Ima neke providnosti negdje gore kad od svih majica u ormaru čovjek odluči odijenuti onu s logom Supermena, pa došetati na snimanje novog showa RTL-a »Superljudi«. Jest, doduše, da majica nikakve moći ne daje, ali ipak je nekako lakše šetati među onima koji super čuju, ili vide, pamte ili dodirom prepoznaju svijet oko sebe, ako već matematiku začudno dobro ne računaju. Lakše je hodati među superljudima ako makar glumiš da si i ti nekako poseban.

E, da RTL Televizija je odlučila pronaći super ljude, ljude s posebnim sposobnostima, vještinama, pa ih dovesti u studio i staviti pred žiri i publiku, ne bi li žiri i posebno publika odlučili tko je među njima najatraktivniji, najvještiji, najsposobniji – onaj super, super ljud, štono bi se djetinje reklo. Nakon dugo vremena i opet je to regionalni show RTL Televizije.

Kandidati su iz cijele regije; Hrvatska, Srbija, Crna Gora i Bosna i Hercegovina. Show od subote kreće na RTL televiziji. Emisija će biti dvanaest, u svakoj nastupa po sedam kandidata od kojih najbolji idu u zadnje dvije polufinalne emisije, da bi na koncu, u finalu, dobili onog koji će biti prvi, štono bi se reklo, super čovjek u regiji, onaj koji je bio taman toliko poseban i sposoban da kući odnese nagradu od 25.000 eura.

Regionalan je i žiri. Voditelj je crnogorski glumac Momčilo Otašević, a u žiriju sjede glumica Anđelka Prpić, redatelj, glumac i glazbenik Branko Đurić Đuro, kantautor i glazbeni producent Zrinko Tutić te neourokirurg Vuk Aleksić. Svi oni, plus jedno 130 ljudi koji na showu rade, tu su da pokažu dokud sežu ljudske sposobnosti, što sve mozak ljudski može, ali i tijelo ljudsko. Vani je, uostalom, slično već zaživjelo, recimo u Americi gdje u žiriju već nekoliko sezona njihove verzije showa Superljudi sjedi veliki Mike Tyson.

A na snimanju u studiju koji se proteže na 1.800 metara kvadratnih prvo što upada u oči jest tišina. Natjecateljima treba koncentracije. Za posjeta novinarske sile koncetraciju je trabao i Ivan Starčević iz Sesveta. Pred njim dvije velike slike ‘razbijene’ na 12.348 pixela.

Laiku se čine da su obje identične, no razlikuju se u tri sitna detalja, kvadratića, boje. Ivan ima tu sposobnost da te sitne razlike otkrije! Riječanka Matea Trošelj, djevojka od svojih 25 godina, svoj je nastup taman završila. U nje je čudesne taktilne percepcije, pa su joj zavezali oči, dali da opipa bildera, onda su čovjeka savršena tijela »izmiješeli« s drugih 15 kolega, a na njoj je bilo da pogodi kojem je nema minut opipala mišiće.

Na osnovu dodira, iznimno osjetljivih receptora jagodica, ona eto vizualizira stvari. Shvatila je da je tako još od malih nogu, recimo dok je u mraku sobe savršeno prepoznavala stvari dodirom. Pomoglo je to pomalo i za treniranja karatea. Matea je pred krajem studija kineziologije u Zagrebu i radi u fitnesu.

– Izazov sam prihvatila sebe radi, radi novog iskustva, novih poznanstava, da vidim da li koliko dobro poznajem ljudsko tijelo a, ajmo reć’, bez vida – kazuje Trošelj.

Ona priča, a pripadnice sedme sile, ako ne i koji pripadnik, nikako da se maknu dalje činjenice da je tu netko opipavao bicepse nečije. Probala je tu vještinu o Anđelka Prpić i uopće nije bila loša.

Ivana Starčević pak veli kako to što on radi nije super sposobnost, nego vještina. Objašnjava kako se tu radi o dvije slike, pa kad ih se gleda u križ tako da desno oko gleda lijevu sliku, a lijevo desnu, stvara se treća slika. Pa kada se promjene te tri pločice od tih 12 tisuća boja, boje se pod okom kolebaju kad se na taj način gleda. Pa se tako traži razlika.

U taj svijet takvog gledanja, ili u tu vještinu koja se laiku čini nedostižnim snom, uputila ga je sestra. Iz hobija smo krenuli, jednostavno će Starčević. Završio je on srednju glazbenu školu, glazbenik je ima bend Mad Hatter u kojem je basist i vokal. Pitamo ga je li mu ova vještina koji je taman pokazao pomaže što u životu.

– Apsolutno ne. Apsolutno. U prirodi ne postoje dvije identične stvari, osim na penalima. Ne pomaže, ali navodno skida dioptriju. Navodno – veli nam Starčević, u kojega je sasvim, sasvim blaga dioptrija.

Pitali ga novinari i što su im roditelji govorili, njemu i sestri, dok su kao djeca tražili po slikama razlike. Smije se Starčević, jer nisu govorili ništa, a i što bi kad su bili zadovoljni što su im djeca mirna. I Starčević i Trošelj došli su za svoje epizode daleko, ma je publici najviše pri srcu bio Darko Đurković koji pamti čudesno dobro.

U najkraćem, doveli su zbog njega u studio 24 para blizanaca. Dobio je tri minute da zapamti njihova lica. Onda su parove nasumično izmješali, a na njemu je bilo da u nove tri minute zapamti gdje je čiji par. U konačnici, okrenut leđima publici, morao je pogađati gdje je je čiji par da ih opet spare.

– Od djetinjstva je to krenulo. Shvatio sam da imam veliku moć vizualizacije i to mi je dosta pomoglo u životu – kaže Đurković, po zanimanju vojno lice.

Godina mu je 36, iz Beograda je, potiče s Kosova. Zanimljivo je i to da i sam ima brata blizanca, Žarka. Uz njega su u studio došli i sin i kćer. Nisu do emisije ni sami znali da im otac posjeduje vještinu koju je tako suvereno demonstrirao.

– Tek ću sad biti njihov heroj – smije se on.

U žiriju dobra atmosfera. Dok super ljudi rade svoje, bodri ih se i u čudu gleda.

– Čovjek je proklet. Nekako se na dobro brzo naviknemo, inače u životu. Tako i ovdje. Pa kad vam na pozornicu izađe troje, četvoro ljudi koji zaista imaju neki veliki dar, odjednom to prihvaćaš kao normalno.

Jest normalno ali i divno, zapanjujuće u pozitivnom smislu, taman da te zakuca u stolicu. U tim ljudima vidiš veliku lakoću, pomisliš da nije teško, a kad probaš, uf, ne dao ti bog – vali nam tako Anđelka Prpić, kojoj samo Andrija fali.

Anđelki je ovo prvi put da je u kakvom žiriju kakvog showa. Momčilu Otaševiću pak prvi put da show kakav vodi.

– Imam tremu.

Prvi puta je da radim show, prvi puta da gledam direktno u kameru a ne u svog partnera. Ima dosta prvih puta u svemu ovome što se mene tiče, ali mislim da se snalazim. Trudim se, makar još uopće nemam osjećaj kako to izgleda – skromno će i iskreno Otašević.

Ma, ide to posve pristojno, barem po ocjeni nazočanih. Pitali novinari Otaševića malo i o privatnom životu, no sramežljivo je on na to odgovarao. Zato priznaje da je skinuo koju kilu zadnje vrijeme i to ciljano.

Uglavnom, ne izgleda loše i ideja se čini zanimljiva. A kako će sve zajedno izgledati na malim ekranima, ostaje vidjeti. Supermena nitko nije pitao ništa. I zašto bi, kad je super ljudi ionako više. I rade čudesa. Evo recimo Kosta. Nije mu nego 11 godina, a već se sjajno koristi mentalnom aritmetikom. Pa dok vozi onaj neki moderni skejt kojeg ni gurati ne moraš, prolazi kraj velikih kocki domina i zbraja koliko točkica ima na pločicama.

Vuk Aleksić mu čestita dok objašnjava da je Kosta na pozornici vodio jedno četiri bitke dok je vozio, pamtio, borio se s tremom i vremenom. Ostatak društva iz žirija skrušeno priznaje da oni to ne mogu, fascinirani sa svim, a ponajviše možda s činjenicom da se Kosta nije doa impresionirati ni od žirija, ni od publike.

Valja na koncu reći da je i Supermen pokušao zajedeno s natjecateljima rješavati neke matematičke izazove. I nije bio daleko od točnog riješenja, ali ga je, ajmo to tako reći, trema ipak mrvu pojela. Jer ima Superljudi, a ima i Čika Spasoje kako u Beogradu gdje se show snima, od milja zovu Supremena.