Tri, dva, jedan – Kuhaj!

Željka Klemenčić vratila se na TV ekrane: Otkrila nam je svoje planove i što se sve promijenilo u njenom životu

Siniša Pavić

Foto: RTL

Foto: RTL



Dok neke druge TV postaje nanovo otkrivaju da su kulinarski TV formati in, na RTL-u kreće još jedna sezona odavno udomaćenog showa Tri, dva, jedan – Kuhaj! Bit će tu novosti, recimo novi studio, pa mrvu modificirana pravila, no najveća je novost da nam se vratila u žiri Željka Klemenčić!


Vratila se Željka, di je bila?


– Bila sam na tom svom produljenom porodiljnom, dvije i pol godine, i vratila se taman u ovu staru ekipu, onu koju sam i ostavila. To mi je stvarno bila olakotna okolnost, jer nije mi se bilo lako vratiti i učiniti ogroman rez od života kojeg sam živjela dvije i pol godine, ali su mi Špiček i Pažanin olakšali maksimalno. I evo, prošao je glatko taj povratak.




Vratit ću se ja Špičeku i Pažaninu, ma što je na sve rekao sin Pero!?


– Nije rekao ništa jer mu je sve to još uvijek totalna apstrakcija. Bio je jedan dan na snimanju, ja sam ušla u studio, on me je ugledao na televiziji i rasplakao se totalno. Ne gleda TV i nije mu uopće bilo jasno šta to sad znači mama na televiziji. Nije mu uopće dobro sjelo. Paralelno je krenuo u vrtić, tako da nam je sve to bilo vatreno krštenje; ja na dugim danima snimanja, on u vrtić, pa čuva tata, pa čuva baka, a mame nema! Kaos! Ali, prvih par tjedan smo odgulili i sad je malo lakše.


A Pero i vrtićka prehrana!? To mene zanima, jer znam da doma jede dobro.


– Doma jede dobro, premda su to razne faze, od savršeno do skoro nikako. Bio je lagani štrajk hranjenja prvih tjedana vrtića. Jeo je samo svoj kruh, ali oko toga se uopće nisam brinula. Bila sam zato zabrinuta oko prilagodbe na zatvoren prostor, na druge ljude. On je naučio biti po vani, landrati, stalno biti sa mnom. Tako da se nisam brinula oko toga što nije htio jesti. A evo mi je baš danas muž javio da jede sve živo otkad sam otišla, haha.


Drago mi je čuti da je hrana i dalje važna u vašoj lijepoj, maloj obitelji.


– Apsolutno nam je važna, ali se dosta toga promijenilo. Otkad je dijete došlo morali smo sve jako pojednostaviti. Nije da su inače to bila komplicirana i rafinirana jela, ali smo još to morali sasjeći. Prvih mjeseci, dok je bio mala beba, suprug je, Zec je kuhao, a ja se uopće nisam bavila s tim. Kasnije je bilo kuhanje za preživljavanje. To znači da je Zec kuhao neke baze, neke temeljce i to sam uvijek imala gotovo, a ja bih sa strane spržila jetrica, pobacala povrće u lonac.


Znači, minimum minimuma da imamo kvalitetne nutrijente i da prođe glad. Stvarno se nisam bavila finim kuhanjem i to dugo. A sad se bavim s tim da ne moram kuhati dva ručka. Sad mi je bitno da dijete jede, a da i mi jedemo. Sad je skroz jedan druga problematika.


Onda se dobro kuha u Tri, dva, jedan – Kuhaj!?


– Ove godine se ne možemo žaliti. Ima slabijih dana, boljih i lošijih jela, ali nismo imali totalnih katastrofa, situacija da su jela nejestiva, da ih nećeš ni kušati, da je sirovo, termički neobrađeno. U tom smislu su svi bili solidna trojka. S lakoćom smo krenuli s kušanjima i nije mi bilo prenaporno. A i mimo kušanja jako dobro jedemo. Raul Lajtman nas fino razmazio kad kuha od namirnica što ih natjecatelji nisu iskoristili. Kandidati se često boje ozbiljnih namirnica, pa recimo uzmu male komade ribe a komadinu od tri kile ostave. Raul tad to prekrasno radi i tu lijepo jedemo.


Foto: D. KOVAČEVIĆ


Foto: D. KOVAČEVIĆ



Od svih novosti u ovoj sezoni meni je najmilija ona da će te vi skrbiti o natjecateljicama, dok će Pažanin voditi muškarce kroz bitku. Čini mi se da možda i ovako vraćamo žene na gastro scenu, u prvi plan, tamo gdje inače gospodare chefovi.


– Možemo puno o tome pričati, makar danas nije popularno isticati razlike između muškaraca i žena. U startu je problematično. Ali, to jest tako, velika je razlika u pristupu kuhanju između muškaraca i žena. Naravno da je individualna razlika ona najveća i kad je netko dobar onda je dobar neovisno o tome koji je spol. Ali, ako govorimo o statistici i tim općim mjestima, nitko ne može poreći da i dan danas veliku većinu svih svakodnevnih obroka kuhaju žene. To je naprosto činjenica.


Premda ima sve više muškaraca koji nešto nekad kuhaju, povremeno jako fino, taj teret svakodnevnog kuhanja i hranjenje opet pada na žene. S druge strane velika većina kuhara profesionalaca su muškarci. Ima žena, fenomenalne su one koje jesu, ali ih je statistički bitno manje. To je jednostavno tako. Za žene je to dnevna obaveza da prehrane obitelj, za muškarce je to primarno profesija. I mogu reći da je čak i ovo što smo do sada u showu probali dosta išlo na tragu te neke razlike.


Sad ću pokušati pogoditi što nas u showu čeka; žene su u startu, bez problema, kuhale za onu solidnu trojku, ali su se teže od trojke znale vinuti u visine!?


– Bitan je na kraju uvijek taj pojedinac, a to po meni više nema veze sa spolom već sa snagom i kreativnošću što je čovjek nađe u sebi. To je presudno za taj finalni skok. Ali, ta dobra ženska baza se osjeća. Ona mijese kruhove, tijesta, znaju načelno s desertima… A ima i onih »muškijih« tema, recimo kad se treba baviti finim skupim komadima mesa, ili oborite ribe. Interesantno je to.


Nego, što se žirija tiče… Vi ćete, pretpostavljam, i dalje biti stroga i pravedna, dok će se »momci«, ne sumnjam, i opet podbadati glede svega.


– Znate što, ne znam da li ja to uopće smijem reći, ali činim se da se Pažanin i Špiček uopće više ne podbadaju.


Nisam siguran da mi je to drago čuti.


– Izgladili su sve!


Nije valjda zamrla i polemika oko toga je li bolje maslinovo ulje ili svinjska mast!?


– Tu i tamo se malo toga dotaknemo, ali nakon pet sezona čini se da je i ta tema malo splasnula. Iako, moram reći da je baš danas, doduše ne pred kamerama, Pažanin stavio ispred sebe kremicu kojom maže brke – a stalno ih maže nekom kremicom – a Špiček ga pogleda i kaže: »Stvarno mi je drago da si ih konačno počeo mazati sa svinjskom mašću.« Svinja je, naime, bila nacrtana na poklopcu kutijice, tako da taj motiv i dalje živi.


Javi li vam se katkad tko iz »prošlosti«? Gdje završe svi ti kandidati koji kroz show prođu?


– Špiček i ja pričamo dosta o bivšim kandidatima. Sjetimo ih se najčešće po ekstremima nekim, što po dobru, što po zlu. Dio njih ode u izmaglicu, ali neke stvari se pamte. Nedavno sam imala na svojim radionicama o početku dohrane djece Martinu, Zagorku koja je bila u finalu jedne od sezona i odlično kuhala. Rodila je curicu i došla na radionicu. I evo, mala Greta je po nekim mojim naputcima radila.


Ima ljudi koji su napravili ozbiljan posao, nekih jako ugodnih iznenađenja. Pri tom ne mislim nužno na šefovski posao. Mile iz prve sezone profilirao se na food blogerskoj sceni, Dragan Jovanović s gastro klubom u Puli zavrtio je jako ozbiljan posao. Oni koji su se htjeli baviti tim poslom našli su neki svoj put i rade to, čini mi se, vrlo uspješno.


Stignete li uopće pratiti našu gastro scenu, ono što se o njoj piše, način na koji se prati?


– Društvene mreže su tu, svi smo povezani, gotovo da ne možeš ne znati da se nešto važno dogodilo. Tu više-manje pratim sve. Znam što se zbiva.


I ide li se naprijed, ili stojimo na mjestu?


– Mislim da je medijska scena jako prenapučena, zakrčena. Postoji novina, magazina, formata, podlistaka, priloga, televizijskih emisija različitih, stvarno jako puno, puno više nego ih je bilo. Ali, istodobno imam osjećaj da nismo baš sigurni kud dalje. Taj moment inovacije ne vidim nigdje. I trenutno nisam sigurna kako će se to razvijati. Promjene je ta da su blogeri dominantni, da oglašavanje ide drugačijim putem, ali neki ozbiljan sadržaj, pri čemu ne mislim da mora biti strog već ozbiljan u smislu kvalitete, mislim da se dosta malo proizvodi. I to mi je žao.


Meni je žao što ne radite više Mrvicu, sjajan, drugačiji, lijep magazin o hrani. Hoće li ikad više biti Mrvice, posebice tiskanog izdanja?


– Hoću li ikada više Mrvicu pokrenuti u tiskanom obliku stvarno ne znam. Nisam ni sigurna da li ima smisla. Jako bi voljela da to mogu rediti makar periodički. O tome razmišljam. Mjesečni ritam apsolutno ne mogu izdržati. Digitalno, društvene mreže sve toliko brzo gutaju i toliko je razina niska da to nije ono što mene zanima. Nikad mi to nije tako dobro kao na papiru. Ali, sve je toliko skupo da financijski ne drži vodu. Skup je papir, skup je tisak, sve je osuđeno da bude luksuzni proizvod. A mi ne živimo u zemlji za luksuzne proizvode.


Foto: D. KOVAČEVIĆ


Foto: D. KOVAČEVIĆ



S druge pak strane, da postoji potreba da se priče o hrani stave među korice potvrđuje i iskustvo s vaših radionica. U pripremi je knjižica koja će olakšati život majkama.


– Knjižica će se zvati »Sretno dijete koje jede sve« kao što se zove i radionica, edukacija za mame s malim bebama koju radim. Nisam mislila da mamama trebaju ikakvi recepti, jer je sve toliko bazično. Nisam mislila da se uopće tu ima što pričati o receptima. I ne traže žene precizne recepte kao da rade fine francuske kolače, ali traže na papiru natuknice, bilješke, da imaju ideju, da mogu isprobati pet različitih stvari. Vrlo brzo sam shvatila da sam bila u krivu, da ljudi žele sve to crno na bijelo i da bi bilo dobro da se knjižica napravi, a kako ja to volim i znam raditi počela sam brzo stavljati recepte na papir i dogovorila sa svojom fotografkinjom da to napravimo.


Stalo mi je da knjižicu napravim drugačije od onog kako se to inače radi. Znala sam odmah da ne želim nikakav food styling, nikakve glamurozne fotke. Prepun je internet stilizirane hrane da se uplašiš kad vidiš koliko je to prekrasno i jako komplicirano. Ništa od toga nisam radila, ono kako sam uspjela s lijevom rukom to skuhati s djetetom doma, tako smo tu hranu i slikali. Skoro bi rekla da se radi o dokumentarnom pristupu. Išla sam nekim drugim putem i zadovoljna sam kako to izgleda.


Pade mi sada na pamet kako bi Pero, ako genetika odradi svoje, morao biti gurman, a možda i potencijalna zvijezda neke nove sezone showa Tri, dva, jedan – Kuhaj.


– Haha, rano je za prognoziranje. Mogu samo reći da je veliki mesojed. Voli jesti i ribu, ali bitno je da ima mesa. Ima tu slavonske genetike često. U pola sedam ujutro pita »daj malo kobasice«. Nema veze je li ljuta, mesnata, kakve god.


Ja tog momka na neviđeno volim! Tko ne bi.


– Jer, ne traži brokulu nego kobasicu, haha.


Suprug je Gordan Zečić i htjeli ne htjeli oboje imate posao koji se bavi hranom.


– Zec je urednik »Dobre hrane« koju sam ja postavila na noge. Tu smo krug zatvorili potpuno. Nama je već sve to normalno. Mi smo i prije, dok nismo prešli u segment gastronomije, uvijek blisko surađivali, blizu sjedili u redakciji. Kad se probudimo razgovaramo o poslu, kad idemo leć’ razgovaramo o poslu, bez obzira da li radimo na istom projektu. Jednostavno smo u tom smislu prijatelji jedno drugom. Ja čitam sve njegove tekstove prva i on sve moje tekstove prvi. Uvijek je tako bilo i nema veze s nišom u kojoj jesmo. A da se nekad znam osjećati prezasićeno sa svim, to stoji. Scena je premala i nekad je sve onako lagano incestuozno. Imamo svi iste fotografije, iste sugovornike, stalan je taj osjećaj da jedni drugima gazimo po prstima, ali to je jednostavno tako, mala bara puna krokodila.


Nova sezona nosi nam i novog voditelja. Doris Pinčić Rogoznica dobila je muško pojačanje, Domagoja Jakobovića Ribafisha. Druže li se žiri i voditelji?


– Nekako smo malo odvojeni od njih. Oni su okrenuti komunikaciji prema kandidatima, a mi smo na drugoj strani. Ali, navijački su oni raspoloženi, Doris drži žensku stranu, Riba mušku. Tu nema odstupanja!