Logika apsurda

Zašto britanski humor ima kultni status na Balkanu

Vedrana Simičević

Generacije i generacije s ovih prostora odrastale su na engleskom humoru u jednakoj mjeri kao i na kvalitetnim domaćim humorističnim proizvodima, nepogrešivo prepoznajući britanski cinizam, necenzuriranu sprdačinu sa svim društvenim dogmama i elegantni smisao za autoironiju kao nešto prirođeno i vlastitoj kulturi



Od svih zemalja u Europi, Velika Britanija svakako nije među prvima na listi onih čija se kultura može nazvati bliskom državama na Balkanu. Nije štoviše ni na sredini, već prije negdje pri kraju liste mogućih podudarnosti. Hrvati i Britanci, primjerice, osim ljubavi prema nogometu, na prvi, drugi, pa i treći pogled, teško da imaju išta previše zajedničko. Mentalitet, životne navike, tradicija, priroda, državni sustav kroz stoljeća, način provođenja svakodnevice, sve do psovki i omiljenih predrasuda – baš sve je gotovo potpuno različito. 


   Pa ipak, britanski humor, pojam egzotičan na skoro svim kontinentima Zemlje, na Balkanu je uvijek, odnosno barem otkad je televizije, nailazio na plodno tlo. Iščuđavaju se tako s nevinom dozom simpatije ovih dana u engleskom Guardianu, kako su britanski sitcomi poput »Mućki«, »Crne guje«, »Crvenog patuljka«, »Državnika novog kova« ili pak »Alo, alo« u zemljama bivše Jugoslavije dosegli i zadržali kultni status. Hrvati, Bosanci i Srbi, piše Guardianov kolumnist u Londonu i dalje radije traže Peckham, nego li Abbey Road, a rečenice poput »Yes, Minister« i »Listen very carefully, I shall say this only once« ušle su u kolokvijalni govor i bez prijevoda. 


  Britanski cinizam


   Britancima je, da se primjetiti i u nekim drugim ranijim tekstovima u engleskim medijima osobito zabavno što u Beogradu jedan od restorana nosi ime »Mućke« i gostima redovno nudi Del Boyevu omiljenu Pina coladu, a što bi tek rekli da znaju kako se hostel u Dubrovniku zove »Red Dwarf«, pri čemu je teško zamisliti da ime nije dobio upravo po britanskom sf sitcomu koji čak ni u Velikoj Britaniji nikad nije dospio na listu petnaest najboljih humorističnih serijala svih vremena. 


   Od Monty Phytona do danas, generacije i generacije s ovih prostora odrastale su na engleskom humoru u jednakoj mjeri kao i na kvalitetnim domaćim humorističnim proizvodima, nepogrešivo usvajajući i prepoznajući britanski cinizam, necenzuriranu sprdačinu sa svim društvenim dogmama i elegantni smisao za autoironiju kao nešto prirođeno i vlastitoj kulturi.  

  Britanski humor nam je blizak jer se bavi apsurdom, a naše društvo je apsurd, zaključit će hrvatski scenarist i filmaš Ognjen Svilčić zbog čega su se na Balkanu desetljećima više cijenili inteligentni britanski skečevi od primjerice uvijek sveprisutnih direktnih i banalnijih američkih gegova. 


   – Mislim da su te serije bile popularne kod nas jer se u njima osjećala i svojevrsna sloboda. Bezobrazluk s kojim su Britanci kritizirali sistem kod nas nije bio dozvoljen. Kako je u ono vrijeme postojala kritična masa koja je htjela provokativan sadržaj te serije su uspjevale. Danas ljudi nemaju potrebu za provokacijom jer su zatupljeni s Big Brotherom i ima previše raznih drugih sadržaja, smatra Sviličić slažući se s onim što mnogi misle – popularnost britanskih sitcoma karakteristika je generacija rođenih šezdesetih, sedamdesetih i osamdesetih godina. 


   Kultno mjesto u toj priči svakako imaju »Mućke« koje i Britanci ponosno u raznoraznim izborima drže svojom najuspješnijom humorističnom serijom svih vremena, a za koju je općepoznata i štoviše wikipedizirana činjenica da najkultniji status ipak ima na Balkanu. 


  Vrhunsko zanatstvo


   Baš kao što se na ovim prostorima nevjerojatan uspjeh talijanskog Alana Forda, stripa za koji su u najvećem dijelu svijetu jedva čuli i najveći strip manijaci, vrlo logički može objasniti apsolutnim razumijevanjem okolnosti u kojima se društveni otpadnici iz TNT družine bore protiv društvenog establišmenta, snalaze u bespućima siromašnog New Yorka i okrutnog kapitalizma i usput pobjeđuju loše momke, tako se i uspjeh »Mućki« svakako djelomično može pripisati poistovjećivanju. Rijetki na Balkanu nisu imali simpatija za Del Boya i Rodneya i njihove patetične pokušaje da ušićare koju paru kroz rupe u sustavu, jer sivi Peckham i dan danas kao da je dio bilo kojeg grada Hrvatske i cijele regije. 


   – Umjetnost i služi da bi se različite kulture povezale. A komedija je savršeni oblik. Mućke imaju takav status zbog poistovjećivanja, sigurno, uhvatile su »ono nešto«, složit će se djelomično i riječki pisac i stripaš Enver Krivac koji međutim smatra da nije sve u pukom poznavanju konteksta. 


   – Poistovjećivanje ne vrijedi za »Crvenog patuljka« ili »Crnu guju«, na primjer. Spomenute serije su, kao i »Mućke«, jednostavno izvrsno napisane i odglumljene. Mislim da ljudi reagiraju na kvalitetu; čak i laici koji inače u životu ne razmišljaju o dramskom tekstu, scenarijima, ritmu, strukturi, glumi i svim drugim elemetima koji čine dobru komediju, to osjećaju. A John Sullivan, autor »Mućki«, je jedan od najboljih komediografa u povijesti, bez sumnje. Ti scenariji su primjer vrhunskog zanatstva. A u tome ima prste i činjenica da su neke serije stalno na teveu pa se zavuku pod kožu. Dokaz je trenutna popularnost serija izuzetno niske kvalitete, američkih sitcoma Chucka Lorrea i sličnih, zaključit će Krivac. 


   Pa ipak bez obzira da li popularnost britanskih sitcoma na Balkanu sad već postaje stvar prošlosti, »U ovo doba iduće godine bit ćemo milijunaši« i dan danas je upravo idealno pogođena autoironična mantra koju si hrvatski radnik u onom bespomoćnom očaju kojeg je najbolje liječiti humorom, svako toliko vrti po glavi dok razmišlja o apsurdima hrvatske svakodnevice.