Krešimir Mišak nije samo voditelj popularne emisije »Na rubu znanosti«, jedne od najdugovječnijih emisija na Hrvatskoj radioteleviziji, on je i glazbenik, te pisac znanstveno fantastičnih članaka, kratkih priča i članaka. Nedavno je sa svojim glazbenim sastavom Hakuna Matata izdao novi nosač zvuka pod naslovom »Snovi i oružje«. Trenutno piše scenarij za serijal »Fantastične ratne priče«, a priprema se i za novu sezonu popularne emisije »Na rubu znanosti«. U pauzi od kreativnog stvaranja u Zagrebu, boravi u Istri.

Koje teme sada snimate za emisiju »Na rubu znanosti«?

– Iz tjedna u tjedan radim razne teme. Sad sam snimao Petera Levinea, pionira »somatic experiencea« koji je ustanovio kako se traume mogu liječiti kroz tijelo jer ostaju zapisane u našem tijelu kao u nekom spomenaru. Prošli tjedan snimao sam dva biokemičara od 70 i 80 godina koje su neki ljudi doveli iz Kanade i Amerike, a vezano uz konoplju. Nije li fascinantno da je konoplja zabranjena, a u isto vrijeme majke kada doje stvaraju THC? Svi imamo endokanabinoidni sustav na koji se konoplja potpuno oslanja i cijelo vrijeme uravnotežuje stvari. Milijarde se troši na lijekove koji će potisnuti tumor, a konoplja radi to sama od sebe. Stvar koja te liječi u isto vrijeme se naziva drogom, a smrtna opasnost koja se zove alkohol je društveno dopuštena droga. Na stranu s tim, u ovo doba godine razni strani gosti dolaze u Hrvatsku jer je ljeto. Sada je »berba«.

Teško je odbaciti stare modele

Kako komentirate peticiju koja je bila pokrenuta da se ukine emisija?

– Sjećam se tih nekoliko šačica ljudi koji imaju problema u glavi sami sa sobom. Ja ne mogu ulaziti ljudima u misli, a one se sastoje od predodžbi, koncepcija, neinformiranosti. Iz moje perspektive, a ja nemam drugu nego svoju, riječ je o ljudima koji su stvarno davnih dana zaključali sebe u kućicama i ključ bacili u dubine. Fascinira s kojom samouvjerenošću i čak arogancijom napadaju materiju koju zapravo uopće ne razumiju. No, kada bi se malo posvetili njoj, onda bi došli u jednu opasnost – da moraju revidirati svoje stavove. Kada bi pak revidirali svoje stavove, onda bi bili na meti istih tih kojima sada pripadaju. Prema tome, oni to ne ni mogu učiniti zato što su obvezani situacijom. Zato tu nema objektivnosti.

Zašto je ljudima danas teško čuti stav koji je apsolutno drugačiji od njihovog?

– Mi ljudi imamo psihološki problem, a to je da se poistovjećujemo sa svojim stavovima. No, u ovom svijetu postoji za svako moguće područje toliko podataka i informacija. Pa onda uzmete npr. Karl Poppera koji se bavio karakteristikama pseudoznanosti i vidite da one jako dobro opisuju mnoge suvremene teorije. Znanost danas često više nije empirijska već teorijska. Slože se modeli, najčešće neosporivi, a kada se nađe rupa, teško je odbaciti stare modele. Lakše je osmisliti nove kojima će se pokrpati rupa. I onda na kraju imate jedan sustav u kojem ljudi ne znaju kako se došlo do tog zaključka i koji se apsorbira kao da je gotova stvar. Postoji mnogo područja koji se međusobno prepliću i postoji mnogo autora koji se bave pojedinim područjima. Treba to sve pročitati. Ja sam psihološki profil čuvara dogmi stjecajem okolnosti dobro proučio. Savršen primjer jest Richard Dawkins, nevjerojatno ustrašen čovjek. Boji se čuti neko drugo mišljenje da mu ne bi pomrsilo sliku. To su rijetki ljudi. Većinu ljudi ipak zanima sve pomalo i otvoreni su prema stvarima, pa tako i prema temama iz graničnih područja ljudskog znanja.

Scenarij za TV-serijal

Pišete. Dobili ste nagrade za kratke SF priče. Pišete li ih još?

– Pisao sam SF priče u jednom razdoblju intenzivno pet godina između ’99. i 2004. Napisao sam tada cijeli svoj opus koji nije velik, ali je rezultirao s jako velikim brojem knjiga. Neke su priče izlazile u časopisu »Futura«, a neke u »Sferinim«. Sve skupa su onda skupljene u mojoj zbirci. Izlazile su i u zbirkama za djecu. Na kraju su neke završile u antologiji hrvatske znanstvene fantastike. Tih me godina to jako držalo jer sam kao dijete čitao SF. Privlačio me oduvijek svojim osjećajem začudnosti. Kako je rekao jedan čovjek – to je dijalog koji traje preko 100 godina. Imao sam neke svoje zamisli i ideje koje su uglavnom bile kratke priče jer kako je jednom rekao Darko Macan – »Roman je kučka« – on zahtjeva nešto sasvim drugo. Bilo mi je to uzbudljivo za raditi. I danas mi je uzbudljivo, imam neke ideje koje mi još uvijek stoje. Napisao sam nekoliko priča u posljednje vrijeme koje su završile u nekim časopisima. Vezane su uz scenarij za TV-serijal »Fantastične ratne priče« na kojem sada radim. Spoj je to rata i Zone sumraka.

Izašao je nedavno i novi nosač zvuka pod naslovom »Snovi i oružje« vašeg glazbenog sastava Hakuna Matate…

– To je četvrti album benda. Vjerujem da će to biti i zadnji na tvrdom nosaču s obzirom na to da tvrdi nosači jednostavno izlazi iz upotrebe. Djeca već nemaju pojma da nešto treba staviti u nešto da bi ono sviralo. Dapače, pitaju se kako je moguće slušati glazbu bez interneta. Vjerujem da će i ova ploča biti najbolja do sada. Mislili smo to i za svaku prethodnu. »Snovi i oružje« je zatvorila jedan ciklus vlastitog učenja. Svaki je album na kojem sam sudjelovao (ukupno deset) imao za mene neku nit vodilju i motiv. Za mene je uvijek bio izazov unaprjeđivati stvari. Jednom su to aranžmani, drugi put forme ili pak harme ili produkcija … Na svakoj ploči sam imao neki izazov za učiti. S ovom sam jako zadovoljan. Ne znam što bih na njoj popravljao.

Istra, Pag, Selce…

Zašto nosi naziv »Snovi i oružje«?

– Prva pjesma tog albuma je o konkvistadorima iz prvog lica. Priča je to o ljudima koji idu preko oceana, gladni, žedni, puni snova, oružja. Dolaze na novi kontinent i tamo naprave pokolj i sami nastradaju tražeći još veće zlatne nakupine gradova u nekim džunglama. Ta pjesma ima refren ‘snovi i oružje’ koji je tako dobro zvučao da se nismo trebali dogovarati oko naziva. Dobro zvuči. Čudna je suprotnost. Možda ima i neku metafizičku pozadinu s obzirom s obzirom na to da svima nama treba određeno »oružje« da bi dosegnuli ono što smatramo našim idejama o tome što trebamo postići, takozvanim »snovima«.

Što radite preko ljeta kada emisija ne ide?

– Kupam se. U Istri, na Pagu, na Selcu… Ovisno gdje imam obiteljske veze, pa kod koga se nađem.