Foto: Davor Kovačević
Ako netko treba stariju glumicu u repertoaru i ako se sjete mene, ja ću biti sretna. No ako se to ne dogodi, ja ću isto tako kvalitetno ispuniti svoje vrijeme. Svakako mi neće biti dosadno
Iza dugogodišnje uspješne glumačke, kazališne, filmske i televizijske karijere Helene Buljan stoji strast i posvećenost glumi, veliki profesionalizam, ali i karizma kojom ova dama plijeni gledatelje i sugovornike.
Iako u osmom desetljeću, ova vitalna glumica u mirovini, i dalje snima jer za glumce, kako kaže, nema mirovanja. I premda je kazalište njezin glumački habitat, s radošću je prihvatila ulogu svoje imenjakinje, Helene pl. Vraz, u dramskoj seriji Nove TV »Zlatni dvori« te unatoč napornom ritmu snimanja, priznaje, neopisivo uživa na setu. Igrati u seriji smatra časnim poslom. Glumci su, tumači ona, uvijek negdje između zanata i umjetnosti.
Svakoj ulozi valja pristupiti profesionalno i maksimalno joj se posvetiti jer glumac nikad ne zna hoće li to baš to iskustvo biti samo zanatski korektan posao ili će uspjeti dotaknuti fine niti umjetnosti. Gluma je avantura bez sigurnog cilja, sigurno je samo beskrajno uživanje u tom putovanju.
Već ste pola godine Helena pl. Vraz. Kako ste se srodili s ulogom?
– Lijepo sam se srodila s Helenom i ne samo zato što nosi moje ime. To je naravno čista slučajnost. Ja sam inače formalno u mirovini, no poznato je da glumci nikad nisu u mirovini. Tako i ja, radim i drago mi je kada me pozovu da sudjelujem u projektima. Mi smo glumci u poziciji da uglavnom ne možemo birati svoje uloge jer nas po prirodi posla biraju drugi. Ja sam tako dobila ponudu Nove TV i prezadovoljna sam što sam prihvatila ulogu u »Zlatnim dvorima«. Jako mi je lijepo, zabavljam se i uživam u odličnoj atmosferi na snimanju.
Što Vam je bio poseban izazovu u kreiranju te role?
– U startu se pitam koje su sličnosti i razlike između mene i uloge u koju ulazim. Helena i ja imamo puno sličnosti – dob, obje smo majke, bake, dolazimo iz urbane sredine, no ima tu i različitosti. Gospođa Vraz pomalo je pomaknuta, neobična gospođa, Helena je otkačena, ali volim njezinu pravdoljubivost i zaigranost. Posebno kada se nađe između dide Joze i Holcera koji se bore za njezinu naklonost.
Inicijacija za glumački poziv
Opet ste nakon »Larinog izbora« na snimanju s Ecijom Ojadnić?
– S njom sam bliska, prijateljice smo unatoč razlici u godinama i volim s njom raditi premda smo u ovoj seriji majka i kći čiji je odnos pun netrpeljivosti.
Dugo ste predavali na Akademiji dramskih umjetnosti?
– Pri kraju glumačke karijere, petnaestak godina sam bila profesorica na Akademiji i to mi je najljepši dio profesionalnog života. Puno je mladih glumaca bilo u mojoj klasi, a ima ih i ovdje na setu primjerice, Ivan Herceg i Ana Majhenić.
Kako je glumiti sa svojim studentima?
– Ne doživljavam ih kao studente, već kao sebi ravne partnere. Pa i dok smo bili na Akademiji, dok sam im bila profesorica, bili su mi poput djece. Kao profesorica željela sam ih uvesti u taj posao, otvoriti im vrata glume jer smatram da je tih četiri godine studiranja samo inicijacija za glumački poziv i da se oni tek nakon Akademije sami formiraju kao glumačke osobnosti.
Čini se da glumici nije lako doći do glavne uloge, puno je više uloga u kojima su muškarci protagonisti radnje?
– Da to je nesrazmjer, puno je više muških rola u dramskoj literaturi, a u hrvatskom je glumištu, po meni, više talentiranih glumica nego glumaca. Dolaze one pomalo do izražaja, ali manje je uloga za njih pa je teže. Ja sam imala sreću da sam imala prirodni glumački razvoj i da sam se potpuno ostvarila u svim svojim životnim dobima. Glumila sam i mlade djevojka i mlade majke, i zrele žene i bake… moj glumački put išao je paralelno s mojim životnim ciklusom, a to je jako bitno za glumačko trajanje.
Iskustvo iz Italije
Govoreći o svom glumačkom formiranju, jednom se citirali Henryja Millera »Njeguj svoje sumnje, prigrli svaku vrstu iskustva, želi i dalje, ne trudi se ni da zaboraviš ni da pamtiš, nego usvajaj ono što si sam iskusio«.
– Naravno, treba imati svoje želje i čežnje, ali treba uvijek sumnjati. To propitivanje mora biti konstruktivno, tjerati vas da idete dalje jer nije dobro stati, uljuljkati se u sigurnost prvog uspjeha. Relativno je lako bljesnuti kao glumica ili glumac, teže je trajati, a da bi se trajalo, treba konstantno raditi na sebi, razvijati svoju glumačku osobnost i graditi profesionalizam.
Vi u ovoj profesiji trajete već pola stoljeća?
– Da, na moju sreću. Najveći sam dio tog puta odradila u kazalištu, jer sam veliki zaljubljenik u teatar. Imala sam sreću da sam imala angažman u iznimnom kazalištu, u Gavelli, i to u doba kada je ono bilo na vrhuncu. No, kako sam rekla, pri samom kraju karijere sam osjetila želju za pedagogijom, za prenošenjem svog iskustva drugima i tu sam našla najveće profesionalno zadovoljstvo.
U Gavelli ste glumili 45 godina. Koje su Vas uloge obilježile, ostale vam u posebnom sjećanju?
– Teško je to reći, bilo je puno uloga. Prve su mi bile Marianne u »Tartuffeu«, i Sonja Marmeladova u »Zločinu i kazni«. Igrala sma mnoge uloge u klasicima poput Shakespearea i Čehova, ali i u djelima suvremenih pisaca.
Puno mi znači i to što sam igrala u inozemstvu. Naime, početkom devedesetih dok se Gavella renovirala dobila sam poziv iz Teatra Stabile u Genovi da glumim glavnu ženski ulogu, Groficu, u komadu poznate francuske spisateljice i scenaristice Coline Serreau »Tuttosa e Chebestia« koji je režirao veliki redatelj Benno Besson. Partneri su mi bili Luca De Filippo, sin velikog Eduarda De Filippa i Lello Arena. Proputovali smo s tom predstavom cijelu Italiju, mjesec dana smo igrali u u Rimu, pa mjesec u Milanu, Napulju… Divno iskustvo!
Koji vam je redatelj ostao u posebnom sjećanju, s kime ste ostvarili iznimnu kreativnu i poticajnu suradnju?
– Teško je reći. Puno ih je bilo, no za mene je možda posebno bitan Paolo Magelli koji je došao u Zagreb sredinom osamdesetih kada smo radili »Lude dane« po djelima Beumarchaisa i Ödöna von Horvátha. Tu sam igrala Groficu, jednu od četiri glavne uloge s Anjom Šovagović, Mustafom Nadarevićem i Božidarom Alićem.
Grofica mi se dogodila kada sam polako padala u zaborav, no Magelli je donio osvježenje s tom predstavom, neki novi zamah. Bez Magellijevih »Ludih dana«, možda bih se ja već tad pomalo ugasila kao glumica.
Sretna baka
Vaš je pokojni suprug Ivan Kušan, pisac je koji je obilježio mnoga djetinjstva, a Vaš je sin, filmski redatelj, njegove romane prenio i na filmsko platno.
– Da, Daniel je radio filmove po djelima svoga oca. Vrlo sam ponosna na njega i nadam se da će u svojoj karijeri režirati još puno filmova. Obitelj mi naravno puno znači, imam dvije unučice koje su centar našeg obiteljskog svijeta. Sada sam sretna baka. Uživam u toj roli iako ne mogu previše pomoći jer radim.
Imate li planove nakom »Zlatnih dvora«?
– Nemam. Ako netko treba stariju glumicu u repertoaru i ako se sjete mene, ja ću biti sretna. No ako se to ne dogodi, ja ću isto tako kvalitetno ispuniti svoje vrijeme. Svakako mi neće biti dosadno. Imam obitelj, prijatelje, velik sam filmofil, volim čitati, idem u kazalište. Uživam u predstavama i kao gledateljica, ne bih mogla živjeti bez kazališne i scenske umjetnosti.
