RIJEKA – Nakon što je u subotu navečer velikim finalom okončan glazbeni show HRT-a »The Voice Hrvatska«, nakon što je 26-godišnji Vinko Ćemeraš postao najljepši glas Hrvatske s osvojenih velikih 41,84 posto glasova publike, jedno od posve logičnih pitanja koje se nameće jest: kako to naše biračko tijelo zna nepogrešivo izabrati najboljeg pjevača, a pojma nema što mu je činiti kad je, recimo, pred glasačkom kutijom zbog parlamentarnih ili nekih drugih političkih izbora!?

Vinko Ćemeraš je jednostavno pristojan momak, strpljiv i »uzemljen« jer da nije, pobjegao bi u noći trijumfa od svih onih koji su ga poželjeli taknuti, s njim se fotografirati, ili od njege iskamčiti intervju.

Nama je uspjelo zagnjaviti ga i to iz više navrata, što zbog tehničkih problema, što zbog slikanja, rezanja torte pobjedničke, čestitara… Vinko je sve junački odradio i sve uz smiješak blag. Hrvatska ima pobjednika.

Čini se da ste sve uvježbali kako treba, samo ne veselje pobjedničko. Evo, fotoreporteri grintaju malo, traže grimasu, pokret pobjednika, a vi samozatajni. No, to je taj Vinko, reklo bi se.

– A, to sam ja. Ne mogu se promijeniti. Nekom smeta, netko to voli. Takav sam, svoj. Ali, stvarno gorim iznutra od sreće, jer ovo je nagrada za sav moj rad i trud. Ovo je bila bajka, sada slijedi pravi rad.

Ako je suditi po rezultatu glasanja, publika, gledatelji, očito tu samozatajnost vole.

– Nadam se da je uz to i glas presudio. Šalim se, dakako. Hvala svim tim ljudima! Glupo je ponavljati, ali bez njih sve ovo ne bi bilo moguće. Hvala i mom mentoru Gopcu, vokalnoj trenerici Gini i Skansiju producentu. Bez njih ovo ne bi moglo biti moguće, ne bih bio ovdje bez njih.

Ima straha

Kad kažete da slijedi pravi rad, na što mislite? Kud sad karijera ide, koliko je ovo velik poguranac za dalje? Očito plan imate što, kako i kud.

– Imam. To su autorske stvari s bendom. Ovo je veliki korak i nadam se da ćemo ga iskoristiti. Ovo je sve bila lijepa priča, ali čeka nas težak rad.

Bend još nema ime, ali ekipa je tu. Što ćete svirati, nešto žestoko a la Gobac, ili ipak ne?

– Nešto između. Bit će pjesme ovakve kakav sam ja tip, kakvog me publika upoznala.

Skladate, pišete pjesme na engleskom jeziku, znači li to da je cilj inozemno tržište?

– Naravno da je to cilj, ali imat ćemo i puno pjesama na hrvatskom jeziku. Bez toga se ne može, bar ja tako mislim, iako obožavam pisati na engleskom. Bit će to zajednički rad. Neću se izdvajati.

Probali ste već jednom ranije u »The Voiceu« i nije išlo, a ovog puta finale. Što se između dva pokušaja promijenilo?

– Promijenio sam se, u najkraćem, ja. Smirio sam se, posložio, malo odrastao. Osjećao sam da sam ovaj put spreman.

Ima li straha od budućnosti? Glazbena scena je, štono bi se reklo, mala bara puna krokodila.

– Ima straha. Treba sve ovo opravdati. Idem kao što sam i do sada, nadam se da će biti dobro.

Koliko je Gobac tu bio pomoć, podrška?

– Najveća i pomoć i podrška.

«Pelin i med«

Što je ono najznačajnije što ste od njega na ovom putu pokupili, naučili? Na koncu, u njega je karijera duža nego u vas godina.

– Moglo se vidjeti u finalu, dok smo pjevali »Pinokija«, da sam pokupio neke plesne korake (smijeh). Ma, u njega je tolika inteligencija da moraš nešto pokupiti.

IT-jevac ste po zanimanju. Kompjutori i glazba, kako to ide zajedno?

– To je bilo onako usput da dobijem više vremena za glazbu. I evo, dobio sam.

Glazba je oduvijek bila u fokusu, zar ne?

– Pa da. Od 15. godine je lagano krenulo. Od tada ta ljubav samo raste.

Nego, pjesma Dina Dvornika za kraj, »Pelin i med« i Gobčeve suze. Bio je to vjerojatno najemotivniji trenutak cijelog ovog »The Voice« puta. Tko je poželio baš tu pjesmu jednog od ponajvećih naših glazbenih velikana?

– Ja sam forsirao da pjevam baš tu pjesmu. Nadam se da se ljudima svidjelo.

Glasanje sugerira da jest. Bit će da bi tih 41,84 posto dobivenih glasova publike bilo i više da se iz Čapljine moglo glasati. Ali, pristiglo je navijača u povelikom broju. Mali milijun ih je, reklo bi se.

– Je, je, veliko srce imamo. Jedva čekam doći u Čapljinu i vidjeti reakciju.

Treba riskirati

Vole vas vaši najbliži, vidi se to.

– Mislim da me vole.

Što ćete kad navale obožavateljice. Doduše puno vas je lijepih žena zagrlilo i čestitalo večeras.

– Ništa, imam ja svoju djevojku.

Bome, ovo je bilo rezolutno. Ozbiljna veza!?

– To je kod mene tako.

Ne mogu ne primijetiti da ste atipični zapravo za ono što svaka estradna scena nudi. Skroman, strpljiv…

– A možda je falio netko takav. Šalim se. Takav sam. Vidjet ćemo sad kako će me prihvatiti ljudi.

Ajmo im makar pokušati olakšati, recimo s par rečenica o vama privatno, neki hobi, najdraže jelo, pilo…

– Hobi je bilo sviranje do sada, vidjet ćemo hoće li prerasti u posao. A što volim? Sve što vole mladi. Pojesti? Na znam, domaća hrana, čorbe.

A »The Voice« kao format, što reći mladosti, da li da ide u ovakve avanture ili ne?

– Prije pola godine nitko nije znao za mene, sada sam tu gdje jesam. Treba riskirati. Uživao sam večeras, nisam razmišljao o pobjedi, samo sam uživao i to mi je bilo bitno. Od početka sam svoj i na to sam najponosniji.

Moj je dojam da su glasači osjetili baš taj jedan domaći moment, dobrotu neku.

– Ako je tako, nitko ponosniji od mene.