Razgovor

Tena Nemet Brankov: ‘Većina nas, mladih glumaca ima problem s komplimentima’

Siniša Pavić

Foto Jurica Galoić/PIXSELL

Foto Jurica Galoić/PIXSELL

Kao dijete sam bila povučena i sramežljiva. Nisam nikada mislila da ću se baviti glumom. Roditelji su se trudili učiniti sve da se glumom ne bavim, išla sam na sve aktivnosti osim glume, violina, nogomet, balet, ali na kraju sam ipak, potpuno sama, odlučila da ću probati



Važna karika 3. sezone serije »Počivali u miru«, što se ponedjeljkom prikazuje na HRT 1, je Buga, kći generala Koretića.


Oko nje se podosta radnje vrti, oko lika što ga igra Tena Nemet Brankov. Znalci vele, ona je naša nova glumačka zvijezda. No, do nje sve to što znalci šapću i ne dopire baš. Njeno je da glumi i to dobro, onako kako je primjerice glumila u filmu Zrinke Matijević »Trampolin« pa zaslužila Zlatnu arenu za sporednu ulogu, ili pak onako kako je glumila u predstavi teatra Gavella »Ponovno ujedinjenje dvaju Koreja«. I da, jedva smo je ulovili tu negdje između proba za kazališno uprizorenje knjige uspješnice Damira Karakaša »Sjećanje šume«. A tek su joj 24.


Ja sam sretan što imam prigodu pričati s nekim od brojnih mladih glumaca iz serije PUM, s obzirom da je scenarij takav da se mahom pojave i onda poginu!?




– Ja sam preživjela.


To mi je drago čuti! 


– Hahaha.


Ne smijemo puno otkrivati, ali možemo reći da ste trajali duže od jedne epizode.


– Jesam.


»Počivali u miru« tematiziraju zlatnu mladež. Tu djecu bogatog nekog svijeta uredno bivaju smaknuta kao opomene njihovim roditeljima ogrezlima o mutne poslove. Meni je sve to dalo misliti, ne čini mi se više nemoguće da i takav neki paralelni svijet postoji. 


– Meni je užasno drago da sam dobila ulogu. Pozvana sam na audiciju, došla kao i svi drugi, spremila se jesam, ali nisam baš primjećivala neki veliki feedback na castingu i bila sam iznenađena kad sam dobila ulogu. Nazvali su me, a ja ležala doma sa slomljenom nogom.


A u scenariju scene boksa… Dobila sam samo jednu scenu, nisam uopće znala koliko je uloga velika i o čemu se radi. Onda sam sve pročitala i bilo mi je jako zanimljivo. Zanimljivo jer mi je sve generacijski blisko. Ne bi se baš nazvala zlatnom mladeži, ali odrasla sam jako blizu toga i poznajem neke ljude, neke prijateljice koje jesu povezane s tim i žive na taj način. Sve je to jako dostupno, nama mlađima blisko, pa nam nije ni toliko šokovito.


Ma, i meni je jasno da svega toga ima, ali kad se ovako upakira u dobru seriju nekako brine.


– Puno ljudi za to i ne zna, ne zalazi na mjesta gdje toga ima. To su divna i krasna djeca koja su najnormalnija, ali eto… Bilo je, u svakom slučaju, zanimljivo.


Boks! Već u prvoj epizodi. Kratka runda između vas i Lucije Car, odnosno Judite Franković. I bome, palo je tu udaraca, čini se, bez puno, kako se to lijepo veli, fejkanja?


– Trenirale smo, Judita ga je baš trenirala, pa sam se i ja spremila. Imale smo trenera. I dodatno sam išla trenirati, svidjelo mi se. Tako da jesmo, vježbale smo. Znali smo se i ozlijediti na treninzima. Ništa strašno. Bilo je malo krvi.


I bilo je naporno?


– I nije toliko naporno. Ali, scene boksa su me najviše brinule, kako će to izgledati.


Ja kao laik koji je boks ‘trenirao’ koji mjesec, usuđujem se samo reći da bi katkad volio da je ruka kod direkta bila još malo pružena.


– Haha. Boks mi je jedino bio stresan. Poslije sam se prepustila. Skužila sam da Goran Rukavina, redatelj, zna što radi i da neće pustiti ništa što ne valja.


Vratit ćemo se mi još Juditi, no čini mi se da vam je prije svega valjalo ostvariti glumački prisan odnos s Mladenom Vulićem. On je, naime, taj koji u seriji uistinu bdije nad vama štiteći vas od nevolje.


– Buga je mlada cura koja je pod staklenim zvonom nakon što joj brat pogine. Njoj vrag, međutim, ne da mira, ona mora istraživati. Tako upoznaje Luciju Car, njih dvije se zbliže… A što je dalje bilo, vidjet ćete, haha.


Koliko je lik kojeg igrate blizu, ili daleko, od vašeg temperamenta?


– Onoliko koliko je blizu ili daleko činjenica da nastojim u sve što radim unijeti maksimalno sebe. Oživjeti te likove, staviti sebe unutra. Apsolutno da, bliska mi je. A što se tiče Vulića, na trenutke me je taj naš odnos podsjećao na moj najdraži film »Leon profesionalac«, to neko zaštitništvo.


Najdraži film, drag zbog glavne glumice Natalie Portman, ili zbog glumca Jeana Renoa?


– I redatelja, i priče i svega, baš svega. To mi je dječji najdraži film i uvijek ga mogu pogledati. Obožavam taj film.


Malo ste mi otkrili o vašem temperamentu, osim da se maksimalno dajete u svaku ulogu. Evo vas gledam i ne uspjevam detektirati jeste li crtama lica više povukli na tatu, ili mamu. Bili su oboje veliki glumci, Slavko Brankov i Marina Nemet.


– Ne znam. Volim reći da sam svoja, jer stvarno jesam. I strastvene sam i temperamentna, jako glasna. Znam se boriti kako za sebe tako i za druge, i životinje, i sve ostalo. A nisam bila takva kao dijete. Zapravo sam bila užasno povučena i sramežljiva. Nisam nikada mislila da ću se baviti glumom. Roditelji su se trudili učiniti sve da se glumom ne bavim, išla sam na sve aktivnosti osim glume, violina, nogomet, balet, ali na kraju sam ipak, potpuno sama, odlučila da ću probati. Pa ako upadnem upadnem, ako ne neću se više vraćati.


Što je bila alternativa glumi?


– Neko slikanje. Umjetnička akademija. Akademija je u svakom slučaju bila opcija.


Nego, PUM, kakvo je iskustvo. Glumačkih uloga je tu jedno 120. Je li se štogod naučilo?


– Uvijek se nešto nauči, na svakom projektu. Bilo mi je jako lijepo raditi s Juditom. Nismo se poznavale, ali sam je gledala puno. Kliknule smo se i na nekoj privatnoj razini, tako da se sada družimo i to mi je velika sreća što sam je mogla upoznati. Jako smo se puno smijale. I s Vulićem je bilo krasno raditi, sa Suzanom Nikolić, s Dejanom Aćimovićem koji je sjajan glumac.


Film »Trampolin« vas je, štono bi se reklo, vinuo u orbitu, sad je aktualna TV serija, ima tu i puno kazališnih uloga. Što vam je od svih tih formi najdraže, ako uopće mlada glumica može i treba birati forme i uloge?


– Ne mogu odgovoriti na to pitanje. Malo se zaželiš jednog, malo drugog. Zahvalna sam što radim.


Činjenica je, međutim, da vas hoće zahtjevne neke uloge i teme, teške poput obiteljskog nasilja i zlostavljanja. Od vas se se mahom tražila mladenačka drčnost, prodornost. No, u Gavelli se radi »Sjećanje šume«. Tu bome, u toj knjizi koja priča o surovoj nekoj Lici, nema mjesta ženskom buntu.


– Igram malu djevojčicu, koja je, međutim, isto znatiželjna. Zapravo, zaključili smo da je ipak imala ona malo veću naklonost oca nego li sin. Sve su to male nijanse, ali ipak je bio blaži prema njoj.


Vidim da vas je sve koji radite na predstavi iznenadila ta Karakaševa Lika. 


– To je prije svega sjajan roman. Jest, vrlo je okrutno. Odnos roditelj – dijete je nešto što te muči cijeli život, nešto što svatko nosi sa sobom, tako da je stvarno dirljiva predstava. Karakaš je jako zanimljiv čovjek. Puno smo saznali mimo romana i dramatizacije o cijeloj njegovoj obitelji.


Iz građanske ste obitelji, odrasli praktički u kazalištu, u Zagrebu. Koliko je teško stoga bilo razumjeti »Sjećanje šume«?


– Provela sam puno djetinjstva u Novoj Gradišci odakle mi je mama. Nije mi strano klanje svinje i takve stvari, ali ova vrst odnosa unutar obitelji, taj patrijarhat, to mi je bila nepoznato. U mojoj obitelji su žene bila glavne. Matrijarhat, a ne patrijarhat, hahah.


Moram pitati je li teret ta činjenica da su vam roditelji bili glumci. 


– Kad sam se odlučila baviti glumom, naravno da sam imala strah da ću nositi teret svog prezimena, ali sad u ovom trenutku da se mogu vratiti na prvu godinu studija ne bi bila toliko uzrujana oko toga. Mala smo država, Zagreb je mali grad, brzo se vidi je li valjaš ili ne valjaš i apsolutno nemam nikakvih problema s tim.


Film »Trampolin« vam je donio i Zlatnu arenu za sporednu ulogu. Koliko vam je pomogla, što vam je donijela ta nagrada? 


– Moj prvi projekt je bio s Ivanom Livakovićem, TV serija »Nemoj nikom reći«. Paralelno s tim se događala Gavella, pa sam na preporuku Nataše Janjić dobila ulogu u »Trampolinu«. Vjerojatno mi je Arena donijela nešto, ali moram reći da mi je to bio jedan od većih šokova u životu. Ne mogu opisati što sam u tom trenu uopće osjećala. Jako mi je bilo stresno. Uopće nisam znala kako da se s tim nosim.


Jer, nominirane su moje najdraže glumice, velike glumice. Bio mi je strah i gledati film na velikom platnu. Jednostavno se s tim u tom trenutku nisam znala nositi, kao da su mi učinili nešto nažao, a ne da su mi dali pohvalu. A naravno da sam zahvalna i presretna, samo mi je trebao jedan dana da dođem sebi. To su trenutci kad se naučiš cijeniti.



Životinje su vaša velika ljubav.


– Užasno puno ih volim. Kad sam bila mala nisam nikada imala ni mačka ni psa. Moja mama je bila jako pažljiva oko toga. Imala sam ribice, koje sam hranila perlicama, pa sam ih ubila. No, kad sam počela živjeti sama shvatila sam kako mi jako treba neka životinja, usprkos mojim alergijama. Pa sam prvo imala macu, a onda sam krenula volontirati u azilu za pse vjerujući da si nikada neću moći priuštiti psa zbog obaveza. Bila sam teta čuvalica, pa ih udomljavala. Udomila sam ih jedno 14.


To svako ljeto napravim, ali više ne znam kome bi uvalila psa. Na kraju je ostao taj jedan veliki pas, od godinu dana i dogodila se ljubav. Ostavila sam ga sebi. Mješanac haskija i ovčara. Lun. Prekrasan Lun. On je moja najveća ljubav.



I jeste li se naučili cijeniti?


– Ne znam. Haha. Neću nikada to znati. Zapravo, većina nas mladih glumaca ima problem s komplimentima. Kad te pokude, onda može, onda samo daj kritiku. Ali kad ti daju kompliment, totalno se blokiraš. Jednostavno se osjećaš izloženo jer to više nije gluma, nije posao već izlažeš privatno sebe. Svi vole pohvale, nagrade, ali tu si najizloženiji. Kao i na poklonu u predstavi. Izađeš i izložen si. Do poklona si lik iz predstave, a onda na pokloni iz toga izađeš. Barem ja. Pa mi se svi smiju zbog toga.


Zna li se već što će se raditi dalje?


– S Daliborom Matanićem snimam drugu sezonu »Novina«. Bit će malo veća uloga.



Red je pitati koji su glumački uzori?


– To je pitanje na koje ne mogu dati odgovor. Ima ih puno, različitih. Mislim da u Hrvatskoj stvarno imamo puno sjajnih glumica i glumaca, da toga ne fali.


Onda mi morate reći što ste dobra zadnje vrijeme gledali, bilo film ili predstavu?


– Darren Aronofsky, »Mother«. Njega jako volim, obožavam sve njegove filmove i moram reći da me ovaj potresao. Sada će se dečko moj svađati sa mnom nakon ove izjave, ali nije mi loš film. Njega je zato zgrozio.



Dečko Roko Sikavica je također glumac, ma nešto je u vas više angažmana. 


– On je u Frljićevoj predstavi.


Bome, u današnje vrijeme to vrijedi više!


– Hahah…


Biti glumac danas u Hrvatskoj, je li teško? 


– Meni je lijepo, nemam se razloga ni prava žaliti. Ali znam da je nekima teško. Nađe se posao za svakoga, ali treba biti uporan, ne smije se odustajati. Treba biti hrabar i ono što nas na Akademiji svi uče – probaj, pa i u krivu.