već nalivpero bilo statusni simbol, kako li se na naviku pisanja nalivperom gledalo u socijalizmu, pitamo je. Začudo ili ne, kaže da joj se čini kako se nitko u to petljao nije. Ali se zato spomenula kako je Franjo Tuđman imao srebrno, jako skupo nalivpero, pa ga je dao njenom suprugu na popravak.

– On je to popravio i odnio mu ga je sam. Predsjednik Tuđman mu je tada kazao: »To je jako skupo nalivpero, ja ne mogu s njim pisati.« A on mu je kazao: »Predsjedniče, dok sam živ ja ću vam ga popravljati. Jer, ja želim da vi pišete nalivperom, jer nalivpero je statusni simbol.« – prepričava nam gospođa Vlasta.

Lijepo gospođa Keranović priča o svom suprugu. Zapravo, u današnje doba ovakvo kakvo je, pomalo je začudna činjenica da nikada ništa nije prigovorila suprugu zbog njegove strasti, već mu je dapače bila potpora.

– Ja sam jako pratila svoga muža. Napravila sam i dvije knjige za njega, o njemu i ovom poslu, i pohranila ih u trezor Zagrebačke banke da se otvore za sto godina. Nikad nismo išli nigdje jedno bez drugoga. Uvidjela sam da mu treba podrška za neke stvari. On je išao naprijed i trebao je nekoga iza sebe. Puno toga sam pisala, sve što je trebao ja sam pisala, prepisivala, lektorirala. Sve izreske iz novina sam izrezala, polijepila, napravila arhivu o njegovu poslu. Zato sam i odlučila nastaviti ovaj rada, vjerujući da bi bilo sve uzaludno ako bi se ono što su radile dvije generacije prekinulo. Bavljenje poslom moga supruga meni je dao veliki vjetar u leđa za projekte koje želim ostvariti – na to nam kazuje gospođa Keranović.

Pričajući o prvom suveniru, o tehničkoj olovci, gospođa Keranović će kazati kako se baš na njenoj zaštitnoj kutiji našla ona oznaka Product of Croatia. Hrvatska država još nije bila ni priznata, a mi smo to stavili na kutiju. Na dan priznanja Hrvatske u Dvercima je suvenir i promoviran, svečanosti je nazočila praktički kompletna tadašnja vlada, predstavnici Kaptola i drugi uzvanici. Boško Keranović je tad odlučio krenuti i korak dalje, izradio je luksuzni pisaći pribor koji je trebao krasiti radne stolove naših dužnosnika, no nakon što je s vlasti morao premijer Sanader ideja je zamrla.

Unučica i dečko

I da na upit koliko je žene uopće u ovom ipak muškom poslu popravljanja pisaćeg pribora, odgovor je poprilično očekivana.

– Nema nitko – kratko i jasno će Vlasta.

Na koncu, važno je kazati i to da tvornice, recimo Pelikan, imaju adresu od Peroklinike, pa kad ih se zove zbog kvarova često znaju mušterije naputiti put 12 kvadrata zagrebačkih. Poput onog Austrijanca koji bi i krenuo u tvornicu »Pelikan« u Njemačkoj da mu nisu lijepo rekli da može i lakše i bliže do popravka svog omiljenog pisanja, u najstarijem servisu u Europi!

Tehničku olovku Penkala je izumio 1906. dok je nalivpero smislio 1907. Ime je posve logično, jer valja iz bočice pumpicom uzeti par kapi tinte i naliti je u otvor. No, morao je Penkala riješiti još jedan problem. Zagrebačke gospođe požalile su se da se njihovim muževima često tinta razlije po košulji i hlačama, pa ga natjerale da smisli kakvo rješenje. I smislio je! Smislio je klipsu da gospoda nalivpera mogu za džep, ili košulju zadjenuti.

–  I sama sam se iznenadila da to još uvijek funkcionira. Jer, to su adrese još od doba mog svekra. Inače, on je od ovog zanata napravio veliku kuću, toliko je posla bilo. Danas je, ipak, drugačije – veli nam Vlasta.

Ali, rano nam se, na sreći, plašiti da će Zagreb, a onda i Hrvatska ostat’ bez majstora od nalivpera. Obrt i Peroklinika zaštićeni su kao kulturno dobro, muzeja će biti, a popravci…

– Naći ću ja nekoga. Haha. Imam ja unučicu koja ima dečka… Uglavnom, neće nestati! – smije se Vlasta Keranović.