Publika me uvijek podržavala i zaista sam imala vrlo lijepe povratne informacije od televizijskih gledatelja. Mnogo sam puta čula da su im moji komentari dragocjeni, a s druge strane nisam imala osjećaj da tako misli uprava HTV-a
– Ne, upravo suprotno. Mislim da sam otišla u pravo vrijeme, jer su se okolnosti drastično promijenile – ja ne bih podnijela da moram svakog jutra cvikati karticu, jer je to suprotno novinarskom poslu! Ja nisam radnik na traci! Kad se samo sjetim koliko sam sati provela na terenu radeći emisije o zdravlju, koliko sam sati dnevno utrošila na pripremu za te emisije izvan radnog vremena i mog i mojih sugovornika…
Produktivnost novinara nema nikakve veze s radnim vremenom – ta produktivnost ima veze naprosto s inteligencijom, marljivošću, s vašim osjećajem odgovornosti prema onome što radite i prema onima s kojima radite. Na taj birokratski pristup »klikanja u mašinu« – ne bih mogla pristati! Niti bih htjela. Dakle, otišla sam u pravom trenutku!
Navikli na njen glas i jezgrovite te iznimno šarmantne komentare kojima nam je počinjala Nova godina, za mnoge će upravo Helga Vlahović Brnobić zauvijek ostati sinonim i poveznica s televizijom koju pamtimo kao ogledalo znanja i profesionalnosti, pa ako hoćete i otmjenosti, kojom su zračila njena najpoznatija lica.
Složeni posao
Helga Vlahović pojavila se na TV ekranu 1964. godine i svojom osobnošću obilježila početke hrvatske televizije. Zahvaljujući daru i profesionalnosti, ugodnom glasu i lijepoj pojavi, ubrzo vodi brojne zabavno-glazbene emisije, a znanje stranih jezika – u prvom redu njemačkog i engleskog – priskrbilo joj je ulogu voditeljice međunarodnih festivala zabavne glazbe, u Sopotu (Poljska) i Scheveningenu (Nizozemska); bila je i voditeljica emisije »Jugoslavijo, dobar dan«, spikerica u informativnom programu, voditeljica mozaičnih emisija i javnih priredaba, ali i kultnih televizijskih projekata kao što su bila »Svjetla pozornice«. Širok krug gledatelja zapamtio ju je kao voditeljicu popularnih Jadranskih susreta, ali i finala Pjesme Eurovizije u Zagrebu, i emisije »Beč pozdravlja Zagreb, Zagreb pozdravlja Beč«. Od 1991. do 1995. godine radi u ratnom informativnom programu, a 1996. počinje voditi emisije »Govorimo o zdravlju«.
Kad sam joj, najavljujući intervju, rekla da želim razgovarati o desetljećima njenih komentara bečkog Novogodišnjeg koncerta, upitala me: »Zar samo o tome?«
Da, rekla sam, konstatirajući kako je upravo taj segment njene karijere možda bio i najkompleksniji, a sasvim sigurno iznimno uspješan. Spadam, naime, među pasionirane gledatelje televizijskih prijenosa koncerata iz Beča, i dobro pamtim kako je to izgledalo u godinama kad Helga Vlahović Brnobić nije komentirala koncerte. Taj složeni posao za koji je osim znanja i dobre pripreme potreban i talent, ona je radila s toliko mjere, a opet s takvom strašću, da bi i samo to bilo dovoljno za jednu cjeloživotnu karijeru! Koju ćemo pamtiti.
Mladen Raukar
Kako je to bilo »prenositi« koncert iz Beča sredinom šezdesetih godina, a kako danas? I gdje je to Helga Vlahović Brnobić, umjesto novogodišnjeg ručka s obitelji, provodila svaki prvi dan u godini gotovo četrdeset ljeta? – pitanja su kojima otvaram ovaj razgovor:
– Koncert se oduvijek komentira iz zagrebačkog studija HRT-a, jer je tehnički bilo što drugo neprovedivo. Zlatna dvorana Musikvereina je koncertni prostor i nema uvjete za smještaj komentatora brojnih zemalja koje otkupljuju ovaj eurovizijski prijenos. K tomu, moram reći da osobno nikada nisam uživo slušala bečki Novogodišnji koncert. Nažalost.
Pod kakvim ste uvjetima počeli raditi taj posao sredinom šezdesetih?
– Bilo je zaista mukotrpno, jer su tehnološke mogućnosti bile daleko od ovih danas. Sjedila sam u studiju sa slušalicama na ušima, iz kojih je dopirao glas bečkog komentatora koncerta – dakle, imala sam vodiča. Iz Beča bih dobila sinopsis koncerta – raspored djela i njihovo trajanje (s eventualnim pauzama, ako su bile predviđene) i moja je dužnost bila da prevedem ono što je »vodič kroz koncert« govorio.
Do 1965. godine Novogodišnje koncerte iz Beča komentirao je prof. Mladen Raukar i upravo on me odabrao i preporučio za taj posao. Imala sam svega 20 godina i to mi je bio veliki kompliment. Prof. Raukar je bio čovjek iznimnog obrazovanja – pijanist, pravi intelektualac, veliki erudit i poliglot – k tomu izvrstan televizijski redatelj glazbenih emisija. On je odmah primijetio neke osobitosti u mom obrazovanju – znao je da sam svirala violinu, pohađala muzičku školu, kao i da govorim perfektno njemački – što je očito bilo presudno.
Mnogi ne znaju da je Vaša majka rođena Bečanka i da ste s njom najprije progovorili njemački, a tek onda naučili hrvatski!
– Moja mama nije znala ni riječ hrvatskog kad je došla u Zagreb, a tih poslijeratnih godina je bilo pomalo i opasno govoriti njemački, tako da je mama nalazila osobe koje su izlazile sa mnom u šetnju i govorile hrvatski. Mami zaista moram biti zahvalna, jer sam u životu vrlo često dobijala poslove izvan televizije, upravo zbog tog dobrog znanja njemačkog jezika.
Poslastice
Od oca ste, pak, baštinili muzički dar, a vjerujem i obavezu glazbenog obrazovanja.
– Tata je bio Mađar, rođen u Budimpešti, akademski glazbenik – violinist. On je želio da kao dijete naučim i mađarski, ali je moja mama smatrala da je to preveliko opterećenje, što je šteta jer sam mogla odrasti s perfektnim znanjem tri jezika, a ovako od mađarskog znam tek poneku riječ. Ali sam zato s mamom i tatom odlazila na Bled, gdje sam se kao djevojčica družila s djecom diplomata i vrlo brzo naučila engleski! Dobila sam rano i muzičku poduku – već s pet godina počela sam ići na solfeggio, a potom i svirati violinu.
To vam je svakako pomoglo i kod komentiranja Novogodišnjih koncerata iz Beča, jer za nivo kakav ste vi postavili, potrebno je i poznavanje i razumijevanje glazbe.
– I ne samo glazbe. Muzička naobrazba nije uvjet, ali jeste pomoć. Ja sam nastojala svoje komentare obojiti ne samo glazbenim podacima, već i poviješću, društvenim kontekstom, kako bi sve bilo zanimljivije publici. Zato su moje pripreme za Novogodišnji koncert bile – cjelogodišnje. Znalo se dogoditi da bih ljeti gledala neki satelitski program u kojem bih čula podatak koji mi se činio vrijedan – zabilježila bih i rekla: to ću zapamtiti. Tijekom godina, u glavi sam stvorila banku podataka i znalo mi se dogoditi da nešto što nisam uspjela upotrijebiti jedne godine, druge bude savršeno primjenjivo. Mnoge sam stvari držala u glavi, nisam se ni mogla osloniti samo na zabilješke, a pokazalo se da su upravo to »poslastice« koje podupiru glazbenu priču.
No, prave pripreme kreću tek kad iz Beča stigne scenarij, s programom koncerta!
– Moje pripreme su uvijek počinjale prijevodom svih podataka koje šalje austrijska televizija, a tek onda sam pristupala pisanju svog teksta. Išla sam kroz program – točku po točku – i za svako djelo nalazila svoj komentar, koji mora biti zanimljiv ali kratak, jer na raspolaganju imate svega dvadesetak sekundi. Ako se ne ubacite na vrijeme, ne stignete reći što ste namjeravali. Ali i u tim slučajevima, kada bi glazba započela, a ja još nisam u cijelosti plasirala neku informaciju koju smatram zanimljivom, ja bih došapnula gledateljima – »reći ću vam kasnije« – a kad kompozicija završi, nastavila.
Dobar komentator mora biti snalažljiv, znati u pravom trenutku iskoristiti informaciju ali i napraviti pravi izbor – to je pitanje umješnosti, znanja, ali i osjećaja za mjeru. Tako sam radila skoro 40 godina. Možda ne tako dobro u samom početku, ali sam se s vremenom ohrabrila – vidjela sam, naime, da ima zanimljivijih stvari od onoga što piše u scenariju ORF-a i na tome sam radila.
Nenadoknadivo vrijeme
U tih desetak godina koliko su neki drugi ljudi komentirali ovaj događaj, jeste li bili među redovitim TV gledateljima Novogodišnjeg koncerta iz Beča?
– Mladoj kolegici Ivani Kocelj, urednici ozbiljne glazbe, pokušavam pomoći koliko mogu, jer vidim da se od nje očekuje da preuzme taj posao. Rekla sam joj da se ne opterećuje mojim komentarima. To je pitanje stila. Ona treba naći svoj put i hrabro krenuti u posao, dok to za nju predstavlja izazov. I radost.
Želim reći da komentiranje Novogodišnjih bečkih koncerata ne može i ne smije biti nečija obaveza godinu za godinom. To je pitanje gentlemanskog dogovora – može se raditi godinu ili dvije, ali to nikome ne smije biti u opisu radnog mjesta.
– Uglavnom nisam. To su bile one godine kada sam konačno sa suprugom mogla otići na doček Nove godine. Pa kada se ujutro probudite u nekoj austrijskoj ili slovenskoj planinskoj kući ili hotelu, ne pada vam napamet novogodišnji koncert. To su bile jedine Nove godine koje sam mogla opušteno provesti sa svojom obitelji!
Kad se danas sjetim tog dijela mog posla, pitam se koliko sam obiteljskog vremena propustila? To je nešto što ne možete ignorirati, a svi su smatrali sasvim normalnim da ja to radim iz godine u godinu… Naravno da sve ne treba promatrati samo iz pozicije žrtvovanja – nisam ja to radila nevoljko, bio mi je i gušt – ali stoji činjenica da je to propušteno vrijeme koje se više ne može vratiti. Moj suprug je u međuvremenu umro, a dok smo bili u braku i on je (kao liječnik) često bio dežuran, tako da smo nas dvoje – zbog poslovnih obaveza – propustili mnogo zajedničkog vremena… i to je nenadoknadivo. Bez obzira na strast s kojom smo radili svoj posao.
Jeste li uspijevali aktivno slušati glazbu novogodišnjih koncerata dok ste ih komentirali i možete li izdvojiti neke dirigente čije vas se vodstvo posebno dojmilo?
– Prve godine Novogodišnjih koncerata iz Beča, dok je orkestar vodio Willi Boskowsky, bile su izuzetno značajne. To su bili fantastični koncerti. U posebnom sjećanju mi je ostao i jedini koncert kojeg je dirigirao Herbert von Karajan! Pa Zubin Mehta, zatim Karlos Kleiber, a Maris Jansons me ove godine zaista oduševio… Dakle, uspijevam aktivno slušati, ali ne i opušteno kao da sam na koncertu. Jer, moram voditi računa o svemu što se događa: ostavim nekoliko trenutaka aplauza, pa krenem s tekstom, za to vrijeme gledam kako redatelj prijenosa pokazuje gledalište, kako bih prepoznala ljude u počasnim ložama. Uz poznate umjetnike i javne ličnosti, u gledalištu je uvijek Heinz Fischer, predsjednik Republike Austrije.
Zlatno odličje
Spominjući gospodina Heinza Fischera, ne mogu zaobići Zlatno odličje kojim Vas je 2009. godine odlikovao za produbljivanje i njegovanje kulturnih veza između Hrvatske i Austrije.
– Iznimno sam ponosna na to odličje, prije svega zato jer su Austrijanci prepoznali moje komentare bečkih Novogodišnjih koncerata kao vrijedne i posebne. Bivša veleposlanica Republike Austrije u Zagrebu, dr Helga Konrad, predložila me za to veliko priznanje, a da meni nije rekla ni riječ! Jednostavno, jednog su me dana nazvali iz Austrijskog kulturnog foruma i pitali: »Gospođo Vlahović, jeste li spremni prihvatiti Zlatno odličje predsjednika Republike Austrije za zasluge…«
Bila sam krajnje iznenađena i prva mi je misao bila je da je po srijedi neka zabuna… A onda me preplavila sreća i ponos! Koncertna večer u Glazbenom zavodu, kojom je Trio Haydn iz Eisenstadta (Železno) uveo Zagrepčane u godinu Haydna, a na kojoj mi je uručeno odličje – jedna mi je od najljepših uspomena u životu: u prepunom gledalištu Glazbenog zavoda bilo je i stotinjak mojih osobnih prijatelja koji su došli prisustvovati počasti koju mi je ukazao predsjednik Austrije – predsjednik Mesić poslao je svog izaslanika, gospodina Željka Mataju, koji je za mene održao laudacio, a zanimljivo je i to da grad Zagreb nije delegirao nikoga, pa niti poslao čestitku! Gospoda Bandić i Ljuština nisu to Zlatno odličje predsjednika Republike Austrije smatrali vrijednim svoje pažnje! Iako su nekoliko mjeseci prije toga, na oproštaju s dr. Helgom Konrad, čuli da sam dobitnica tog ordena. Moram reći da mi je zbog takvog ponašanja bilo žao…
Vjerujem da će mnogima biti pravi šok kad čuju da ste se komentarom bečkog Novogodišnjeg koncerta ove godine – oprostili od televizijske publike.
– Publika me uvijek podržavala i zaista sam imala vrlo lijepe povratne informacije od televizijskih gledatelja. Mnogo sam puta čula da su im moji komentari dragocjeni, a s druge strane nisam imala osjećaj da tako misli uprava HTV-a.
Nikakvo čudo! To je imanentno našim upravama, pogotovo kad se radi o programima iz kulture, a napose o klasičnoj glazbi.
Trošak
Kada ste odlučili da će ovogodišnji bečki koncert biti Vaš oproštajni komentatorski posao?
– Odlučila sam to u trenutku kad su mi ponudili da komentiram ovogodišnji koncert. Naprosto, pomislila sam kako mi ostaje tako malo života da ga treba živjeti bez opterećenja. Neka se moja publika ne ljuti, ali ljudi odlaze u mirovinu i s tim se treba pomiriti. Moj prijatelj i Vaš kolega Željko Slunjski u više navrata mi je rekao: »Nemoj kažnjavati svoju publiku!«, ali ja na to ne gledam tako. Mora postojati smjena generacija, pa ako hoćete i smjena stila. Hoće li ljudi s time biti zadovoljni – na to više ne mogu utjecati. Ne mogu sebe klonirati, a to nije niti potrebno.
Jesu li se odgovorni na HRT-u zabrinuli zbog Vaše odluke?
– Ne, dapače – mislim da su jedva dočekali! Za njih sam samo trošak… U ovakvim prilikama uvijek citiram rečenicu koju sam čula od kolegice Ksenije Urličić: »Istina je da su neki ljudi nezamjenjivi, ali bez svakoga se može!« I po tom pitanju ona je, vjerujte, u pravu.
Je li sada vrijeme da i Vi konačno osobno prisustvujete novogodišnjem koncertu u Beču!
– Pa rado bih jedne godine i ja bila u publici u Musikvereinu. Ona izjava kako bih voljela sjediti u loži do predsjednika Republike Austrije, bila je, naravno, šala. Ulaznice za ovaj koncert jako je teško dobiti, a i prilično su skupe…
