Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 19° 19° 1
16. srpnja 2019.
Novinar N1 televizije

Novinar godine Hrvoje Krešić: 'Novinarstvo i dalje postoji, bez obzira na Facebook i Twitter'

Foto Darko Jelinek
Foto Darko Jelinek
Autor:
Objavljeno: 1. lipanj 2019. u 9:57 2019-06-01T09:57:30+02:00

Mi smo u poziciji da nam je važno da budemo prvi. I da nam je važno da budemo uvijek na licu mjesta što se tiče samih događaja. Tu i ne smeta ako se kamera trese, ako je kadar prljav, ako trčiš za nekim

Hrvoje Krešić ! Novinar godine. Danas na N1 Televiziji, nekad na RTL– u, a prije svih i svega u zagrebačkom dopisništvu Novog lista. Samo, ovaj intervju ipak mora početi od – kose!

Frizura ti se ili otela kontroli, ili je sve to promišljeno!? Ili samo ja to vidim!?

– A ne, ne, nisi jedini. Primijete to i moji vjerni obožavatelji, najčešće iz vrlo bliskog kruga i naravno da sam nerijetko zbog toga predmet sprdnje. Ali, rekao sam ti već, imam problema s frizerom. Prvo mi je frizerka otišla u Kanadu, onda mi je frizer otišao na Korčulu i sada mogu ići samo metodom pokušaja i pogreške dalje po svijetu.

Već vidim naslov: »Novinar godine traži frizera!«

– Hahaha!

Šalu na stranu, ma ti jesi, u dobrom smislu riječi, maneken ove naše struke. Tjerali li te TV medij na to?

– Dobrim dijelom 'tjera' medij, kad je riječ o fizičkoj pojavi definitivno medij. Htio ne htio svako jutro se moram obrijati. Jer, kamera vidi sve. Moram se počešljati haha, moram imat urednu košulju, gledati je li mi svezana kravata ili nije. To zvuči, možda, kao polupatetična floskula, ali mi televizijski novinari zaista ulazimo ljudima u kuću i neće nitko gledati neku grezu spodobu na ekranu. Ja bi to nazvao dozom elementarne pristojnosti i obazrivosti prema sugovorniku, ne onome na terenu već onome koji sjedi doma i gleda televiziju.

Varljiva forma

Ali, je li na tu finesu padaju i oni sugovornici na terenu? Uzimaju li te zbog toga za ozbiljnije?

– To može biti jedan posto u cijeloj priči. Mogu ja biti divan, krasan, ušminkan, uredan, skockan, ali ako lupiš glupost svi će ti se smijati. To je jedna korisna nadgradnja, ali treba ti baza na koju ćeš je staviti.

z0305j02

Svejedno mislim da te premijer shvaća mrvu ozbiljnije od ostalih jer ste otprilike iste visine.

– Ajmo to ovako reć'; definitivno je zgodno to što me je teško izgurati iz kadra, što zauzimam veliku količinu prostora.

A i sva ta jurnjava za izjavom, poglavito premijerovom, i jest došla nalik žestokom nadmetanju.

– To je jedna od stvari koja mi se ne sviđa i mislim da bi bilo korisno kad bismo je mogli promijeniti, to da skočimo nas pet odjednom, pa se kefamo tko će postaviti pitanje, a on se eto spustio kao bog s nebesa. Mislim da sve to ide u korist onoga kojeg se pita jer mi zapravo jedni drugima onemogućujemo dublje ulaženje u temu. Zato mislim da je ta forma davanja izjava vrlo varljiva, jer se čini da nam je netko silno na raspolaganju – kako premijer voli za sebe često reći – a zapravo je to platforma koja je za njega idealna. Jer, baš da će ga netko uhvatiti čvrsto i ne puštati, to se dogodi samo kad sjedne nekome na intervju.

Eto zašto Plenković i ne dolazi na N1 televiziju. Je li vam dao intervju ikada?

– Zadnji baš pravi koji smo radili je bio na dan kada je Most izletio iz Vlade. Tad je dao intervju svim televizijama. Tad još nismo bili u ovako nekom čudnom odnosu. Zadnji smo dobili intervju, na kraju dana. I to je bio zanimljiv intervju gdje je, između ostalog, dao svoje vrlo zanimljivo viđenje demokracije i demokratskih procesa kad je u razgovoru oko toga kako su se ponijeli ministri iz kvote Mosta rekao »pa mogli su ići zapaliti cigaru«.

Ili, postojala je neka protokolarna mogućnost da vuk bude sit a ovce na broju. Mislim da su takvi detalji oni koji puno toga otkrivaju o našim političarima i da takve stvari o njima možemo saznati samo u nekim danima kad su pod pritiskom i kad je, možda, jezik brži od pameti. Nakon toga više nismo odradili nijedan intervju da sjednemo negdje i razgovaramo 15 minuta o ozbiljnim temama.

Iz Vlade će, doduše, reći da smo nakon toga imali još dva intervju, jedan u Davosu i nakon toga tijekom Svjetskog prvenstva, no teško da se to može nazvati pravim intervjuima.

Tu smo di jesmo

Već vidim drugi naslov; »Novinar godina izaziva premijera na megdan«. Doduše, u nekoj normalnoj zemlji trebala bi premijeru biti želja, čast, obaveza dati intervju novinaru godine.

z0305j08

– Mislim da je ključna fraza u rečenici »u nekoj normalnoj zemlji«. Ali, tu smo di jesmo. Jedno vrijeme smo bili u tolikoj nemilosti da nije bilo ni ministara na našoj televiziji.

Pa dobri čime ste se zamjerili. Gledanost nije velika, ali domet očito jest.

– Gledanost nam raste, gledanost je dobra. Možda još uvijek nismo konkurentni večernjim prime time terminima nacionalnih televizija, ali u ostatku dana itekako jesmo. Uostalom, naš je prime time onda kad se nešto događa. Kad se usporedi 1.1. 2018. i 1.1.2019. nama je rast skoro 200 posto. Pri tom mislim da čak ni to nije pravi pokazatelj koliko nas ljudi zapravo gledaju jer u ta mjerenja ne ulaze ljudi koji nas gledaju preko interneta, a takvih je mnogo.

Ovako sa strane gledano čini se da ste 'samo' napravili ono što drugi ili nisu htjeli, ili nisu znali. Recimo, ujutro vam je prime time, s tržišta se te pokupili dobar kadar.

– Ja bih rekao samo da su ljudi koji žele raditi svoj posao, a iz bilo kojeg razloga to negdje nisu u mogućnosti, otkrili da tu koda nas to mogu. I ništa više od toga. Iz profesionalne perspektive nemam što prigovoriti svojim kolegama s komercijalnih televizija, dnevnih listova. Ali postoji negdje i nezadovoljnih koji onda promijene okruženje i dođu tu gdje vrlo brzo ustanove da su zadovoljni. I to je cijela mudrost.

Upade mi u oko da si u prijašnjim redakcijama ostajao jedno šest, sedam godina. Koliko ti je još ostalo godina na ovoj aktualnoj adresi?

– Hahah, po toj logici bar četiri.

Obilazak gradilišta s Bandićem

A krenuo si tako što si vidio oglas za novinara dopisništva Novog lista.

– Na Filozofskom fakultetu. Zanimljiv je taj prvi događaj koji me možda baždario. Možda sam mjesec, dva bio novinar u Novom listu. U gradskoj rubrici si već tada bio osuđen na Milana Bandića. Imao je on tada ritual da jednom tjedno, ili jednom u dva tjedna, u subotu ujutro potrpa sve novinare gradskih redakcija u gradski autobus i obiđe s njima gradilišta po gradu. Svugdje bi bio isti scenarij; došao bi do šefa gradilišta, onda bi ga pitao do kad im je rok za završetak, onda bi šef rekao recimo do 20– tog, a Bandić bi na to; do 10.tog mora bit gotovo!

z0305j09

Taj kazališni komad smo već svi vidjeli toliko puta. Ovaj put se na Sljemenu nešto zidalo za Snježnu kraljicu. Sjećam da je bio srpanj i 40 stupnjeva. Mi se vraćamo u sred subote, pola grada je zatvoreno zbog radova, milimo u tom autobusu i gledamo kroz prozor ljude koji u podne na 40 stupnjeva asfaltiraju cestu. Spaze Bandića i krenu mu mahati raspamećeni od sreće. On im odmahuje i cinično govori; eto vidite ipak ima nečega u onoj staroj rad oslobađa.

Kolega Davor Kovačević i ja smo bili tandem za obilazak. Sjećam se da mu je Dado pitao Bandića je li svjestan da se u ovom trenutku nalaze ljudi iz barem deset novinskih redakcija. Na to mu je Bandić odgovorio: »Pa kaj vi mislite da su nacisti bili baš tak bedasti!?« I mi se vratimo u firmu. Ja tri mjeseca novinar, ako. Prvo ne vjeruješ svojim očima i ušima, drugo ne vjeruješ da se to zaista dogodilo, onda to ispričaš svom šefu dopisništva Jasminu Klariću i on ti kaže to je bomba, to moraš napisati. I sutradan ujutro to završi na naslovnici Novog lista.

Nakon toga Milan Bandić saziva press konferenciju samo zbog mene. Meni noge klecaju. On na presici tvrdi da će me tužit, da lažem, da gradim karijeru preko njegovih leđa, da nije istina da je rekao da rad oslobađa nego da oplemenjuje, da nije istina da je rekao da nisu nacisti bili tako bedasti već da nisu marksisti tako bedasti. Najavio je da će me tužiti i sve što dobije uplatit Centru Simon Wiesenthal, što se nikada nije dogodilo, a onda je dva dana nakon presice Boris Pavelić zvao Centar Simon Wiesenthal gdje su rekli da ne žele novac Milana Bandića čak i ako dobije tužbu.

Hoću reći da iako sam vidio negdje neki oglas i mislio da ću tu godinu, dvije dana naučiti nešto pa nastaviti s karijerom – htio sam se baviti znanstvenim radom, društvenim znanostima, studirao sam antropologiju, zanimale su me stvari poput književne teorije, kulturne teorije... – no užasno mi se brzo novinarstvo uvuklo pod kožu, zarazilo me i ne pušta.

Puno smo nakon dodjele nagrada pričali svi zajedno o slobodama, ne samo novinarskim. Koliko smo mi novinari još uvijek ona savjest društva, koliko uopće to možemo i bit?

– Možemo i jesmo. Pitanje je samo razmjera. Uvijek će biti dobrih i loših novinara, ljudi s dobrim i lošim namjerama i uvijek će biti i onih koji nisu ni najbolji, ni najgori već iz ovog ili onog razloga rade taj posao. Koliko god mi jesmo problem za nas same, mislim da je puno veći problem to što se ništa ne događa nakon što se neke stvari otkriju, pokažu, razotkriju, napola dokažu. Zakazalo je prije svega društvo koje očito smatra da je ovakva država, da su ovakve institucije dovoljno dobre i ništa ne poduzima po tom pitanju. Odnosno, oni koji su htjeli nešto poduzet su skupili prnje i otišli put pod noge čim se za to otvorila mogućnost.

To mi se čini i veći problem od samih medija koji definitivno imaju svojih ozbiljnih problema. Mijenjanju se poslovni modeli, mijenja se tehnologija, brzina postaje dominantna, mnogi se traže, mnogi ne nalaze, mnogi gube usput, rijetki uspijevaju sačuvati neku svoju esenciju što bi novinarstvo trebalo biti, mnogi pristaju na neke dilove koji su po njih same štetni. Ali bez obzira na sve Facebooku, Twittere, ovo i ono, i dalje postoji novinarstvo i postojat će. Možda neće biti onoliko dominantno, utjecajno kao što je bilo nekad, ali će i dalje postojati.

RTL me naučio televiziji

Što te je onda natjeralo na televiziju iz novina.

– Učinilo mi se da bi trebao probati nešto drugačije, nešto novo. Razmišljajući dugoročno o vlastitoj budućnosti učinilo mi se i da je bolje da naučim i jedno i drugo, da vidim što je za mene, kad se već pružila prilika. Učinilo mi se da mi se to ne može obiti o glavu, već da mogu jedini profitirati. I ostao sam na televiziji.

Veliki je skok. Traži samopouzdanja.

– Uglavnom o tome ne razmišljam. Kad doneseš odluku onda više nema razmišljanja.

z1705j07

Šta je dao rad na RTL– u?

– Naučio me televiziji. Ono što mi je Novi list dao za novinarstvo općenito, to je RTL dao za televizijsko novinarstvo. Pri tom, u najboljem mogućem smislu, na RTL– u se jako vodilo računa o tome da je televizija slika, da je to prvi jezik televizije, da slika govori više od tisuću riječi, da je važnije imati dobar kadar nego dobre tri rečenice u tekstu. I naučio me proizvodnom procesu koji je neusporedivo kompliciraniji nego kod novina.

Kad smo već spominjali važnost slike, griješim li ja kad mi se čini da je slika na N1 televiziji u drugom planu?

– Ne griješiš, ali to sad neki treći žanr. Mi smo u poziciji da nam je važno da budemo prvi. I da nam je važno da budemo uvijek na licu mjesta što se tiče samih događaja. Tu i ne smeta ako se kamera trese, ako je kadar prljav, ako trčiš za nekim. U ovom dnevnom programu slika i ne može biti toliko važna.

Ambicija, što se formata tiče, što dalje?

– Ono što hoću to i radim, imama svojih par projekata koji me užasno vesele, naprimjer otići u Davos tjedan dana. Mislim da toga jako nedostaje, da se ovo društvo užasno zatvorilo samo u sebe, da uopće nitko ne doživljava, odnosno jedan jako mali broj ljudi doživljava da uopće postoji neki svijet oko nas, u kojem se događaju neke prilično gadne stvari. Događaju se gadne stvari u smislu da se taj svijet mijenja i da će se neminovno neke stvari koje se mijenjanju prije lili kasnije doći do nas. Iz isključivo sebičnih razloga bi čovjek valjda trebao znati što mu se sprema i može li iako na to utjecat, i kako pripremiti.

Tako da imam nekih par stvari koje mene osobno zanimanju i koje ja uz punu podršku ljudi iznad mene uspijevam ostvariti. Bude to partizanski, ali bude. Imamo prostora za neke osobne ambicije koje možemo zadovoljiti, paralelno gradeći ovu našu sveprisutnu informativnu priču na N1 Televiziji. Da možemo u Davos, da možemo otići na G20 u Hamburg, da možemo razviti format kao što je N1 Dataroom gdje ćemo sat vremena pričat samo o brojevima što je vani već jako i popularno i utjecajno.

Jer, danas tih brojeva, tumačenje, pametnih glava po studijima koji to objašnjavaju ima k'o šodera i to su dobri formati. Neće to nikada imat gledanost kao turske sapunice, ali ima svoju publiku i da se ljudima objasniti dio svijeta i kroz takvo nešto. To je nešto što me zanima, što bih htio raditi, pokušati objasniti svijet koliko god to sada možda pretenciozno zvučalo.

Nego, pisana riječ, kultura, novinarstvo, treba li to sve na neki način zaštiti ili nam je svima u borbu pa što bude?

– U svim razgovorima se stalno vraćam na Jasnu Babić koja rekla »nema te slobode koju ćeš ti moći konzumirati, ako ti je netko dao«. Nema tog prostora kojeg ćeš moć koristiti kao nešto svoje i osjećati se zaštićeno ako se nisi za njega izborio. I to otprilike vrijedi za, više manje, sve ljudske aktivnosti. Ako će se nešto nominalno, ceremonijalno štititi odozgo, prije ili kasnije će taj balon puknuti.

Teško je ne spomenuti Predsjednica RH koja ti je umalo otela mikrofon. Neće te valjda po tome pamtit!?

– Osjećam se kao glumac kojeg pamte po jednoj ulozi. Kao recimo Joey iz Prijatelja. Možeš napraviti i dobre filmove, ali si uvijek i opet Joey iz prijatelja.

Zanimljiva je priča kako si naučio njemački jezik.

– Dakle, svi oni roditelji koji ne daju svoj djeci da gledaju previše televizije, jako griješe haha. Bilo je to vrijeme izdisaja bivše Jugoslavije, vremena neposredno nakon rata i država koja još nije u nekom pretjerano intenzivnom doticaju s vanjskim svijetom, barem ne na razini pop kulture. I moji roditelji, skupa sa svim drugim roditeljima u zgradi, stavljaju pare na gomilu, pojavljuje se odnekud neki tip koji nudi satelitsku antenu i onda će oni podijeliti to na cijelu zgradu.

Nije tu puno programa, možda pet, međutim to je bilo dovoljno da ja shvatim da svake subote ujutro od šest ujutro do dva popodne idu crtani filmovi. Ne Štrumfovi, već Spiderman, Hi-man, a ja imam osam, devet godina. I naravno, prvo blejim, ali programi su sinkronizirani, nema titlova i meni naprosto ulazi u uho. Nije se tu dogodio neki magični trenutak gdje progovorim, ali dolazim u gimnaziju i pod svoje me uzima jedan iznimna profesorica njemačkog jezika koja je tu amorfnu masu njemačkih riječi iz crtića posložila.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka