Vera Papo u Novinama

Helena Minić Matanić: Gluma mi nikad nije bila karta za Hollywood

Siniša Pavić

Meni je, a to tek sada kužim, gluma bila i moje samopouzdanje i moje iskazanje moći koju nisam znala iskazivati. Bila mi je neka vrsta terapije. Umjesto da sam se igrala na ulici, igrala sam se u kazalištu



Vera Papo. Tako se zove novo lice u redakciji »Novina«, tako se zove ona koja bi, bude li sreće, mogla stati na kraj korumpiranom kolegi Jakovljeviću. Ili, neće!? E, da bi to doznali morat ćemo seriju »Novine« gledati na programu HRT– a još koji ponedjeljak. Na sreću i na zadovoljstvo nižepotpisanog, s Helenom Minić Matanić koja je utjelovila lik Vere Papo razgovarati se dalo i prije i o svemu. Ništa tu nije bilo zadano osim početka razgovora. Šareni ruksak, mahom obojan nijansama ružičaste, nije ostavljao puno prostora. Loli su tri godine, Maxu 16 mjeseci. Maxu ne Maksu.


– Max k’o Mad Max, haha. To je Dado (Dalibor Matanić op.a.) kriv. Imao je on još ideja. Recimo Disko, ili Šah, Ivo pa da su Ivo i Lola. Henrik u jednom trenutku. Samo sam mu rekla: »Ajde ga probaj zazvat s balkona. Vikni Henričeee.«


Oko Lole nije bilo rasprava?




– Ne, za Lolu smo odmah znali, Lola je Lola.


Krenuli mi od djece, života u Zagrebu, supruga koji naveliko radi pa je evo i redatelj »Novina«, vas koji glumite. Kako to sve skupa ide?


– Nije jednostavno. Makar, ne radim ja…


…koliko bi htjeli?


– Sada i bi, ali na početku nisam mogla. S Lolom sam bila godinu dana kući i to sam htjela. Bilo mi je najnormalnije dojiti i biti s djecom. Dado je tada snimao prvu sezonu »Novina«. Zapravo, kada sam rodila Lolu izašla sam iz rodilišta, on je sutradan uzeo avionsku kartu i uputio se okolo po festivalima sa »Zvizdanom«.


Foto HRT


Foto HRT



Tek kreću moje putešestvije


To je dobar recept, snimiš film i pobjegneš od kuće.


– Taman. I vratiš se, a dijete već hoda i priča. To što te ne prepozna je OK, naučit će, ha ha.


Evo nas u startu na temi »Novine«, a ja čitam neke vaše stare intervjue u kojima ste kategorično kazivali da nema šanse da u seriji glumite.


– Ma, meni je tu taj privatno– poslovni trenutak stalno upitan. Premali smo, odnosno taman toliko veliki da govore; eto je glumi jer joj je muž redatelj, ili udala se da bi glumila. Stvarno ne znam što sam čekala do 36, zašto karijeru nisam počela od 20-te tako graditi! Treba to maknuti sa strane, jer zlih jezika uvijek ima i uvijek će ih biti. Dado i ja smo se i kliknuli na prvom našem zajedničkom projektu. Zaista volim i obožavam raditi s njim kao redateljem, nekako se dobro kužimo unutar svega toga, ali sad je preintenzivna ova privatna priča. Kada smo radili film »Egzorcizam« učinilo mi se da to možda i nije najbolji put za mene i njega. U jednom trenutku smo morali vidjeti što je prioritet, a prioritet su klinci. Ali, dogodio se splet okolnosti koji me doveo u drugu sezonu Novina. Prvo sam rekla ne, ali s druge strane s Nebojšom Tarabom i Miodragom Silom, s Drugim planom surađujem super više od deset godina i radili smo neke super stvari. Zašto ostati zakinut tim više što se radi o vrhunskom projektu da ti je čast biti jedan njegov dio.



Na filmu vas je malo. Zašto?


– Nisam bila niti na nekima audicijama. Jednostavno tako se dogodilo i shvatila sam da valjda tako treba biti. Prihvatiš to. Da je trebalo biti drugačije bilo bi.



Što vas je to privuklo Novinama?


– Apsolutno sve. Ali, sve. Nema nijedan segment koji me nije privukao. Bila sam fascinirana prvom sezonom. Sve mi je bilo vauuu, zar je moguće da u nas takvo nešto može izaći vani! Svi mi koji smo došli u drugu sezonu imali smo veliku tremu, respekt kako ćemo se uopće uklopiti.


Vi ste Vera Papo. Za sada se čini da ste jedino biće u seriji koje nema neki gadan feler? Nju bi se i dalo voljeti.


– To što mene čeka u seriji, a od pete epizode kreću moje putešestvije, to je pakao.



Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



A ja sam tako htio voljeti Veru Papo.


– Mislim da i hoćete, ali to što će se njoj dogoditi je strava. Kada sam dobila sinopsis, biografiju lika, govorila sam da uzmu nekog drugog. A onda čitaš; žena ima 38 godina, majka je samohrana, tu i tamo sama sa sobom problemu, bori se za nekakvu pravdu, ima neki ‘idealizam’ kojem teži u ovom rasulu. Pa se mislim, nije to bez vraga, nije to tolik daleko do nekih mojih unutarnjih stvari i promišljanja. Ali da, strašne stvari joj se dogode. I mislim da je baš o tome riječ; kako prođe neko tko je takav u našem svijet, našem sistemu. Kako prođe, to je pitanje. Da li biti iskren do kraja i istjerat do kraja neku pravdu i koja je cijena toga. Jer, svi smo mi danas ustrašeni.


Ako ne i ucijenjeni na neki način.


– Ucijenjeni, da. Ogroman strah nam se svima uvukao u kosti. Pogotovo vama novinarima; do koje mjere imate pravo uopće plasirati neku informaciju, na koji način i što to za vas osobno znači, stojite li toga ili stoji netko drugi… Bilo mi je jako zanimljivo ući u tu sferu vaše profesije.


Temeljiti i duboki likovi


To sam vas i htio pitati, s obzirom da znam da se temeljito pripremate za svaku ulogu, je li vam možda neki novinar, odnosno novinarka bila uzor pri kreiranju lika?


– Nisam se htjela ni za jednog konkretno vezati, već sam od svakog ponešto kopala i grabila. To su ljudi od krvi i mesa. Genijalno je Ivica Đikić to napisao, tako da nema tu samo te poslovne strane već vidiš što se paralelno događa s likovima i na privatnoj razini. A to je ono što nitko ne zna, ne vidi, već vidimo samo ono što je prezentno. Đikić je raspisao likove koji su temeljiti i duboki. Bojala sam se ući u neku šprancu novinarke. Zašto, primjerice, novinarka ne bi bila i nesigurna.


Naravno. Svakakvih nas ima. Čini mi se da nakon rada na ovoj seriji svi drugačije gledate na ovaj novinarski posao.


– Gledali smo mi vas i prije drugačije. Vezane su naše profesije, stalno smo u doticaju, svega se nagledaš i blisko je to nama. Samo u seriji je to napisano na jednoj višoj razini. Meni je drago da javnost koja nema ovako direktnog doticaja s novinarskom profesijom kao što ga mi imamo, kroz neku drugu prizmu i neki drug kut gledanja vidi kako stvari funkcioniraju.


Možda će se i novine ponovno više čitati. Zapravo, koliko ste čitate novine?


– Jesam nekada, ali nekako se to izgubilo, k’o što se sve gubi. Sve gubimo. Sve gubi svoju vrijednost. Živimo u takvom vremenu gdje je sve postalo svejedno. Inertni smo postali.



Pula, kazalište pulsko iz kojeg ste otišli nakon devet godina, umjesto plaće nesigurnost, a vi uz dvoje male djece.


– Jako mi je teško govoriti o svemu tome. Još je sve dosta svježe i jako se intenzivno dogodilo. Sada sam u fazi čišćenje i zapravo sam zahvalna, jer sam se prvi put u životu zauzela za sebe. Do sada sam se bojala uopće izgovoriti neko svoje mišljenje. Zato sam zahvalna. Svaka je takva situacija dobra u životu, ako to tako gledaš.


Što se zapravo dogodilo, zašto ste dali otkaz?


– Razišli smo se. U svemu. To je tako, svi se mijenjamo kroz neke procese. Mislim da bi to trebala biti normalna stvara da se, ako dođe do tog trenutka, kaže hvala i doviđenja, bez zle krvi. No, kod nas je uvijek zle krvi i to mi je grozno.


Zato ste i opet slobodna umjetnica?


– Tako je. Dobila sam status slobodnjaka prije koji dan ponovno. Drag je meni taj status, možda i najdraži. Nije jednostavno, stalno si u iščekivanju. Odlučila sam ići iz dana u dana. Klinci su me to naučili. Sada sam ovdje u i ovom trenutku, a što će poslije biti nema veze.



Plaši li vas malo Đikićev scenarij, odnosno ta evidentna sličnost scenarija i ovog što se našem društvu zadnje vrijeme događa. Čini se, sve je tu, od visoke prostitucije do vozača koji vuku konce iz sjene.


– To se stvarno slučajno događa. Nama stvarnih osoba po kojima se radilo. Svaka sličnost je slučajna, ali jest fascinantno.


Koliko ste zadovoljni s redateljem u drugoj sezoni, koliko je otišao naprijed u odnosu na prvu?


– To je sada raketa, ha ha. Brije 800 na sat.


Kako je radit sa suprugom?


– Ma ludilo je.


Dado je teški radoholičar


Dojam je, ovako sa strane, da je u vas sve u valceru. Ili je dojam kriv?


– E, da da. Djeluje Dado tako i zato i dobije sve što traži, sve sa smiješkom i može raditi od 0 do 24. Teški je radoholičar, stalno radi, ali mislim da zato i ima takve rezultate. Na vani djeluje ‘kako ćemo, lako ćemo’, ali to je totalno drugo, suprotno. A opet zna napraviti da se taj visoki intenzitet na setu ne osjeti. On ga stišava da nema presinga i kada se opako radi. Zna svojom energijom očarati cijeli set da nikome ništa nije teško.


Nego da vas pitam ovo, da morate birati između ova dva predsjednička kandidata koji se u Novinama bore za mandat, što bi, kome bi vaš glas!?


– Ajme majko! Ajme! Ni kao Vera Papo, ni kao ja nemam tu neki izbor. A opet morala bi glasati. Ali ne znam što bi, majko moja.


Bila sam hodajuće kazalište


No, koji vam je lik nakon prve sezone bio najbliži, onako ljudski i gledateljski?


– Svatko od njih ima nešto jako blisko nama. Ta samodestrukcija koju imaju, svi je imamo u sebi. I tu neku toplinu i taj neki gard koji moraš zauzeti da se obraniš i preživiš. Svaki lik ima više dimenzija i možemo se u dosta njih prepoznati.


I to mahom neke naše loše strane.


– Što je također u redu. I to je dio nas.



Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Ajmo mi ipak malo u prošlost. Pula, djetinjstvo, vrtić i tamo teta Danica!


– Teta Danica! Danica je bila balerina prije nego se pedagogijom počela baviti i Danica je rekla mojim roditeljima »malu ili na ples, ili na glumu«. Ozbiljno im je sugerirala, molila ih da me upišu negdje. Bila sam nemoguća u tom segmentu. Gdje god sam došla imala sam potrebu održati svoju predstavu. Hodajući cirkus, hodajuće kazalište sam bila.


Znači kod vas nikada nije bilo dileme što ćete biti, odnosno s čim ćete se baviti kad narastete?


– Ne. Gluma je mene izabrala. Makar, nakon druge godine akademije htjela sam se ispisati.


Zašto?


– Doživjela sam šok. Već sam bila u glumi jako dugo. Igrala sam ozbiljne dječje predstave svaki dan. Pedagoginja bi došla po mene u školu i rekla bi mi da je vrijeme, da stavim na leđa torbu i da otrčim odigrati predstavu. Ja bi se obukla u kostim, odigrala je i vratila se natrag. Sreća da je bivši Pionirski dom bio blizu moj bivše škole »Drugi pulski partizanski odred«. Tako je bilo cijelu osnovnu i srednju školu.


I dosadilo vam je?


– Ne, nije. Ali, bila je gluma neko moje igralište. Nikada meni gluma nije bila karta za Hollywood, niti varijanta za biti poznata diva. Meni je, a to tek sada kužim, gluma bila i moje samopouzdanje i moje iskazanje moći koju nisam znala iskazivati. Bila mi je neka vrsta terapije. Umjesto da sam se igrala na ulici, igrala sam se u kazalištu. Kroz takvu lakoću sve sam to doživljavala. A onda dođeš na akademiju i počnu podmetanja, laktarenja. Tu se moj svijet urušio. Proplakala sam cijelu prvu i drugu godinu. Pitala se zašto mora biti tako teško i ružno, a nije uopće.


Lola je moja najveća učiteljica


Nedostaje vam to da je gluma vaše igralište iz djetinjstva?


– Dijete si i čist si. Nije to bilo kao danas da klinci imaju prilike gledat sve serije i reality showove. Mi toga nismo imali, mi smo imali sreću te čistoće. Meni je dan danas u tome tako. Nije bila dobra predstava!? Nisam napravila dobru ulogu!? OK, ali nisam nikog ubila da me mrze, laktare. Tek sada s 40 to mogu tako izgovoriti. Čučalo je to u meni, bojala sam se reći da tako razmišljam, ali sam shvatila da ću ostati dosljedna sebi pa taman ne radila pod takvim uvjetima. Gluma je prelijepa da bi se sve na takav način okaljalo.


Vidim ja da vaš suprug i vi zapravo razmišljate posve starinski u onom najpozitivnijem smislu riječi.


– Jesmo, zapravo jesmo. Baš ste to točno rekli. Vjerojatno smo se i prepoznali i zaljubili po toj nekoj kategoriji jedan u drugoga.


Istinske ljudske vrijednosti su vam važne. Ma dug je put ta borba za takvo društvo.


– Nije lako, ali sam shvatila da bi sve ostalo zaista bilo lažno. Pogotovo sada kad imam klince. Kako da ih naučim nekim vrijednostima ako ih sam ne poštujem. Licemjerno bi bilo. Zahvaljujući njima, zahvaljujući djeci, dodatno sam se natjerala da se mijenjam. I mijenjam se zaista, iz dana u dana. Lola je moja najveća učiteljica u životu. Prvih godinu dana plakala je stalno i gledala me namrgođeno kao da pita: »Tko si ti!?« I ja sam se preispitivala. A do tog trenutaka bila sam žena, dijete, cura, koja je imala silnu potrebu svima se svidjeti da bude sve u redu, divno i krasno, dok me ona nije zdrmala. Stisnula me je uz zid i morala sam preko noći početi mijenjati neke stvari kod sebe, neka uvjerenja, neke svoje stare kodove.



Foto Davor Kovačević


Foto Davor Kovačević



Kakvo bi društvo za svoj djecu htjeli? Koliko uopće možete to društvo graditi, popravljati?


– Svakim svojim projektom pokušavam bar nešto, bar malo. Ako i jedan čovjek prepozna tu emociju, puno se dogodilo. No, zaista sam došla do spoznaje da prvenstveno treba mijenjati svijest o sebi da bi mogao mijenjati svijet oko sebe. Moraš se dobro zagledati u svoje dvorište, vidjeti što je u njemu i vidjeti zašto nepozvan ideš u tuđe dvorište. Mi na žalost živimo u vremenu kada svatko jedva čeka doći u tuđe dvorište i, s oproštenjem, posrati se, a da ga nisi ni pozvao da uđe. Svojim radom, projektima što ih radim želim govoriti. Zadnja dva projekta radim sa Senkom Bulić koja itekako ima što za reći. Obožavam zato rad s njom, način njezinog promišljanja, način na koji progovara o svemu.


Dva projekta sa Senkom Bulić


U kazalištu ste često. U pravilu igrate jake, velike žene i ništa vam nije na pozornici teško.


– Ništa mi nije taško. Kada nešto tako jako voliš i kada ne prezentiraš sebe već kroz takve jake ličnosti progovaraš o nekim stvarima, ništa nije teško. Upravo radim užasno jak projekt sa Senkom Bulić, pripremamo Kurlane od Mirka Božića. Opet sam u teškoj tematici. Progovorit ćemo o svemu; o različitostima, religiji, međuljudskim odnosima, o ženi, o muško– ženskim odnosima….


Kako ste kod kuće riješili te muško– ženske odnose?


– Znate kako, da je Dadina uvijek zadnja i da glasi: »Da draga.« Ha ha. Ma, šalim se. Tu nismo tradicionalni, ha ha. Kada je prisutan Dadi ništa nije teško. Sva radi.


Nego, kako objašnjavate to da puk zemalja Južne Amerike strastveno voli i »Novine«, a bome i film »Egzorcist«!?


– Zamislite vi to!. To je taj temperament, ja Latina, ha ha. Sve napuštam ovdje i odlazim! (smijeh)


Još mi samo recite hoće li Vera Papo preživjeti drugu sezonu?


– Neću ništa reći!.