Umirovljeni novinar

Miroslav Lilić o HRT-u, Titu i Tuđmanu: ‘Otkrit ću vam zašto su moji Dnevnici u socijalizmu bili tako gledani’

Siniša Pavić

Foto Sandra Simunovic PIXSELL

Foto Sandra Simunovic PIXSELL

Zašto su moji Dnevnici u socijalizmu bili gledani? Zato jer su bili kritički. Osluškivao sam što narod misli i to dao u Dnevnik i bio je gledan. A ako nije Dnevnik gledan, pa neće se onda čuti ni poruka Plenkovića, ni Predsjednika



Otvoriti li znatiželjni čitatelj »Leksikona radija i televizije« na slovo L pa potraži što tamo piše o Miroslavu Liliću, čeka ga više od kartice surih podatka. Piše tu svega, između ostalog: da se rodio 1944. i da je vinar i urednik, da je 1967. zaposlen na TVZ, da je od 1978. bio odgovorni urednik Informativno-političkoga programa, da je u konkurenciji TV dnevnika JRT-a dvaput osvojio nagradu za najbolje uređen i vođen dnevnik. Lilić je i urednik programa TVZ-a od 1986., a potom i direktor programa.


U neovisnoj Hrvatskoj glavni je urednik HTV-a. U Domovinskom ratu osmislio je i sa suradnicima pokrenuo 24-satni Program za slobodu. Savjetnik je glavnoga ravnatelja HRT-a za program 1992., od 1994. predsjednik uprave diskografske kuće Croatia Records, bio je član uprave Jadran filma, pa osnivač te direktor i glavni urednik programa prve privatne televizije s nacionalnom koncesijom Nove TV. Na HRT se vraća 2005. kao savjetnik glavnoga ravnatelja za program. Autobiografiju »Bez reprize« objavio je 2011. A pamti se i po priopćenju o smrti predsjednika Jugoslavije Josipa Broza Tita.


Elem, svega ima! Manje i ne može, s obzirom koliko je godina života Lilić utkao u ono što je u nas televizija. Evo i dan danas mu, štono bi se reklo, vrag ne da mira pa piše TV kritiku u tjedniku Express. Zato je s Lilićem pričati o televiziji izazov. Zapravo, tekst se počeo pisati i prije samog susreta. Ima, naime, ovaj novinar gadan običaj da zove Lilića, a svaki put dobije njegovu suprugu jer je onomad davno krivo Lilićev kontakt zapisao. Elem, dobio je suprugu i ovaj put, a na upit kako je, odgovara ona da je dobro. »U čemu je tajna«, pitamo nenavikli da je danas dobro. Ona se smije: »Gasimo televizor kad je na njoj nešto što nas iznervira«. Idealno za pitati Lilića: »Nije valjda da i vi gasite televizor kad je na njemu nešto loše!?«




– Nikad ga ne gasim, ni kad sam radio na televiziji, ni nakon toga. I kad je loše, gledam da vidim koliko je loše, kad je nešto glupo, gledam dokle će ta glupost ići, a kad je nešto dobro, lijepo je to gledati. Uvijek treba gledati televiziju. Neću za sebe reći da sam povijesno odgovoran, ali kako imam rubriku u Expressu o televizijskom programu da bi nešto odgovorno napisao moram gledati televiziju. Tako da televiziju pratim dnevno najmanje osam do 10 sati. Sve televizije pogledam. Jer nekad naiđe neka crtica, neka caka koja je važna, a da ne gledate kontinuirano ne bi je primijetili. A baš ta caka posluži dobro za komentar.


Oštar kritičar


Ali, imaju TV kritičari različite metode, neki gledaju sve, drugi odaberu par emisija o kojima će pisati…


– Ja gledam sve. Filmove i serije danas doduše možete sami naručiti. Glazbe na žalost ima jako malo. Osnova komercijalnih televizija su licencne emisije. Zato posebno ističem i izuzetno cijenim Novu TV koja ima dvije domaće serije, a HTV je taj koji mora imati domaćih serija i drama. Informativni programa ljudi najviše gledaju, pa tako i ja.


Bit će vam se svidjela serija »Na granici«.


– Pogledam ja sve. Oštar sam kritičar onog što ne valja, a s druge strane sam svjestan koliko treba truda, novaca i želje za napraviti nešto dobro kao što je domaća serija. To treba poštovati. Volim dobro pohvaliti. Inače, prvi program HTV-a je totalno politiziran, s tim da je dobra emisija »Hrvatska uživo« ukinuta, »Labirint« premještan na Četvrti program, a »Otvoreno« je razvodnjeno s četiri voditelja. Netko će reći na Drugom je serija ili film, ali Prvi program je ipak psihološki za gledatelja najvažniji.


Vraća me ovo u vaše doba – to doba je bogami trajalo jedno 50 godina – kad se kod vas znalo, ako je na Prvom film, na Drugom je zabava.


– Uvijek sam tvrdio da glavni urednik nije povijesna uloga. Glavni urednik mora biti arhitekt gradnje kuće. Cigle, vrata, prozori, to će proizvesti zabavni, dokumentarni i ostali programi. A kako posložiti te cigle da bi bila kuća čvrsta i dobra, to je umijeće direktora programa, ili glavnog urednika. I onda fino napravite shemu: Prvi, Drugi, Treći program, igrano, zabavno, govorno. Greška je velika što su na HRT-u po dolasku komercijalnih televizija rekli da ih se ne tiče što one emitiraju. Ja sam protiv toga i respektirao bih to što na programu imaju drugi u 20 sati. Ne može se reći ‘neka gledatelj bira’, on će to snimiti. Pa 60 posto gledatelja nema snimalicu, ne zna snimiti. Morate to respektirati. Ili, ako jedan film završava na Prvom, a na Drugom počinje serija za pet minuta, pa stavi crtani film! Kad ste uopće zadnji put gledali crtane filmove na HTV-u!? A možete ih staviti u 19 sati, u 20, u 23 sata da vas malo rasterete. Prije i poslije Dnevnika morate staviti lakši sadržaj. Marija Nemčić mi je bila pomoćnica i uz mene je naučila raditi shemu. Njena shema je bila dobra i program je bio dobar kad je bila ravnateljica i glavna urednica. Shema je važna i termin prikazivanja je bitan. Recimo, mene hrvatska povijest zanima načelno. Ali onda dođe Robert Knjaz i napravi briljantnu, briljantnu seriju »Hrvatski velikani« u kojoj tu povijest prikazuje na jednostavan i otkačen način da će i čovjek sa šest razreda osnovne škole, baš kao i onaj s fakultetom, to pogledati i naučiti tko su ti hrvatski velikani. A HTV gotovo idiotski stavi to u 20 sati, pod najgledanijom emisijom u nas od 900.000 gledatelja »Tvoje lice zvuči poznato«! Prosipaš tako zlato, a i reprizu opet staviš u krivi termin.


Jedan je ekran


Ma, nije ni lako bilo uvijek uvesti taj lakši sadržaj i na njega priviknut’ gledatelje.


– Veliki hit u svijetu bila je »Santa Barbara«. Saša Zalepugin kupio je »Santa Barbaru« za Nedjeljno popodne i mi to pustimo. Ali, nije gledano. Kritika popljuvala. Donijeti odluku da skinete seriju koja ima 200, 300 nastavaka i koju ste platili, znači priznati da si idiot i glup, a pritisak velik. Nakon 26 epizoda odlučim skinuti seriju. Prošle su dvije, tri godine i ja pitam moju koordinaciju programa da mi daju nešto u 18.30, nešto lakše pred Dnevnik. Kažu mi, ima samo »Santa Barbara«. Ajme, kako to ponovno vratiti!? Rekao sam im da stave to u program i otišao van. Nisam se nikom javljao do sutra dok nije serija krenula, a iz straha što će biti, svaki sam dan u 18.30 sati gledao »Santa Barbaru«. Cijela televizija je govorila kako je Lilić poludio pa gleda »Santa Barbaru«. A bio je to na kraju veliki hit.


Foto Sandra Simunovic PIXSELL


Foto Sandra Simunovic PIXSELL



Nego, da se vratim željeznoj zavjesi, onoj što je spominje predsjednica, što se televizije tiče. U toj željeznoj zavjesi bivše Jugoslavije, bila je i moćna, jaka, kreativna, briljantna Televizija Zagreb.


Ne postoji televizijska serija tog smrdljivog kapitalizma, kako su voljeli neki u socijalizmu govoriti, koja nije došla na televiziju. Serija »Dinastija« emitirana je nakon šest mjeseci u programu TVZ za cijeli JRT, u 21.30 sati ponedjeljkom.


Znači stabilna i pametna shema i dobar termin emitiranja, a onda i osluškivanje što radi konkurencija. To je važno.


–Tako je. Ekran je jedan! Nema deset ekrana. Ekran je jedan i sve trebaš na pametan način rasporedit’ respektirajući sve. Razmišljajući o tome, došao sam do toga da bi trebalo uvesti koordinatora svih televizija koji bi svaki mjesec dana sugerirao i savjetovao svim televizijama što popraviti. Jer, gledatelj je onaj koji je važan.


Mislim da oni koji slažu program gledatelje i podcjenjuju i precjenjuju, sve po potrebi.


– Sad ste sve rekli, i podcjenjuju i precjenjuju. Evo serija »Predsjednik«. Dati to vanjskoj produkciji po meni je skandalozno. Arhivski materijal je HRT-ov, ako treba napraviti neki intervju može HTV, a najveća idiotarija je glumljenje. Tuđmana glumi neki glumac kako nešto kao šeta. To je kompromitacija predsjednika Tuđmana. Ja ne mogu drukčije zaključiti nego da su te igrane scene tu samo da se nabije cijena.


Ja sam jedan od onih koji smatra da valja dati posla privatnoj produkciji, no na žalost vazda je oko te nabave neka magla.


– Bit je to što ste rekli – magla! Vanjska produkcija, privatna, treba proizvesti briljantnu TV seriju kao što su recimo »Novine«, ili odličnu dokumentarnu seriju, a ne glazbene proizvode u kojima su dva voditelja spotovi koje ima HTV. To je magla. I zakonski mora biti privatne produkcije, ali koje, na koji način!?


Suho zlato


Bili ste šef programa i televizije i za ovog i za onog sistema. Jeste li ikada s politikom imali problema? Odnosno, kako niste!?


– Moraš biti pametan i znati što će smetati službenu politiku, jer kako je ta politika tvoj osnivač, može te i uništiti kao glavnog urednika i uništiti program. Moraš voditi računa do koje granice možeš ići. Tu obično dođe ta prokleta, ili dobra, autocenzura. Ne treba mene nitko nazvati kad ja sam znam ako nešto, da tako kažem, zajebem. Ali, zašto su moji Dnevnici u socijalizmu bili gledani? Zato jer su bili kritički. Osluškivao sam što narod misli i ono što misli i rogobori to daj u Dnevnik i biti će gledan. A ako nije Dnevnik gledan, pa neće se onda čuti ni poruka Plenkovića, niti predsjednika.


Nije mi jasno kako prije svega političarima to nije jasno.


– Najbolje ću te obraniti na državnoj televiziji, ali moraš napraviti da Dnevnik bude gledan i kritičan. Kad pričamo o informativnom programu, često se zaboravlja RTL koji ima pristojan dnevnik i RTL Direkt. Zoran Šprajc je neponovljiv, suho zlato, a i Mojmira Pastorčić se pokazala kao vrlo dobra. U zadnjih sedam, osam godina 30 velikana je otišlo s HRT-a. Ne bi se meni dogodilo da itko ode. Platio bih ga ispod stola ako treba, već bi pronašao načina. Galić je bio veliki generalni direktor, imao je sreću da je Nemčić ravnatelj, HRT je bila najgledanija javna televizija u Europi. On je pripremio HRT za dolazak komercijalnih televizija. On je sve zvijezde zadržao, napravio posebne ugovore s Milićem, Latinom, Stankovićem…


Jer, televiziju čine TV lica, ljudi uz koje se gledatelji vežu.


– Televiziju čine ljudi. A i greška je da Dnevnik počinje u 19 sati.


Moj je dojam da su nam na svim televizijama dnevnici predugi.


– Dnevnik maksimalno mora trajati 25 minuta plus pet minuta vremenske prognoze. Amen!


Čitam kako ste na salveti, za stolom gostionice, napisali aneks, donijeli odluku da dramski klasik »Putovanje u Vučjak« dobije dvije epizode više nego je planirano, pa se mislimm, nisu više ta vremena, nema danas za to hrabrosti.


– To se ne bi nitko usudio. Ali, ja sam znao da je to dobra serija, a kao glavni urednik imao sam i ovlasti. Jedanput je na promociji Olivera Dragojevića sa mnom bio i prof. dr. Gjurašin, direktor KBC-a. Kaže mu Oliver da ima prehladu i uzima antibiotike, pa ga pita može li svejedno malo popiti. Kaže mu Gjurašin popi malo, ali uzmi onda lijek svaka četiri sata, ne šest. Kaže doktor: »Inače, alkohol širi krvne žile i potiče cirkulaciju«. A Oliver će na to: »U Boga ti, onda su moje žile k’o auspuh!«. Te večere nisu bile oblokavanje i napijanje. Uglavnom sam se družio s ljudima s televizije pa se pričalo o programu, onom što treba napraviti. Sve je bilo kreativno. Ta generacija kojoj sam pripadao, koja je boravila kod Drage Vukušića u Zelengaju, u kultnom Tiffanyju, u Kineskom restoranu, u tim predivnim prostorima je stvarala. Tu si mogao naći svakog. Jedan glumac bi recitirao, drugi pjevao. To su bile prekrasne večeri. Te večeri Zagreba su se izgubile. Nestala je jedna generacija misaona, stvaralačka. Ljude treba opustiti. Televizijski program treba stvarati da se ljudi opuste. Ima u mojoj knjizi jedan meni od najdražih događaja, kad su nam dva psa dolutala. Nazvali smo ih Beba i Cigo. Svi su ih htjeli otjerati. Ja nisam dao, pa sam ih zaključao u svoju sobu, tajnicama dao da ih izvode van. Kako su ih maltretirali, fino sam uzeo najbolja televizijska kola, šofera koji je vozio direktora Puharića i odvezli smo ih u Beč i ORF, u emisiju »Tko me hoće«. Sa službenim kolima su otišli i tamo dobili nove gazde. Više vrijedi tako nešto lijepo nego išta drugo.


No, danas bi vas za takvo što, da se dozna, portali i svi mediji razapeli. Ne znamo više prepoznat dobro u priči.


– E bravo! Nije sve negativno. A danas je sve hajka u kojoj se ne zna što je što.


A i novinari se više ne okupljaju oko stola. Šteta je to.


– Apsolutno! A bilo bi dobro i bolje, da se ne samo oni, nego i političari malo više oko stola nalaze, popričaju o problemima. Premijer kritizira novinare. Pa se postavlja »povijesno« pitanje koja je uloga novinara. A jednostavno je. Uloga novinara je da informira što se događa, ali i da otkrije nešto mu je uloga. U zadnjih nekoliko godina sve velike afere otkrili su novinari, zato jer druge službe ne rade. Novinari su odigrali veliku ulogu, oni informiraju i upozoravaju na ono što ne valja i treba ih podržati. Politika mora shvatiti da mora zajedno s novinarima raditi da društvo bude bolje – 99 posto novinara želi dobro ovoj državi i ako idu kritički, idu zato da bi bilo bolje.


Od kravate do Tita


Spomenuli smo doktora Gjurašina. Nije li njegova kravata ona koju ste prvu u životu odrezali, da bi se to pretvorilo u običaj po kojem vas također pamte.


– Negdje sam cugao, popio malo pa ga uhvatio vući za kravatu. »Joj nemoj, ovu francusku kravatu sam kupio u Japanu«, rekao mi je. Francusku u Japanu!? I krenem ga potezati, pa uzmem nož da ću mu je odsjeći. Nije išlo dok nije pomogao Ivanković iz Zlatnih dukata. Ljudi su se prvo počeli bojati za svoje kravate, a onda bi na kraju Žare Čuljak, vlasnik NK Trnja donio 30, 40 kravata da ih svi stave. To je postalo poznato toliko da je u jednom kvizu bila moja slika i natjecatelj nije znao da sam vodio Dnevnik, ali je znao – to je onaj koji reže kravate!


Pamte vas po mnogo čemu, od recimo kravata do činjenice da ste objavili naciji da je umro drug Tito.


– I sve čovjek preživi. Možeš se sa svim boriti ako imaš dobar program. Zato treba maksimalno forsirati kvalitetu. Riječki Novi list će se kupovati ako ima što drugi nemaju, ako ima kritički odnos. To je ono za što su urednici odgovorni, da znaju koliko treba pustiti kritičkih priloga, kritičkih emisija da bi bilo popularno ono što zanima politiku. Kad su zadnji put održani razgovori glavnih urednika i premijera, predsjednika? Zašto se komunicira preko medija!?


Jeste li zadovoljni kud nam je društvo otišlo?


– Nisam. Čovjek sam koji se veže i za jake osobe. Mislim da Hrvatska apsolutno ne bi bila priznata tako brzo da nije bilo odlučnosti Tuđmana. Samo je on to mogao učiniti. On je bio čovjek koji je znao što treba Hrvatskoj. Svi HDZ-ovci se pozivaju na Tuđmana, uzmu njegovu bistu pa je nosaju, ali svi preskaču činjenicu da je Tuđman jasno rekao, tonski: »Tito je imao negativnih stvari, ali u većini on je pozitivan. Da nije njegovog Ustava iz 74. godine, Hrvatska nikad ne bi bila međunarodno priznata«. Točka! Kako to da ti HDZ-ovci neće nikada to priznati nego pljuju po Titu, a njihov predsjednik u kojeg se kunu i čije biste nosaju kaže da je Tito u redu!?


Rodni Siverić


Nego, rodni Siverić. Ide li se kako dole?


– Siverić, Siverić, Siverić, Siverić, Siverić. I dalje iznajmljujem, lijepo je uređeno, a sada sve to i prodajem.


Što će vam dolje ostati?


– Rekao sam smanjimo imovinu, oduzmimo djeci. Moja kćer će imati previše. Moja žena je bila bogata. Rekao mi je Puharić da sam uvijek znao odabrati bogate žene. Emotivno sam vezan za Siverić, ali treba sve to održavati.


Može li danas mladić iz Siverića krenuti u svijet i uspjeti, baš poput vas?


– Treba biti iskren, ne bih ja uspio sa svim svojim znanjem da nisam imao vezu. Trebalo je naći nekog tko će me poslati na televiziju. Imao sam vezu preko Panjkote, pokojnog Šibenčanina. Mora vam se ukazati prilika.


Evo pričamo ima i koji sat i meni pomalo biva jasno kako ste uspjeli biti uspješni i svima prihvatljivi sve ove godine. Teško vas je, nemoguće, svrstati u kakvu ladicu, vi ste i u ovu uru bili i lijevo i desno, i tamo i vamo.


– Hahaha! Znate što, život je jedan! Život je velik samo u rađanju, smrti i na žalost bolesti. Život se sastoji od stotine malih stvari. Male stvari treba respektirati. Zato inzistiram na večernjim druženjima. To je život!