Grupna faza natjecanja na Svjetskom nogometnom prvenstvu u Rusiji taman je završila. Mateo Beusan na razgovor stiže noseći pod rukom veliki žuti registar, teku prepunu papira punih brojki. Sve je tu, svaki sudac, njihovi učinci, broj jedanaesteraca, kartona… Zove Stipe Pletikosa, piše Zvone Boban. Svi bi djelić statistike onog koji nakon 20 godina odlazi u mirovinu. Nakon ovog Svjetskog prvenstva, nakon što ga na rastanku HRT podari odlaskom na utakmicu finala, netko će drugi na HTV– u biti »Oko sokolovo«, koliko god bilo teško, ako ne i nemoguće biti Beusan nakon Beusana. Jer, ovaj čovjek pamti sve, ili ima sve u svojim debelim registrima.

U rukama vam je statistika, usporedba suđenja s prošlog SP– a u Brazilu i ovog u Rusiji. Ima li razlike, što se suđenja tiče!?

– Kako ne! Tu nema govora! Razlika je velika u kvaliteti suđenja. Sa svakom godinom izjednačavanje kriterija ide sve bolje, a drugo VAR je učinio svoje. Ovdje su vam rezultati, podaci samo o VAR– u do sada.

Snimio Denis Lovrović

Je li u ovoj grupnoj fazi pogriješio VAR ikada?

– Jest, po meni tri puta. Ali, po meni. Uglavnom od 25 detalja koje smo mi vidjeli – onaj vidljivi vara kada sudac uzme loptu i pokaže rukama da je VAR – 15 puta se radilo o kaznenom udarcu. Deset je puta dosuđen kazneni udarac, a sudac ga ranije nije sudio. Dakle, deset je to krucijalnih odluka. Dva puta je sudac poništio svoju odluku o dosuđenom kaznenom udarcu i tri puta je bila potvrda da je ono što procijenio ispravno. U Brazilu prije četiri godine je bilo u tri kruga devet kaznenih udarac. Sada 24! Zbrojimo tih devet iz Brazila, pa 10 ovih što ih ne bi sudili, dva što su ispravljena i dolazimo do jedne ogromne razlike i prepoštenog suđenja. Ovo je odnosu na Brazil prepošteno suđenje. Imali smo slučaj gdje je sudac krivo dao karton, pa su ga zvali i ispravljeno je. Dvaput smo koristili gol line tehnologiju i šest zaleđa. Dakle, 19 krucijalnih odluka je donio VAR, 19 manje problema u 19 utakmica. Mišljenja sam da se već nakon tri kola VAR isplatio. Po meni to je veliki pomak i siguran sam da će UEFA, pod pritiskom cijele sportske javnosti, svih klubova, pa i medija morati uvesti VAR u Ligu prvaka i u Europsku ligu.

Prepošteno suđenje

Zadovoljni ste dakle suđenjem. Ali, što će sada moja mati, na koga će vikati i tko će bit kriv ako naši izgube!?

– E to je sada ono što ja govorim kad govorim o uvođenju VAR– a, gol line tehnologije, ili onog spreja na kojeg smo i zaboravili! Svaka nova stvar treba proći određenu proceduru. I ovdje, da se razumijemo, ima pogrešaka. Zašto!? Jer VAR nije stroj, VAR je pomoć sucima. Iza tog ekrana opet stojite vi, ili ja i vi imate svoje mišljenje, ja svoja. Ali za godinu, dvije mislim da je to budućnost i da se bez toga neće moći. Problem je što treneri i sada, iako je VAR– a, pokušavaju svaliti krivicu na suca. Onaj koji je nezadovoljan mora na nekog svaliti krivicu, a najlakše je svaliti krivicu na suca.

Foto Denis Lovrović

Nego, lako za VAR, pa sve da smo i bez njega, kako će HRT bez vas!? Dvadeset godina ste bili »Oko sokolovo«! Ni brakovi toliko više ne traju.

– Prva emisija je bila 1.10.1998. godine. Možete mislit koliko sam prošao i ravnatelja HRT– a i glavnih urednika, vlada u Hrvatskom nogometnom savezu, Vlada u državi… Valjda sam, ne znam ni sam, svojim stilom, pojavom, stekao neko ime, neki imidž i mislim da sam dobro posao radio. Znam da mnogi kažu da uvijek branim suce. Kao prvo, znam što je bit sudac jer sam 25 godina bio sudac, punih 25 i zadnjih 22 sam kontrolor i delegat UEFA– E i FIFA– e što velikog, što malog nogometa. Imam iza sebe 28 Liga prvaka gdje sam bio kao kontrolor mnogim eminentnim sucima. Igrao sam košarku aktivno šest godina i mali nogomet preko 25 godina. Nisam nikada igrao veliki nogomet, ali tvrdim da svi suci moraju proći i suđenje malog nogometa da bi vidjeli duel, grimasu, namjeru. To im puno može pomoć. A kako ćemo bez mene!? Meni je 68 godina. Svi kažu – da mi je živjeti kao Beusan. Ali, vidite vi ovu knjižurinu. Za svih 10 natjecanja, a ovo mi je deseto, doma imama ovakvu arhivu. Da bio došao do ovoga, moram se pripremiti. Pripreme počnem najmanje tri, četiri mjeseca ranije. Svaki ponedjeljak budi se ujutro u četiri, pa ako je jedna emisija u tjednu na avion u 4.30, pa Zagreb, pa emisija navečer i treći dana doma. Ako je i naša liga i Liga Prvaka, upali auto pa se vozi. Lani sam, izračunao sam, 138 dana sam bio odsutan od kuće, prešao 34.000 kilometar i sedam puta letio avionom.

Bit će da su ti koji bi živjeli k’o Beusan mislili na honorare koje ste dobivali za angažman. Pisalo se da su veliki.

– Honorari…. Svi koji su pisali o honorarima zaboravili su napisati da je su iznosi bruto. Neko tko zna malo o ekonomiji zna da televizija odmah oduzme što treba poreza i prireza. Na žiro račun dobijem svoje i od toga moram platit avion, prijevoz, hotel, hranu. Počinjao sam s 100 HRD– a, ali sam jednostavno shvatio da mogu pomoći televiziji, a i televizija je meni puno pomogla. Da nije bilo televizije ne bi bilo »Oko sokolovo«, a mislim i da nije bilo mene da ne bi ni emisija bila toliko popularna i gledana.

Što je doma supruga kazala na tolike izostanke od doma?

– A što će mi reći nakon 47 godina braka.

Grgo Jelavić/PIXSELL

Bit će da će još čudnije biti sada kad se kući vratite.

– Ona se toga i boji, što ću raditi kad dođem doma. Ali, imam ja zabavu. Bavim se vrtom, radim instalacije razne od čokota. Svi moji prijatelji znaju da gdje god nađu u prirodi kakav neobičan oblik drveta, korijena, debla, naplavinu od mora ili rijeke, staru maslinu koja je najbolje drvo i najteže za obrađivanje, da mi ga donesu.

I što izrađujete?

– Svašta, od stolnih lampi, samostojećih, instalacije za zid, vaze za cvijeće… Ne radim ništa iz biznisa, nego kad napravim poklonim prijateljima, kafićima, restoranima gdje god sam bio.

Glede tih vještih ruku, čitam da vam je i u JNA dobro činila.

– To su bili počeci onog što se zove ferro battuto. Znate što je to? To je rad s lemljenjem s pocinčanom žicom. Sam sam tako napravio Eiffelov toranj. U vojsci sam prvo izabran da idem za telegrafistu jer sam završio pomorsku školu i elektrotehničku. Nije mi se svidjelo to s telegrafistom, a kako su u susjednoj prostoriji bili teleprinteristi, poslali su me da probam to. I postigao sam veliki uspjeh, položio i civilnu i vojnu A klasu. Naslijepo sam kucao s deset prstiju. To mi je jako pomoglo poslije u poslovnoj karijeri jer kad sam završio vojsku 71. godine odmah sam mogao dobiti posao u tadašnjoj policiji i u pošti. Izabrao sam poštu iz koje sam nakon 41 godine konstantog rada otišao u mirovinu.

Vidjeli ste cijelog svijeta. Gdje vam je bilo najljepše, gdje bi se dalo živjeti osim u Dubrovniku?

– Obožavam južni dio Italije, od Napulja do Sicilije i Portugal Alagarve. To su dvije zemlje u koje bi sutra mogao poći živjeti. Mentalitet, hrana, ljudi, život. Sve je – kalma! Treba mi da se malo opustim. Čim završi prvenstvo, palim auto i idem s obitelji, suprugom, unukom.

U to doba počinje i sudačka karijera. Regrutirali vas. Kako se to uopće vidi da je neko za nogometnog suca?

– Možda radi malog nogometa. Ljudi i ne znaju, ali ja sam igrao u napadu u ekipi koja osvajala prvenstva. Drugo, nikada se nisam svađao sa sucima bez obzira što je na meni rađeno i penala i faula.

Posebne pripreme

Imali ste rešpekt prema sucima?

– Jesam. Oduvijek sam ga imao i to ne samo u nogometu već u svim sportovima. Jer, što to postižeš s protestima i gungulom.

Filip Brala/PIXSELL

Ma, kad ste onomad kao sudac i bježali vinogradima, sudili u Trebinju, ili Bugojnu, tko je mogao i misliti da će danas biti i VAR– a!?

– Bio je tada drugačiji nogomet, pristup nogometu, mi smo među sucima bili drugačiji. Sve se promijenilo. Tada nije bilo ni mobitela, laptopa, tableta, bile su jedna do tri kamere i to kad sam došao do prve jugoslavenske lige. Ono što bi ti ponedjeljkom napisao tisak to te odredilo. A sada na jednoj utakmici imaš između 25 i 34 kamere, kad su velika natjecanja tu je i kamera koja prati suca, bilježi im se otkucaj srca, očitava stres, kako se ponašaju kad dosude kazneni udarac, kada isključuju. Da ne govorimo o hrani, pripremi. Danas suci imaju svaki dan trening, mentora zaduženog za tjelesnu pripremu. Moraju ga imati. To je postao ogroman posao i dok se i u nas u Hrvatskoj ne uvede profesionalizam neće biti mira.

Znači, da poželite suditi u današnje doba morali bi početi ribu jesti?

– A za ribu baš nisam, hahaha. Cijeli svoj život sam jeo teleću, bečku, pomfrit i salatu.

I dobro ste ispali. A kažu, nezdravo je, ne valja.

– Ma valja. Dobro, ne govorim ja da ne volim ribu, ali da bi zbog ribe specijalno išao u Ston, to ne.

Spomenuli ste potrebu da se u nas sve to sa suđenjem profesionalizira. Naši suci kao da su pod posebnim nekim pritiskom.

– Svi mi dobro znamo situaciju u hrvatskom nogometu. Mnogi ljudi misle da se tu sad obrće neka ogromna lova. Svaki sudac želi napredovati, biti međunarodni sudac, ostati na prvoj ligi. Zašto? Pored određene financijske koristi ipak si neko ime u zemlji, važna osoba u svom svijetu, oko tebe kruže lokalni moćnici, ugostitelji, političari, glumci. E sada, kada dođeš na vrh nije svejedno sudiš li Dinamu, Hajduku, Rijeci… Ne želim ni spominjati druga imena klubova da se ne bi naljutili. Nije to isto, kao što nije ni u Španjolskoj isto suditi Realu ili Barceloni, ili nekom drugom. Liga prvaka, Europska liga, za koga se tu, uvjetno rečeno, sudilo!? Za velike klubove. Osobno mislim da u Hrvatskoj prvo i nema toliko para, nema ni toliko mogućnosti, ali pritisaka što se tiče obitelji, posla, ostajanja na listi, toga ima.

Kaktusi! Kolekcionar i uzgajivač. Kako, zašto, od kada!?!

– Prvi sam donio iz Gvatemale 2000–te godina. Tada sam donio tri komada. A nije da se smije. Pa se zamotalo u aluminijsku foliju, pa u kutiju, pa kutija u foliju i preko dresovi, pa u torbu. I prošlo je. Gdje god sam išao donosio sam ih.

Pa su vam i pomagali, ako treba i agenti Mossada.

– Fascinantno je to. Put u Izrael, 14 dana na turniru. Dočekao me čovjek, predstavio se odmah da je kapetan Mossada, kazao da sam pod njegovom paskom i da ne smijem nigdje bez njega. S aerodroma ravno u njegovu kuću. Auto u garažu, a iz garaže lift i direktno u sobu. Znao sam da je u Izraelu najveći arboretum na svijetu, kaktusi su iz cijelog svijeta. Našao sam šest, sedam vrsta koje nisam nigdje drugdje vidio. Kažem mu, mogu li ih kupiti, a on me gleda. Pitam ga može li mi pomoć. Kaže, vidjet će i da ne kupujem. Došao je kraj turnira. On ide kroz rendgen na aerodromu i nosi kutiju. Nije mi vjerovao da se bavim kaktusima. Za tri mjeseca opet dobijem turnir u Izraelu. Donio sam slike svojih kaktusa i onda slobodno donio još devet komada bez ikakva problema.

Gdje god vidim kaktus kojeg nemam meni nije problem ući u vrt i pitati vlasnika kuće mogu li komadić dobiti. Kaktusa sada imam između 130 i 135. Imao sam ih preko 170, ali ih je nešto ubila ona velika zima prije tri godine. Po pet metara su neki bili visoki, a na njima pet, šest tisuća cvjetova.

Je li bilo pritisaka u vašoj sudačkoj karijeri?

– Ma da je li bilo. Hoćete par anegdota? Evo dvije, možda čudne, ali u to doba je to bilo normalno. Priština – Rijeka. Sudac Roganović. Ja sam prvi pomoćni. Poluvrijeme je, rezultat 0:1, vodi Rijeka. Idemo u svlačionicu nas trojica sudaca. A tamo čekaju dvojica u kožnim mantilima dugim do koljena. I kažu: »Molim vas vaše lične.«. Meni tek prva godina, pa im velim: »Ali, mi smo suci!« A ovaj odgovara: »E baš zato.« I šta ćeš. Daš lične i oni odoše. Pitam ih kada će nam ih vratit. »Vidjet ćemo da li će vam bit vraćene poslije utakmice«, na to će oni. Naravno Rijeka je izgubila 2:1, a u svlačionici su nas na stolu čekale lične. I nigdje nikoga.

Drugi slučaj; titogradska Budućnost, taj najpoznatiji, famozni tunela. Budućnost – Rijeka. Sudio Bujić iz Bara, čovjek koji je veći do mene i širi u ramenima duplo, a tad je bio šef crnogorske milicije. Ja sam na toj utakmici bio pomoćnik. Vodi Rijeka jedan nula na poluvremenu. Taj famozni tunel je dug oko 50, 60 metara, a suci su na kraju. U tunelu ima malo udubljenje u koje možeš ući ne dao Bog da mora hitno auto proći. I meni čovjek kaže; Mate stani tu, nitko tebe neće dirati, ali niti si što čuo, niti si vidio išta. Kako su samo Bujiću prilijepili dvije, tri u tunelu. Šefu milicije. Utakmica je završila 2:1 za Budućnost. Nakon utakmice večera i kući.

Sve se čini, ‘išlo’ je Rijeku to sa sucima, i prije i poslije.

– Imam ja s Rijekom moje zadnje sudačko iskustvo. Moja zadnja utakmica u karijeri bila je 4.12.1996. Rijeka – Inker. To mi je bio oproštaj. Jedan sam od rijetkih sudaca koji se oprostio na službenoj utakmici.

Foto Denis Lovrović

Poruka nasljedniku

Rijeka vam je tako ostala u dobroj memoriji?

– U Rijeci, Varaždinu, Osijeku izvanredno sam sudio, a u Puli i u Kranjčevićevoj kao da su bila dva ukleta terena. Tu nisam mogao dobro suditi utakmicu.

A bježali ste od navijača jednom u vašoj županiji.

– Dao sam jednom intervju i zbog toga su se neki u HNS našli povrijeđeni. A tvrdim da tko god nije prošao kukuruzište, vinograde, maslinike, a i ono četvrto najgore trajekt, tko ne vidi tu atmosferu pa nakon toga odluči hoće li biti sudac, taj može biti dobar sudac, ali nikad neće postići ono što bi trebao postići. Pitaju me zašto trajekt. Poći na Lastovo suditi Omladincu, moraš ići s gostujućom ekipom, a moraš se trajektom s njima i vratiti. Što mislite koliko puta su suci bačeni u more.

Marijo Strahonja naslijediti će vas u studiju HRT– a? Imate li mu kakav savjet za dati?

– Čuli smo se. Dajem mu podršku iz jednostavnog razloga što je mlad, elokventan, bio je među međunarodnim sucima, sudio Ligu prvaka. Sve ovisi o njemu.. Mora znati da nije uvijek ono što misliš u glavi i ono za reći. Moraš nekad, baš kao i suđenju, upotrijebiti common sense, zdrav razum. Porazgovarat ćemo prije mog odlaska. Za Moskvu idem 13. srpnja. To mi je oproštaj. Hvala HRT–u. Nema ništa ljepše nego se oprostiti na finalu Svjetskog prvenstva nakon 20 godina.