Ja imam neki svoj svijet, što opet nije dobro, isključim se; isključim sve što se meni ne sviđa, da to gotovo i ne postoji. Pa ne gledam Dnevnik niti me to zanima. Jednostavno osjetim da me to truje i da nije moj svijet, kaže Lada Furlan Zaborac
Malo tko je 1995. mislio da će glazba jedne sisačke četvorke u sljedećih 15-ak godina postati predvodnicom i najboljom predstavnicom jednog žanra. Dakako, riječ je o Bambi Molestersima i surf rocku, jednom zapravo uskom, instrumentalnom, ali i bazičnom pravcu rocka koji su Bambiji izvrsno usvojili, ali ga ujedno i reinterpretirali. No, to im nije bilo dosta, pa su 2004. odradili i uspješno snimanje albuma i prateću turneju s Chrisom Eckmanom, frontmanom Walkaboutsa, čime su svojoj glazbi dodali i eksperimentiranje s vokalom, od čega ni danas ne odustaju.
– Bendovi ne postoje ako ne sviraju. Bit će to turneja po Hrvatskoj i Sloveniji. Na tri koncerta će nam se pridružiti bend s kojim smo svirali u Londonu u prosincu prošle godine – The Penny Black Remedy – koji su ovdje relativno nepoznati, a i u Engleskoj ih zovu najbolje čuvanom tajnom u Londonu. Mislim da je to bend koji bi ovdje mogao naići na plodno tlo. S njima sviramo u Ljubljani 24. ovog mjeseca u kinu Šiška, zatim u Rijeci, gdje će nam se pridružiti i riječki My Buddy Moose te u Zagrebu. Rijeka je 25. u Stereo dvorani, čemu se baš veselim jer mislim da je taj prostor super. Zagreb je 29., a Split 1. 4., gdje opet nastupamo s My Buddy Moose.
Ovih dana Bambiji su u novom zaletu: snimaju svoj prvi live album i pripremaju mini koncertnu turneju po Hrvatskoj i Sloveniji, pa smo porazgovarili s Ladom Furlan Zaborac, basisticom benda. I pretresli smo povijest i budućnost benda, razgovarali o njenom svakodnevnom poslu prevoditeljice, glazbenoj industriji i situaciji u zemlji, ali ne, nismo je pitali zašto kao djevojka svira baš bas gitaru.
Kako je došlo do ideje za snimanje live albuma i kako ste to zamislili?
– U svakom bendu jednom dođe na red snimanje livea. Mi smo već neko vrijeme razgovarali o tome, još i prije nego smo snimili novi album, ali nekako nam se nisu stvari poklopile. Sada je prilika za to. S publikom ćemo snimati 29. ožujka u &TD-u, a dan ranije snimamo dio videa koji će biti vezan uz live. Jer nećemo raditi klasično snimanje svirke uživo, gdje bend svira, publika stoji i to traje sat i pol. Imali smo na umu malo drugačiji pristup pa smo angažirali našeg, sada već i prijatelja i poslovnog suradnika režisera Marca Littlera, koji nam je radio i zadnji spot, da napravi scenarij. Sve to bi trebalo onda biti zanimljivije za gledanje.
Ključna je pjesma
Bilo bi krasno kad bi diskografska industrija shvatila da je ključna stvar pjesma, a ne da se – kako to sada često funkcionira – od ničega pokušava napraviti nešto
To će ti reći svatko tko je u bendu i tko sam organizira svirke i bavi se svime, da je na toj razini opterećujuće. A ovo, organiziranje livea, još je zahtjevniji zadatak. Mi, naravno, imamo pomoć izdavačke kuće Dancing Bear, ali smo i mi u to uključeni, pa je možda mali zamor taj koji ne dopusti toj nekoj tremi da se jače pojavi. No, ako nema treme znači, barem ja tako mislim, da ti nije stalo.
Je li u ovakvim projektima budućnost diskografske industrije koja teško može opstati samo kukajući za dobrim starim vremenima?
– Bilo bi krasno kad bi diskografska industrija shvatila da je ključna stvar pjesma, a ne da se – kako to sada često funkcionira – od ničega pokušava napraviti nešto. Kad bi se oni više posvetili izvođačima i onome što bi trebala biti umjetnost, onda bi se stvari posložile kako treba. Diskografska industrija bi trebala biti alat široj publici da vidi što netko radi, no ona je već odavno sama svebi svrhom. I u principu, za sve što joj se sada događa, sama je kriva. Ali time su naravno povukli i sve ostale uključene u tu priču. Ali najiskrenije, ja bih voljela da se sve više bazira na singleovima, kao što je to bilo prije. OK, album je super stvar, jer imaš početak, sredinu i kraj i određen broj pjesama, ali singleovi su neka osnovna forma.
Ali sad kao da se vraćaju. Pojam albuma čini se već pomalo prevladan u kontekstu brzine i sve većeg broja raznih glazbenih projekata koji postoje.
– Pa da, ali poanta je u tome da su izvođači morali odsvirati hrpu koncerata i tu je bio glavni kontakt publike i izvođača i mislim da se to vraća, što nikako nije loše. Mislim, ima načina da se zaobiđe diskografe, ako želiš, ali… evo sada sam prevodila jedan dio knjige biografije Keitha Richardsa, pa mi je bilo smiješno kako su čak i Rolling Stonese preveslali. Njih koji slove za neke opake tipove prevarili su i menadžeri i diskografi. Pa je Richards rekao da bi radije surađivao s mafijom nego s njima.
Glazba bez kompromisa
Jeste li dobili materijalne rezultate od onog famoznog 12. mjesta najprodavanijih albuma na Amazonu?
– Ne, nismo još. Ali doista, nakon što su izašle recenzije našeg albuma u nekim britanskim časopisima, u jednom trenutku smo, nekoliko dana, bili po prodaji na 12. mjestu u nekoj kategoriji. Koliko je to zapravo ne znam, to je možda bilo taj dan ili dva i lijepo zvuči, ali… logično je da je interes za album porastao kad su u razmaku od dva tjedna izašle dobre recenzije u medijima. Ali mi novac dobivamo retroaktivno, pa ćemo tek, zapravo, za neko vrijeme znati koliko je to.
Imamo svoje struke i mislim da nam je to prednost. Glazba nam je zato najvažniji hobi.
Specifični ste i po tome što ste jedan od rijetko uspješnih bendova izvan zemlje, no koji od glazbe zapravo ne živi. Je li vam to pomalo frustrirajuće?
Je li i to jedan od razloga zašto je između posljednjih dvaju albuma Bambi Molestersa prošlo skoro devet godina?
– Pa da, sigurno, ali mi smo 2004. radili reizdanje prvog albuma, koji smo i snimali ponovo. A osim toga smo i s Chrisom Eckmanom, frontmanom The Walkaboutsa, izdali album kao The Strange i imali turneju. A kako su u raznim zemljama albumi izlazili u razno vrijeme, u ritmu otkupljivanja licenca, mi smo to pokušali pratiti svirkama. Pa smo svirali i u Norveškoj, Španjolskoj, svugdje. Tada smo uostalom i djecu dobili, što je isto bilo kreativno.
Dugovječni bend
Specifični ste i još po jednoj stvari; svirate naime u originalnoj postavi od početka, već više od 15 godina.
– Da, to je baš zanimljivo. Ja ne znam koji je bend u Hrvatskoj to uspio, možda još Psihomodo pop. Mislim da je to apsolutno – prednost. Mi se sada već toliko dobro znamo da se možemo pouzdati jedni u druge i nema tu pretjeranog objašnjavanja i gubljenja vremena.
Mi se sada već toliko dobro znamo da se možemo pouzdati jedni u druge i nema tu pretjeranog objašnjavanja i gubljenja vremena
Ali nismo mi bili hermetični, kroz tih 16 godina surađivali smo i s mnogim drugim ljudima, pa tako sad već dugo surađujemo s Andrejem Jakušem, na trubi, pa onda je tu i Luka Benčić iz My Buddy Moose koji je sad već skoro kao član benda, pa Ozren Žnidarić… Imamo tih nekoliko ljudi s kojima surađujemo, što je ta proširena postava koja dosta dobro funkcionira.
– Pa mogu izdvojiti Dinka (Tomljanovića, op. a.) kao audiofila koji je naručivao razne ploče zadnjih nekoliko godina, da bi mu u jednom trenutku u ruke došlo i to što se obično naziva surfom, s početka 60-ih, koji ima taj specifičan zvuk gitare. Ali možemo reći da je to zapravo osnova nekog rock’n rolla, ta fender gitara s fender pojačalom. I onda su Dalibor i Dinko počeli svirati u potrazi za tim efektom, a ključan je taj reverb, da to zvuči kao kad bacaš kamenčiće u vodu, onda smo im se Hrvoje i ja priključili i jednostavno smo krenuli u tom smjeru, to nam je pasalo. Ali to je najbazičniji zvuk i kad gledaš mi smo najbazičniji sastav: dvije gitare, bas, bubanj – nema tu pretjerane filozofije. Sve što je bilo poslije bila je nadogradnja i konceptualizacija.
Zanima li vas nakon suradnje s Chrisom Eckmanom i neki ponovni vokalni izlet u bliskoj budućnosti?
– Ne znam, moguće. Ma mi i sad na koncertima izvodimo neke vokalne pjesme, da sve to bude zabavnije ljudima, pa Dalibor pjeva, a otkako je Luka došao, on mu radi pratnju, i to super zvuči. Ali ako nekad osjetimo potrebu… Nismo se mi sad ogradili od toga, ovo je sada, recimo, neki uski žanr, ali nismo zatvoreni. Kad bi vidio što sve slušamo… opcije su otvorene.
Vaš svakodnevni posao je prevođenje. Kako ste zadovoljni statusom prevoditelja u Hrvatskoj i tarifama?
– Ja sam freelancer, a najviše sam dosad prevodila za Šareni dućan iz Koprivnice.
Prevođenje je rudarski posao, emocionalno jako zahtjevan, jer pogotovo kad radiš književnost trebaš zapravo napraviti savršeni falsifikat
Oni imaju sreću da ih vodi Kruno Jajetić koji je jedan od najboljih urednika u Hrvatskoj i ima odličnu viziju što bi objavljivao. Suradnja je s njima bila super, ali tarife za prevođenje u Hrvatskoj… Možda je malo banalna usporedba, ali prevođenje je posao jednak onomu kućne pomoćnice; kad sve radiš kako treba to se apsolutno ne vidi, ali ako jednom nešto ne napraviš, ne pobrišeš prašinu, to se jako dobro vidi. Prevođenje je rudarski posao, emocionalno jako zahtjevan, jer pogotovo kad radiš književnost trebaš zapravo napraviti savršeni falsifikat. To se teško može izmjeriti tarifom, ali ovo što se daje u Hrvatskoj je mizerija, a kako se sve ubrzava rokovi su sve kraći i događaju se greške. Lijep je to posao i ja se nekad divim prevoditeljima koji su prevodili tamo 70-ih kad je sve bilo sporije. Mislim, sad imamo internet i ubrzane su stvari, ali u ono vrijeme tome se više pristupalo kao umjetničkom zanimanju, dok mu se danas pristupa kao tehničkom zanatu, što on nikako nije, pogotovo književno prevođenje.
Ne gledam Dnevnik
