Reporter Nove TV

Ruska avantura Saše Lugonjića: Pamtit ću nastupe Vatrenih, ljepote Sankt Peterburga i gostoljubivost Rusa

Ana Braškić

Nisam tradicionalist što se hrane tiče, volim sve probati - Saša Lugonjić

Nisam tradicionalist što se hrane tiče, volim sve probati - Saša Lugonjić

Praćenje najvećih sportskih događaja s lica mjesta najveći je užitak u ovom poslu, a kad se uz to poklope odlični rezultati vaše reprezentacije onda je zadovoljstvo potpuno



Za Novu TV sa Svjetskog nogometnog prvenstva u Rusiji izvještava Saša Lugonjić koji nam je otkrio kako je raditi taj prilično zahtjevan posao.


Kako je biti reporter na SP-u u Rusiji?


– Sjajno. Praćenje najvećih sportskih događaja s lica mjesta najveći je užitak u ovom poslu, a kad se uz to poklope odlični rezultati vaše reprezentacije onda je zadovoljstvo potpuno. Pobjedom protiv Danske konačno smo nakon 20 godina preskočili prvu prepreku u nokaut fazi velikih natjecanja, ali vjerujem da to nije krajnji domet ove generacije. Hrvatska u Rusiji može ispisati povijest kao što je to napravila i u Francuskoj 1998. i bila bi velika šteta da Dalićeva ekipa to ne napravi. Jasno da je već i četvrtfinale odličan rezultat, ali kad pogledate kakvu kvalitetu igrača posjedujemo i u koji smo dio ždrijeba upali logično je očekivati da ovo nije kraj. Možete samo zamisliti kakva je sreća za televizijskog reportera kada u takvoj situaciji može izvještavati s terena.





Saša Lugonjić u Rusiji


Saša Lugonjić u Rusiji



Koji vam je do sada bio najveći izazov?


– Ostati budan za prilog o bijelim noćima. U hotel u Zelenogorsku, gradu nedaleko Roščina u kojem je bio trening centar naše reprezentacije, stigli smo iza ponoći, a već u 7 smo se morali ustati i krenuti obaviti neke logističke stvari u Sankt Peterburgu. Nakon toga dočekali smo reprezentativce koji su stigli iz Zagreba, odradili javljanja za Vijesti i Dnevnik Nove TV i nakon cijelog dana u punom pogonu, uz nedovoljno sna noć prije, trebalo je ostati budan do 2 ujutro da bi se na pravi način snimio prilog o bijelim noćima. Prođu li Vatreni u polufinale, siguran sam da će ono što će me čekati u Moskvi biti daleko izazovnije, ali neka, kolega snimatelj Dejan Tatomir i ja sa zadovoljstvom ćemo »potegnuti«.


Koja vam je priča koju ste napravili u Rusiji najdraža?


– Ona o jezeru Ladoga. Za vrijeme 2. Svjetskog rata i opsade Lenjingrada preko tog je jezera vodila jedina ruta kojom su se u grad dostavljali hrana i oružje te kojom su ljudi izlazi van. Kamioni su zimi preko zaleđenog jezera prevozili ljude i namirnice i taj put preko Ladoge poznat je pod nazivom »Road of Life« ili »cesta života«.


Što ste vidjeli, odnosno gdje ste sve bili?


– Za razliku od kolega Vlade Bobana i Marija Kovačića koji su išli po gradovima u kojima je Hrvatska igrala, mi smo za vrijeme prve faze turnira cijelo vrijeme bili u Zelenogorsku i Roščinu, 50-ak kilometara od Sankt Peterburga. Mnogo smo puta otišli do grada, obišli sve njegove glavne znamenitosti, snimili i nekoliko priča te ga doista dobro upoznali. Radi se o čudesnom gradu, definitivno jednom od najljepših koje sam vidio. Rado bih mu se vratio, ali ne na ovom prvenstvu. Tamo se igra susret za 3. mjesto, a meni se više sviđa scenarij prema kojem nakon Sočija ostajemo u Moskvi do kraja prvenstva.



Saša Lugonjić u Rusiji


Saša Lugonjić u Rusiji



Što vas se najviše dojmilo?


– Nastupi Vatrenih, ljepote Sankt Peterburga i gostoljubivost Rusa.


Jedete li lokalnu hranu ili se držite nekih provjerenih standardnih jela?


– Nisam tradicionalist što se hrane tiče, volim sve probati. Sviđa mi se boršč, kao i činjenica da je u ruskoj kuhinji dosta zastupljen losos. Do sada je najčešće bio na mom meniju. Ali, nisam tip koji će jesti samo lokalnu hranu. Primjerice, u Sankt Peterburgu smo otkrili sjajan libanonski restoran i nekoliko puta otišli tamo na večeru.


Kakvi su Rusi kao domaćini?


– Vrlo gostoljubivi. Vidi se da im je izuzetno stalo da stranci iz njihove zemlje ponesu najljepše uspomene i to im doista uspijeva. Mali je problem što uglavnom ne govore engleski, ali do sad smo se već naviknuli. Malo hrvatskog, malo ruskog, malo pantomime i sporazumijevamo se. U hotelu u Sočiju ošišao sam se kod frizerske koja nije znala riječ engleskog. Već sam se vidio da ću završiti kao Mateo Kovačić i tražiti kolegu Tatomira da spasi stvar s mašinicom poput Šime Vrsaljka, ali na kraju je ispalo sasvim dobro.


Što nakon završetka SP-a, odmor ili povratak na posao?


– Najprije kratki odmor. Pobijedimo li domaćine, u Rusiji ću ukupno provesti pet tjedana, pa će mi trebati neko vrijeme da se »resetiram«. To će ići brže u društvu mojih najdražih.