Novosti jesenske sheme

Novo lice HRT-ovog Dnevnika Dajana Šošić: Kombinacija studija i terena dobitna je kombinacija

Siniša Pavić

Dajana Šošić, Foto: HRT

Dajana Šošić, Foto: HRT

Na javnu televiziju stigla sam kao i mnogi drugi, zahvaljujući praksi koju sam odrađivala kao studentica novinarstva na Hrvatskim studijima. Počela sam u emisiji Dobro jutro, Hrvatska, a nakon dvije godine prešla u Informativni program. Radila sam najprije u Dnevniku 3, potom i kao voditelj u redakciji Zagrebačke panorame, gdje sam ujedno pratila i Gradsku skupštinu. Već tada mi je bilo zanimljivo pratiti omjere političkih snaga u gradu Zagrebu i burne rasprave na sjednicama.



Ova jesenska shema donijela je neke nove HRT-ove mlade snage. Dajana Šošić jedna je od tih, pa dok smo je jučer gledali samo kako mrzne dok izvještava pred stožerima kojekakvih naših političkih stranaka, sad je evo i studiju kako Dnevnik u podne i Vijesti u 17 vodi. Dovoljno da je priupitamo štogod o prošlosti, nešto malo o aktualnom stanju i koju o budućnosti. No, prvo ono prvo…


Ajmo prvo o najbitnijem, odnosno najvažnijoj sporednoj stvari na svijetu, dakako o nogometu. Odakle u vas tolikog interesa za tu još uvijek mušku igru i kakvo je vaše mišljenje o hrvatskom nogometu i odnosima unutra te ‘famozne’ organizacije?


– Baš sam gledala utakmicu Ukrajina – Hrvatska s društvom smo se naravno veselili našoj pobjedi i golovima Kramarića, al’ s obzirom na to da priča nije završena, sada treba vidjeti što i kako dalje. Inače ja sam u počecima bila vanjski suradnik na HRT-u, u jednom trenutku dobila sam posao na jednoj sportskoj televiziji. Kako me sport zanimao, htjela sam se okušati, da vidim kako će to ići. Pratila sam košarkašku ABA ligu, izvještavala s utakmica, radila emisije prije i poslije utakmice te se javljala uživo. To je bilo zanimljivo iskustvo i drugačiji oblik novinarstva.




Naravno, nogomet mi je najdraži sport. Potječem iz Dalmacije, odrasla sam uz Hajduk, ali ne pratim previše domaću ligu, više Ligu prvaka i reprezentaciju. Kako nogomet pratim čisto s navijačkog aspekta, ne bi previše komentirala odnose unutar HNS-a.


S obzirom da ste novo lice Dnevnika i nemate puno vremena pojašnjavati išta. Jest da čitatelje za to i ne mora biti briga, ali lovili smo se par dana dok se ulovili nismo. Ali, prije svega vas moram pitati ovo; je li vas pri ulasku u dnevnički studio bilo straha onog pulta koji se čini kao da je rađen za gabarite Marte Šimić Mrzlečki i Anite Bilić? 


– Pomalo i je na početku, ali smo se u međuvremenu sprijateljili (smijeh). Na početku je uvijek malo trema kada krene najavna špica, ipak si u studiju donekle na novom terenu, ali do kraja prvog Dnevnika sam se već opustila. Iako, ranije sam već radila tijekom ljeta treći Dnevnik, ranije i Vijesti na HRT4 tako da sam već imala iskustva, osim javljanja na terenu i s vođenjem i u studiju.



Čitam da ste, kao strastvena čitateljica, sebe dugo vidjeli prije svega u pisanom novinarstvu. Kako je to televizija ipak pobijedila?   


– Pa da ustvari sam kad mi je novinarstvo postalo zanimljivo i dok sam studirala uvijek zamišljala sebe u pisanom novinarstvu. Obožavam čitati, to me veseli i opušta i to mi se uz pisanje činilo idealno zanimanje. Rad u tjedniku, istraživačke teme… Inače me čitanje opušta, osobito u posljednje vrijeme volim skandinavske trilere i baš mi je gušt kad pronađem knjigu koju ne mogu ispustiti iz ruke do kraja. Ljeti obavezno prije godišnjeg napunim torbu knjigama i čitam na plaži po cijele dane, za što u principu tijekom godine i nemam toliko vremena. Ali kad naletim na dobru knjigu ostanem budna dok je ne završim, makar to značilo da će mi sutra na poslu biti teško.


Tako da sam sebe uvijek nekako zamišljala u pisanom novinarstvu, ali eto došla sam na televiziju na praksu, i to me nekako primilo. I evo nikako da pusti. Televizija je specifična jer ima svoj tempo i ritam, stalne borbe s rokovima, s obzirom da se radno vrijeme stalno mijenja i nikada ne znaš kako će bi dan završiti teško je išta planirati… Ali sve to skupa ima neku posebnu draž i teško bi se u ovom trenutku mogla zamisliti da radim bilo što drugo.



Put do Vijesti i Dnevnika


Šalu na stranu, no u nas je vođenje Dnevnika odvajkada velika stvar. Odakle ta fascinacija i gledatelja i djelatnika? Što vam je to imenovanje donijelo, je li uistinu sve drugačije, ili je samo odgovornost veća? 


– Vođenje u studiju i izrada Dnevnika, uvelike se razlikuje od rada na terenu. Na terenu si više koncentriran na jednu temu koju pratiš i o kojoj izvještavaš, više si u kontaktu i s ljudima, dok s druge strane prilikom rada na Dnevniku moraš pratiti sve nove informacije iz svih područja. I jedno i drugo ima svoje zakonitosti i pravila koja treba naučiti i poštivati. U stvari mislim kako bi bilo dobro da svi prođu i jedno i drugo kako bi bolje razumjeli i one na terenu i one koji rade u studiju.


Put do Vijesti je bio, ja bih rekao, onaj redovit. Emisija Dobro jutro Hrvatska i vas je dala. Možete nam malo opisati ovih vaših desetak godina na HRT-u, od čega je krenulo, gdje vam je bilo ponajbolje, a što bi, možda, rado zaboravili?


– Na javnu televiziju stigla sam kao i mnogi drugi, zahvaljujući praksi koju sam odrađivala kao studentica novinarstva na Hrvatskim studijima. Počela sam u emisiji Dobro jutro, Hrvatska, a nakon dvije godine prešla u Informativni program. Radila sam najprije u Dnevniku 3, potom i kao voditelj u redakciji Zagrebačke panorame, gdje sam ujedno pratila i Gradsku skupštinu. Već tada mi je bilo zanimljivo pratiti omjere političkih snaga u gradu Zagrebu i burne rasprave na sjednicama.


Nakon toga radila sam različite teme, do praćenja političkih tema i rada Vlade. Politika mi je nekako najzanimljiviji oblik novinarstva, a i tema doktorske disertacije na kojoj radim, usko je vezana uz politiku i objave političkih poruka na društvenim mrežama, koje se sve više koriste kao izvor vijesti u informativnim programima. S obzirom na aktualnu političku situaciju u posljednje vrijeme nije nikada dosadno.


Od zadataka koje sam odradila u svojoj desetogodišnjoj novinarskoj karijeri, izdvojila bih praćenja migrantske krize kada je izvještavala iz prihvatnog centra u Opatovcu, te vrijeme izbora kada je situacija na političkoj sceni najuzbudljivija i najzanimljivija.


A što se tiče zadataka na terenu, svega je tu bilo. Nekih se zadataka uvijek sjetim sa smijehom, primjerice kada sam pratila nogometno prvenstvo i navijače, pa je bilo više situacija kada bi nam ljudi »upadali« u kadar, a bilo je i polijevanja pivom od strane navijača dok sam se javljala u program.


Nova lica Dnevnika, je li to generacijska neke priča!? Što se zapravo od vas očekuje, pa još u trenutcima kada informativni program javnog servisa valja gurnuti naprijed?


– Očekuje se brzina, točnost i objektivnost. Uz novi izazov naravno ide i nova odgovornost. Dnevnik u 12 i Vijesti u 17 radi malo mlađa ekipa, uz mene i kolege Igor Dunaj, Tomislava Gudelj i Ivan Dorian Molnar. Uz Dnevnik svi i dalje radimo i na terenu. Mene to posebno veseli te smatram da je kombinacija studija i terena dobitna kombinacija jer imaš priliku vidjeti s kakvim se sve situacijama susreću i ljudi na terenu i oni u studiju. Nije mi teško raditi s obzirom da me ovaj posao pokreće i veseli. Meni odgovora taj ritam života kada ujutro ideš na posao i ne znaš što ćeš raditi taj dan, koju ćeš temu pratiti i koga ćeš sve upoznati. Tijekom ovih deset godina rada u novinarstvu upoznala sam brojne ljudi i mnoge su mi priče ostale u sjećanju.



Neki su skloni osuditi ovo današnje vrijeme kad je, smatraju, doskočica došla vrijednije od informacije. Meni se čini da nam valja spojiti i jedno s drugom, ali imati pri tom mjeru. Kakvu informaciju zapravo traže današnji konzumenti televizijskog programa?


– Brzu, točnu i objektivnu. S obzirom na današnju brzinu tehnologije i društvene mreže, te učestale preglede vijesti treba naravno težiti što bržoj objavi informacija, ali naravno uz provjeru. Inače se može dogoditi baš suprotno, da u brzini i želji da se informacija što prije objavi, da se preskače provjera informacije, što se svakako ne bi smjelo događati.



Trčanje i joga


Nego, ajmo mi na onu drugu najvažniju ‘sporednu’ stvar na svijetu, a to je, dakako, hrana! Mamina spiza i vaše kuhanje! Što se to toliko voli, tko u vašim kulinarskim uradcima gušta? I da, odakle dobre linije kad je tolike ljubavi prema kuhanju!?


– Volim svu hranu, osobito ribu, tjesteninu i rižu u svim mogućim kombinacijama. I nije samo da volim jesti, volim i kuhati. Iako, često mi je žao smo zbog nedostatka vremena ne stignem ni uživati u hrani, već pojedem nešto na brzinu s nogu. Jedino što moram imati kušače, ne volim kuhati sama za sebe, a takvih se uvijek nađe. Volim začinjenu i pikantniju hranu, a kada kuham rijetko se držim recepta i najčešće uvijek nešto mijenjam, dodajem, izbacujem… A onda nakon obroka pravac na nasip na trčanje ili na jogu.


Brela, Dalmacija, ljeto, Hajduk. Koliko vas to određuje, vuče li srce doma, ili su planovi drugačiji?


– U Zagrebu živim još od fakulteta i jako volim Zagreb s obzirom na to da pruža brojne mogućnosti i za učenje i izlaske i druženje. A i posao me veže za Zagreb, teško mi je trenutačno zamisliti da živim negdje drugdje. S obzirom na tempo života u Zagrebu, neobično mi je kad dođem doma na prvu priviknuti se, tempo je puno sporiji i opušteniji, treba mi par dana da se prebacim u taj ritam. I onda taman što se naviknem, opet moram natrag.


Ali odlazim u Brela svako ljeto na dva tjedna najmanje, za praznike obavezno. To mi je kao neka oaza gdje se mogu opustiti od svega. Imam jako puno članova obitelji i prijatelja dolje, tako da uvijek rado dolazim. A super se i ljeti malo do obližnjih otoka Brača, Hvara, pa malo do Visa, to je stvarno nešto za pravi odmor i opuštanje.


Dajana Šošić za npr. deset godina. Vodite li Dnevnik, ili…


– Puno me stvari zanima pa je teško je reći. Ali u svakom slučaju teško bih mogla u ovom trenutku zamisliti da radim bilo koji drugi posao ili da me nešto više motivira ili zanima od televizijskog novinarstva.