Ne prejako, ali kiša je padala. Nakon skoro trosatnog razgovora opraštali smo se na parkiralištu ne primjećujući da nam odjeća postaje dobrano mokra. Tema na temu. Novinarstvo. Strast. Padanja i uzdizanja, uvrede, taština. Novinarstvo.

Ranko Stojanac, danas novinar na N1 televiziji prije nekoliko tjedana dobio je HND-ovu nagradu za televizijskog novinara godine. Tema na kojoj je došao do tako značajnog priznanja bilo je izvještavanje o definitivnoj propasti hrvatske brodogradnje, o nestajanju Uljanika i 3. maja.

Uz priznanje za zanimljiv i osebujan nastup, da bude najbolji od 22 nominirana televizijska novinara, presudila je njegova – informiranost o temi. Ono što se u svemu tome nameće kao dodatna konstatacija je – konačno. Konačno da je dobio navedenu nagradu jer njegova je karijera stvorila čitav niz sjajnih, trajnih, zauvijek zapamćenih priloga. No, mimoilazilo ga.

Sjajna adaptacija

K TOME, prvih dana svibnja Stojancu je bilo točno godinu dana kako je počeo raditi na N1. Sjajna adaptacija u novoj sredini, tim više jer je u prijašnjoj tvrtki proveo četvrt stoljeća.

– Ne, nisam otišao jer mi se s HTV-a odlazilo. Uz tu je medijsku kuću vezan moj profesionalni život, moje formativno novinarsko odrastanje, desetljeća rada. Ne, ne bih napuštao HTV da se prostor za slobodan rad, barem na način kako ga ja vidim, nije počeo sužavati do te mjere da sebe više ni uz najbolju volju nisam pronalazio u tim okvirima.

Donekle mi je bilo jasno da smo devedesetih godina djelovali poput promotivne mašinerije, ali nakon 3. siječnja 2000. godine priča se dramatično promjenila. Okrenula se u smjeru istinskog, kvalitetnog novinarstva u kojem je i moje napredovanje bilo neometano.

Ne, nije se mnogo toga mijenjalo ni sa Sanaderom, još manje s Jadrankom Kosor, da bi novinarski život pod Milanovićem bio bez ikakvih pritisaka »s vrha«. Ali tamo negdje 2016. godine sve je, po slobodno medijsko djelovanje i promišljanje, krenulo u – suprotnom smjeru, s poprilično se nelagode Stojanac sjeća vremena u kojem je dozrijevala odluka o napuštanju HTV-a.

Imamo stav i kad nemamo pojma

U ostalim je medijima njegova odluka da otiđe s HTV-a dočekana s mišlju kako je »sredio novi posao« pa odlazi po nove »doze slave«. Jer Ranko Stojanac je bio i na HTV-u u najmanju ruku iznimno zapaženi novinar. Dio javnosti nije odobravao njegove nastupe koji su u sebi, kako se isticalo pa i u medijskim krugovima, imali naglašenu crtu »omalovažavanja«. No, najšira ga je javnost voljela jer nije bio »dosadan« kao i zbog toga što pred političarima nikad nije pokazivao snishodljivost ili strah od postavljanja »neugodinih« pitanja.

– IMA vam jedna lijepa pjesma Mile Kekina »Na ovim prostorima«, koja sjajno opisuje mjesto, vrijeme i ljude. »Na ovim prostorima imamo stav i kad nemamo pojma. Ako si rođen van okvira, ovdje nećeš imati mira!« Uvijek ću djelovati, ne samo kao novinar nego i kao čovjek, na način maksimalnog poštivanja ljudskih sloboda, prava na to da budeš drugačiji, svoj. Uočim li u društvu procese zbog kojih me postaje strah u kakvom će okruženju živjeti naša djeca, naravno da ću žestoko reagirati.

I neću pokazivati ni najmanje razumijevanje za ljude, političare koji potiču anticivilizacijske procese. Ponavljam, sve dok sam mogao slobodno djelovati, volio sam raditi na HTV-u. No kad je krenulo seciranje priloga, vraćanje, onemogućavanje obavljanja pojedinih zadataka, izvještavanja s političkih skupova, postalo mi je jasno kako se sredina mora mijenjati. Novi angažman?

Da, imao sam niz razgovora, uz kavu, baš ovako kako sad sjedimo nas dvojica, no nakon toga baš ničeg konkretnog nije bilo. Kad se slaže priča o takvom mom odlasku, želi se umanjiti krivnja srozavanja novinarskih standarda na HTV-u. Ne, otišao sam jer više nisam mogao izdržati slutnje kako postajem nepotreban. Pa i ne samo slutnje jer dobivao sam i konkretna upozorenja kako bi mi bilo »pametno da se maknem«. O čemu pričamo, pa stotinjak dana nakon odlaska s HTV-a bio sam – bez posla. Ništa ja nisam imao »pripremljeno«, nikakvo mjesto gdje ću ugodno sletjeti i nastaviti rad. Uostalom, kome je s više od pedeset godina do radikalnih zaokreta, rezolutan je Stojanac?!

Jako zadovoljan što sam otišao

Ono što je također važno, kod nas jedva da postoji literatura o televiziji. Inozemne radionice su mi i u tome pomogle, formirao sam si stručnu biblioteku pa je i to bio faktor koji je utjecao na moj novinarski razvoj.

Jesmo li krenuli u krivom smjeru, puno je gorčine u ovom razgovoru? Iako je njegova prva sumnja bila da je poziv za razgovor stigao zbog još jednog sukoba s gradonačelnikom Rijeke Vojkom Obersnelom – naš je odgovor bio, ma ne – nagrada, zovemo te zbog najvišeg priznanja struke. Nagrada je povod razgovora. Pa red sporta, naravno nogometa i jedna od njegovih »mana« navijanja za »krivi« klub, i malo »spici« začina o drugoj strani medija. Ali – kako krenuti u priču bez raščišćavanja prošlosti?

– S DRUGE strane, kad pogledam način rada, N1 i svoju ulogu u svemu, jako sam zadovoljan što sam otišao. Ili bolje rečeno sretan sam u kući u koju sam stigao. Promjena mi je bila silno velika. Dok si na HTV-u »drilan« da sve mora stati u vremenski okvir od 40-ak sekundi, N1 je televizija na kojoj su live javljanja neprestana i – mogu trajati. Takav način rada je istovremeno iznimno zahvalan i za svakog novinara izazovan, ali je i jednako toliko iscrpljujuć. Da, u izvještavanje o procesima koji su vodili do kraha Uljanika, bojim se i 3. maja, unio sam sebe, bio sam dio kolone štrajkaša u Puli, sate i sate smo provodili ispred sudova na koje su dovodili na desetke osumnjičenika, ali da to je to, pravo televizijsko novinarstvo, zadovoljno nam objašnjava.

Fingirali ‘dopisništvo’

Stojanac je po formaciji dopisnik N1 iz Rijeke. Jedini njihov novinar na Kvarneru.

– Da, jedini sam novinar, automatski sam i šef dopisništva, sa mnom radi i snimatelj Sanjin Klipa. Jako se dobro slažemo, a da bismo do kraja fingirali »dopisništvo« podijelili smo si i dodatne funkcije. Klipa je tako »zamjenik šefa dopisništva«, a nemam ništa protiv ni ako sam sebi organizira sindikalnu podružnicu u kojoj slobodno može biti i »predsjednik«. Velika je to promjena u odnosu na prijašnju brojnost dopisništva, ali ne žalimo se, dobro nam je.

Pa se vraćamo riječkoj medijskoj sceni. Analiza njezinog tiskanog, radijskog i televizijskog prostora. Na naše inzistiranje, na promišljanje kako je Rijeci možda potrebna svježa medijska krv ostaje neumoljiv.

– Ne želim odgovoriti na to pitanje. Ne propitkuj me o mojim navijačkim strastima i o riječkim kolegama. Zaboravi. Možemo razgovarati u kondicijama nečijih profesionalnih iskoraka, nekih timova i igrača u prošlosti, ali na nove analize – ne želim se upuštati.

Tipični Ranko Stojanac! Neće nego ono što hoće.

– Ma gledaj, najveći broj mojih kolega je u Rijeci. Mnogi su mi prijatelji. Ali kad bih sad krenuo u neku analizu, kad bih primijetio nešto što primjećujem, postoji realna opasnost da me se krivo shvati. A to ne želim, daje Stojanac dodatno pojašnjenje.

Svake neparne godine – Obersnel

A KAD je tako, idemo odmah na – sukob s gradonačelnikom Obersnelom. Poštenja radi, djelomično smo uvjereni kako je tu riječ o svojevrsnom performansu. Svjesnom podizanju tenzija kako bi jedan i drugi dobili na važnosti. Analiza određenih civilizacijskih, pa i političkih stavova, govori u prilog tome kako bi njih dvojica pijuckajući kavicu zapravo trebala nadopunjavati jedan drugog. Kad ono, svako malo – sukob.

– Ne treba pretjerivati u tom isticanju sukoba, ali da – bilježim ih najmanje tri. Svake neparne godine: 2015., pa 2017. i ovaj najnoviji iz 2019. Sve je kulminiralo s lignjama i mikrofonom, ali griješio bih dušu kad ne bih istaknuo kako je, vidjevši me nedavno na suprotnoj strani Korza, Obersnel naglo napravio dijagonalu, došao do mene i – srdačno mi čestitao na nagradi. Ali ja naprosto neću dopustiti ponašanje kakvo iskazuje u svojim ispadima. Ili kako bi rekao njegov imenjak Vojko V – ne može!

Ja jesam možda nekad pretjerano direktan, možda i drzak u želji da mi političar odgovori na pitanja koja zanimaju golemu većinu gledatelja. Ali to mi je i posao. Čemu nervoza tražim li podatak koliko recimo ima cijenu kandidatura za MIR, gdje smo, koliko se sjećam nas dvojica prvi put – pukli.

S druge strane, kako sam k tome uvijek preferirao live javljanja, nije drugoj strani ni lako, ali na to moraju biti spremna. Kod nas je navika da je novinarstvo još uvijek sporo. Prvo snimiš, pa napišeš, pa urednik pretrese, pa tek onda ide u program. Kad je N1 u pitanju – sve je nekoliko puta brže. Beskompromisnije. Nisu naši političari navikli na takav odnos, vjerojatno to izaziva u njima i nelagodu pa reagiraju kako reagiraju. S uguravanjem mikrofona u radikalnim situacijama, pojašnjava nam Stojanac svoje viđenje odnosa s gradonačelnikom.

– Ali koliko ih možda i razumijem, ponavljam – takvo ponašanje ja neću dopustiti! U konačnici – jedini sam novinar N1 u Rijeci tako da će me gradonačelnik morat trpjeti sve dok netko od nas ne – ode.

Tek dolazi moje najbolje vrijeme

Pa ide kraća dramatska pauza. Vrti se prošlost, ali i sadašnjost. Prošli su izbori. Koje je Stojanac odradio s nizom javljanja iz stožera Ruže Tomašić. Dan prije – Kumrovec. Iz političke krajnosti u krajnost. S lijeva na desno. I tako iz dana u dan.

– KAŽEM jako sam zadovoljan i čini mi se kako, unatoč činjenici da sam prešao pedesetu, tek dolazi neko moje najbolje vrijeme. Možda se slabo, sporo razvijam, ali vjerujem da ipak stalno napredujem. Ima mojih kolega koji su do neke 35. godine došli do svog maskimuma. Pa ni makac dalje. Ne, ne mislim da je to dobro jer u našem se poslu, pa i zahvaljujući promjeni tehnologije, stalno mijenja načina rada. Novinar, koliko god moj razvoj bio spor, nikad ne smije stati. Uvijek mora osluškivati što se oko njega događa, s obje strane, medijske, ali i u društvu te se, da bio zanimljiv, tome mora prilagoditi.

Je, kiša je padala. Na parkiralištu smo mogli još satima. Priča o novinarstvu je – beskonačna. Red veselja, red tuge, gorčine pa i nekih stanja koje bismo mogli opisati kao »manično-depresivna«. Je li u državama »razvijene demokracije« bolje? Sumnjamo. Novinarstvo je prije svega strast koja ne voli kad ju se na bilo koji način – zauzdava.

Jako mnogo dala HTV

Jako, jako mi je mnogo dala HTV. Još devedesetih zavolio sam radionice, najprije u Opatiji koje su vodili vrhunski stručnjaci s najznačajnijih europskih televizijskih kuća. Najviše s BBC-a , potom i s najznačajnijih javnih televizija Francuske i Njemačke, ali oduševiti su me znali i sjajni televizijski znalci iz Irske. Bio sam u Engleskoj gdje me posebno dojmio Liverpool, kod njih sam zaista do kraja televizijski progledao. Bile su jako zanimljive i radionice u tranzicijskim državama, sjećam se tako odličnih u Temišvaru i Budimpešti.

Znate što mi se dogodilo na tim internacionalnim radionicama? Shvatio sam da pojma nemam! Radio sam nekako impulzivno, refleksno da bih nakon njih shvatio kako je televizijsko novinarstvo nešto sasvim drugo. Sveukupnost televizijskog izražaja počiva na mnogim elementima. Novinar je u svemu tome nekih pet posto, ali najvažnijih, onih koji povezuju tu sveukupnost slike i zvuka, atmosfere u kojoj se neki izvještaj odvija.

Renesansni čovjek

Školovanje? Mijenjanje smjerova! Ali ne zbog toga što sam univerzalni »renesansni čovijek« kojem idu i matematika i društveni predmeti. Ma ne, lutanja. Slušanje savjeta kako je pametnije studirati tehničke nauke, jer s pravom se ne može nigdje nego u Hrvatskoj, dovelo me do Tehničkog fakulteta. U tri godine položio sam 25 ispita. I odustao.

Prebacio sam se na Pomorski fakultet, da bi mi se konačno otvorila željena vrata kad sam se 1993. godine unutar veće skupine ljudi, bili su tu i Boris Perović te Danijel Vukušić koji su do danas ostali u novinarstvu, javio na audiciju koju je organizirala Radio Rijeka.

Tražili su sportske komentatore. Sugestija je bila – savršeno za tebe, lud si za sportom, a i rječitost ti je jača strana. Prošli smo, i od tada sve to traje. Na samoj sam televiziji od 1994. godine tako da sam u HRT centru Rijeka proveo punih četvrt stoljeća.

Frano Supilo – tema diplomskog

Nakon svega, u već zreloj dobi, približavale su mi se i četrdesete, upisao sam Fakultet političkih nauka u Zagrebu, upisao sam novinarstvo. Jako sam se trudio, bilo mi je tako već starom u odnosu na kolege užasno neugodno dogodi li mi se da nešto ne znam.

Uživao sam slušajući i polagajući većinu predmeta, a tema mog diplomskog rada bio je, nećeš vjerovati – Frano Supilo. Nevjerojatno je koliko je priča s njegovim dolaskom iz Dubrovnika u Rijeku te uspostavljanje dnevne novine bila moderna, čak i za današnja vremena. Novi list kojeg je on stvarao prije skoro 120 godina bio za svoje vrijeme nevjerojatno napredan, moderan. Ma da je i danas živ Supilo bio bi itekako uspješan, bio bi – nedostižan.