Supertalent

Martina Tomičić: Nisam prestroga. Voljela bih da smo i kao društvo kritičniji

Siniša Pavić

Foto: Nova TV

Foto: Nova TV

Živjeti u lažnim nadama, u lažnoj skromnosti, općenito u laži za mene osobno nije opcija. Iz tog razloga i vjerujem da jesam u žiriju na mjestu na kojem jesam



Popularnosti showa Nove TV Supertalent jamačno dobrim dijelom leži i u njegovom žiriju. Martina Tomčić često je »na tapetu« kao ona u žiriju najstroža. Je li tome baš tako!?


Meni se čini da niste strogi, nego ‘samo’ iskreni.


– Producenti vjerojatno biraju žiri tako da bude šarolik, raznolik, da pruži energiju i verbalnu artikulaciju koja će biti zanimljiva, shvatljiva i intrigirajuća što široj populaciji, od tri do 303 godine, ne bi li se i na taj način digla gledanost. No, nisam dio produkcijskog tima, pa o tom segmentu govoriti ne mogu. Znam zato da se moje kolege iz žirija i ja sjajno zabavljamo. Ja to zovem mali maturalac. Da nije tako bilo bi doista teško raditi. Na audicijama koje su iza nas, meni je toliko bilo dobro da zapravo s velikom radoznalošću iščekujem period live emisija. Jer, ako je nešto live onda nema toliko prostora za nekim privatnim pošalicama, što će mi jako nedostajati.




Žal za pošalicama, a vi ona najstroža!?


– Prije deset godina kada je izašao show »Zvijezde pjevaju« medijski krenuo taj epitet strogoće. To što ste mi vi, odnosno vaše kolege nametnuli kao epitet vaše je legitimno pravo, kao što je pravo svakog čovjeka da vas citira, a moje legitimno pravo je s tim se složiti, ne složiti, ili zapravo ne razmišljati o tome što ste mi nametnuli. Meni je drago kad uspijem za partnera konverzacijskog pronaći novinara, ili čovjeka, prosječnog gledatelja koji proširuje taj epitet na jako iskrena i jako zahtjevna.


Suočavanje s istinom


Ako vas već mediji tretiraju kao strogu, a vi iskreni, je li to znači da u ovo današnje vrijeme iskrenost jednostavno nije na cijeni? Bilo bi vam možda ‘pametnije’ da niste iskreni!?


– Ne mogu razmišljati po principu što bi bilo kad bi bilo. U životu jako rijetko radim kompromise, jer sam što karakterno takva, što odgojena na način da moram i želim živjeti istinu. A istina je samo jedna. I istina se vrlo često, svima nama, pa i meni samoj, ne sviđa. S druge strane, ne živjeti istinu povlači sa sobom puno teže konsekvence nego u datom trenutku, ili u životnom periodu, izdržati neminovnost istine kakva je.


To govorim iz vlastitih cipela, na osnovu svog 42– godišnjeg životnog iskustva. I da znam, istina je doista ponekad okrutna, bolna, neizdrživa, ružna, gadna, stavite koje god epitete, međutim ona je i dalje istina. Prema tome, suočavanje s istinom nam daje prostora za daljnji osobni razvoj i rast. Ja želim sebi, svojoj djeci, svojim suradnicima, polaznicima svoje škole, da se čim prije suoče s istinom, da se čim prije nauče živjeti sa malim životnim frustracijama koje će ih u konačnici vinuti naprijed, biti im vjetar u leđa i dati im priliku da nadrastu sami sebe.


Živjeti u lažnim nadama, u lažnoj skromnosti, općenito u laži za mene osobno nije opcija. Iz tog razloga i vjerujem da jesam u žiriju na mjestu na kojem jesam, jer i ja sam kroz život zapravo čeznula za ljudima koji su sa svojim životnim iskustvom, pokrićem, obrazovanjem mogli meni relevantno reći i dosita me objektivno kritizirati. Kritika je sastavni dio života. Ja bih voljela da smo i mi kao društvo kritičniji.



Zna se da ste pobornica zdravog života, življenja.– Zdravo življenje da, apsolutno! Smeta li vas što je sada već ta cijela priča postala pomalo trendovska?– Dobri trendovi su dobra stvar. Ako ćemo svi krenut hraniti djecu s pašnim pilićima, teletinom, svježim mlijekom, povrćem i voćem koje nije tretirano, sezonskim voćem, kontinentalnim iz naših krajeve, ako ćemo staviti naglasak na nutritivno vrijedne namirnice, apsolutno ću podržati taj trend.

Jer, taj trend apsolutno nema veze s estetikom i dijetama, taj trend ima naprosto veze sa zdravljem i s tim da nam djeca ne ulaze u pubertet s osam godina jer jedu meso prepuno antibiotika i hormona rasta, već da uđu u pubertet onda kada je njihovo tijelo i fizički i emotivno za to zrelo. Ja bi zapravo rekla da se tu radi o svijesti, prije nego trendu.



Dvoje djece imate, prvi i sedmi razred osnovne, ma danas učitelji svašta smiju napravit ali ne i kritizirati djecu. Pritisak je velik s ove roditeljske strane.


– Pitanje je to trenda u društvu. Trend u društvu su društvene mreže koje su počele krojiti moralnu vertikalu društva. Nekada smo mi kao djeca stjecali dojam nekog društvenog trenda na osnovu ljudi koji su istupali u medijima. To su u pravilu bili znanstvenici, umjetnici, sportaši, ljudi koji su imali kredibilitet. Danas moralnu vertikalu društva čine ljudi s društvenih mreža, ljudi bez kredibiliteta, bez pokrića, koji se osjećaju snažnima apriori bit kritični prema društvu kao takvom iz komfora vlastita četiri zida, sakriveni iza ekrana pod nekim drugim imenom.


Meni je malo žalosno promatrati da je to tako, međutim to je svjetski trend. Trudim se svojoj djeci naglasiti da bi životne vrijednosti trebala obitelj, svaka za sebe, određivati i to dalje prenositi na djecu, i onda zapravo ni u školama ne bi imali problema koje imamo da na kraju godine roditelji kucaju na vrata i neosnovano traže veću ocjenu za svoje dijete.


Što je to što tražite od svih tih talenata, kandidata? – Ja nisam nikad ništa tražila! Ja nisam u potrazi za talentima. To nije moj posao. Moj posao je izricanje stava, koje podložno apsolutnoj subjektivnosti, ali se jako trudim i biti i krajnje objektivna, ili ‘stroga’, odnosno iskrena.

Zanesenost plesom


Niste li ipak stroži prema pjevačima, ili ste možda slabi prema nekoj drugoj disciplini?


– Supertalent je tu specifičan. Što se tiče pjevanja tu sam apsolutno najkompetentnija, tu uopće nema dilema. Što se tiče plesa, tu sam najstrastvenija. Taj ples me je kroz život stalno pratio, no nikada se nisam mogla sve do kraja izraziti kroz ples s obzirom na životne okolnosti. Ali ta strast, ta zanesenost plesom je i dalje prisutna, i tu sam sigurno puno emotivnija.


S druge strane, mi u Supertalentu ocjenjujemo najrazličitije talente, čak i nešto što ja ne bih nazvala talentom, ali je netko drugi uvjeren da to jest talent. I tu je taj trenutak da ja kažem kako ne pronalazim u tome nikakvu vještinu. Supertelent i nije samo vještina. Supertalent je vještina u onom prvom trenutku, to da zabljesneš, a sve što slijedi nakon toga je onaj pravi supertelent.


Mislim da je najveći supertalent red, rad i disciplina, ustrajnost. Mislim da tu svi mi padamo. Talenti su dar od boga koji nam je dan. Ako ga ne osvijestimo, ako ga ne oplemenjujemo, ako ostane nerealiziran, neiskorišten, to izaziva frustracije, a zapravo jako je teško biti asketski posvećen svom talentu. To je najteži dio i to je najveći supertalent.


Sve nas ovo čini mi se vodi ka tome što sve čovjek treba imat da bi vi pritisnuli onaj zlatni gumb.


– Vještina i neosporan talent i moja nekakva unutarnja intuicija da tu postoji i asketizam, odnosno red, rad, disciplina i upornost, ustrajnost. Zlatni gumb je nešto jako subjektivno, kao u konačnici i crveni gumb.


Stignete li pjevati? – Jako malo. Šteta. Ljubitelji operne glazbe itekako pamte neke vaše uloge, Carmen recimo.– Ne stignem. Moja karijera je većim dijelom bila internacionalna. Zapravo, najmanje sam pjevala u Hrvatskoj. Kako me sa 17 godina život i studij odnio u Austriju, tako je nekako tamo i sve skupa započelo i održavalo se, uz moj veliki trud, do rođenja drugog djeteta. Jedno dijete k’o nijedno, sve stigneš, sve uspiješ.

Dvoje djece, e to je već malo kompleksnija logistička stvar. S malenom sam, kad je imala svega par mjesecu, kod Gustava Kuna otpjevala zadnje predstave Parsifala, dakle Kundry, iznimno zahtjevna Wagnerova uloga, predstava s pauzama u trajanju od gotovo šest sati. Tu su se već kod mene počela buditi nekakva razmišljanja, da li zapravo želim biti manje mama, a više operna pjevačica, ili možda ipak malo manje operna pjevačica, a malo više mama. To je stvar odluke koju svaki roditelj donosi za sebe. Rekla bih da sam ja svoju aktivnu opernu karijeru naprosto na jedan kraći period malo primirila. Nekako računam da će se jako uskoro to opet intenzivirati.



Zlatko Tomčić, vaš otac, onomad predsjednik HSS– a i Predsjednik Hrvatskog sabora. Veli moj kolega fotoreporter, najljepši glas hrvatske politike. Jeste li na njega potegnuli, što se kaže?– Ja vjerujem da jesam. Tata doista ima taj poseban vokal, ne samo bojom i tom sonornošću nego volumenom. Tu sam definitivno potegla jer ne bi veći dio svoje karijere provele u Wagneru što znamo da je za glas najnapornija grana operne umjetnosti, a meni je bila najprirodnija i samim tim nekako najlakša.


Razvijamo se do zadnjeg izdaha


A, ja evo, jedva čekam da propjevate!


– Opet!? Pa ne mogu propjevat, mogu ponovno pjevati, haha. Gledajte, ja vam dosta fatalistički pristupam životu. I mislim da svaki životni period nosi jedan glavni motiv koji označava određenu životnu fazu. Jako mi je još svježe u sjećanju djetinjstvo, ta jedna neopterećenost, krastava koljena, slobodan duh. Pa se sjećam perioda školovanja. Bila sam u stranoj zemlji, nisam bila s roditeljima i sestrama, naglo sam se osamostavljivala, jako rano sam ušla u operni angažman, s 18 godina što je neprirodno rano u tom opernom svijetu. Pa se sjećam jako svoje karijere, Japana, Njemačke, Italije, života u avionu.


I sada mi je jako jako svježe to moje majčinstvo, koliko god djeca imaju 13 i šest i pol godina, ja bez djece i obitelji, supruga ne bi bila ovo što jesam. Bila bi puno nesretnija, moram to tako reći. Zadovoljna sam i što sam se mogla ostvariti kao mentor. Zapravo, samo ću vam reći da sam sa 42 godine otvorena prema apsolutno svemu što će mi život možda donijeti. Ja na život gledam kao na nešto jako lijepo, i kad kiša pada mogu u tome uživati kao da sunce sije.


Prema tome sve što će mi život donijeti ja ću objeručke prigrliti, potruditi ću se u svemu tome pronaći svoju istinu. U konačnici odluka je na nama, kako ćemo živjeti i u kojoj atmosferi ćemo sebe razvijati. A razvijamo se, ja bih rekla, do onog zadnjeg uzdaha, pa izdaha.