Direktor programa i vijesti Al Jazeera Balkans

Goran Milić: Političari, dalje ruke od televizije!

Duška Palibrk



    Na panel-diskusiji, koja se pratila i stojeći i sjedeći na podu goleme bivše tvorničke hale, slikovito je opisao mentalitet koji nas okružuje i koči – kod nas svi prepisuju i onaj koji prepisuje od drugih je loš, ali onaj koji ne da prepisati, još je gori. 


    Prepisuju li i novi voditelji HRT-a? Kako ocjenjujete aktualne promjene na Hrvatskoj radioteleviziji, kadrovske, sadržajne?



Rad u medijima traži brze i tehnološki uigrane mlade ljude, a brzina neminovno rezultira površnošću. Kako se vi, kao novinarski veteran, s tim nosite?




    – Osjećam i ja to, naravno. Kad svladam tehnološki proces koji je postojao, za godinu dana sve se izmijeni, tako da sam opet tabula rasa. Pošteno govoreći, to je problem s godinama, generacijama, i uvijek je postojao.  Naravno da starija generacija želi naglasiti da su mladi površni, da samo gledaju opremu, pakovanje, a da zaboravljaju na sadržaj. To je pitanje što je televizija, je li televizija u funkciji, je li misija, je li nastavak politike, kao što smo u socijalizmu bili društveno-politički radnici pa je svaka riječ bila mjerena da slučajno ne ugrozi temelje našeg nepobjedivog društvenog poretka, ili je novinarstvo informacija, gledanost, brzina, što nužno donosi površnost.


    Ali u ono vrijeme, ne zaboravite da je bio jedan kanal, i da se jedan kanal gledao kao misa. Došli biste doma, djeci rekli – idite u drugu sobu, tata gleda dnevnik, jer dnevnik se gleda ozbiljno, i nemoj slučajno za vrijeme dnevnika, nego prije dnevnika daj mi kavu, da me nitko ne uznemiruje dok gledam dnevnik. Dokumentarac koji traje pola sata i u kojem se valjaju neka brda, planine, govori se o pitoresknim rijekama, mi ga gledamo i smatramo da je to nešto najbolje na svijetu. I filmove smo tako gledali, ali onda je došlo obilje ponude, onda je došao stil »Indiana Jones«, uzmeš zrak na početku i ufff, ispustiš ga na kraju filma. Sve je drukčije. Stariji imaju previše kritike za mlade, a ni oni više neće gledati te stare, spore uratke, i oni gledaju brže.



    – Nisam više na funkciji, niti imam mogućnost kao direktor jedne regionalne televizije s inozemnim osnivačkim kapitalom komentirati kadrovska rješenja na HTV-u, pa makar bio i osobno zainteresiran, budući da sam na HTV-u proveo petnaest lijepih godina. 


   Galić ozbiljan direktor


Ne morate o kadrovima, recite kakve su nam mogućnosti, preduvjeti da konačno dobijemo javni televizijski servis koji ne treba u svemu trčati za komercijalnim televizijama?


    – Mislim da je neophodno napraviti konsenzus između vodećih stranaka vlasti i opozicije koji će glasiti, samo u jednoj rečenici – u televiziju se ne miješamo. To znači ne miješamo se ni u uređivačku politiku, ali, osim kontrole financijskog poslovanja, ne miješamo se ni u financijsko poslovanje. Nemojte imati iluziju da je na televiziji sve politika. HTV raspolaže s milijardu i 300-400 milijuna kuna, ozbiljan je to kolač, od čega je svađa oko programa samo 300 milijuna kuna, a milijarda i sto milijuna je samo hladni pogon kadrova. U današnjoj situaciji nekome zaposliti sina ili kćer na televiziji veća je stranačka usluga nego da mu date 20 tisuća eura ili da ga pošaljete za ambasadora. 


    Pitanje tko će biti dobavljač za televiziju, tko će ličiti zidove, tko će biti zaštitar, u kojoj će banci biti lova HTV-a, to su ogromne brojke i u današnje klijentelističko vrijeme, usudio bih se reći, taj je segment važniji od onog programskog. Dakle, ruke dalje od televizije. Jedini je to međustranački konsenzus koji bih zagovarao, i konsenzus oko zdravstva, sve drugo neka bude poštena demokratska borba vlasti i oporbe do smrti. Sve druge ideje o velikim koalicijama bi propale, one bi se samo dogovorile kako raspodijeliti kolač. Ne znači kada bi se dvije najveće stranke dogovorile, da bi to značilo nužno boljitak. Naprotiv, možda bi upravo rasporedile svoje snage i svakom dale njegov dio kolača i bilo bi još gore. Ali, televizija da, i zdravstvo da. 


    Oživljavanje trećeg kanala, najava otvaranja HTV 4, kako vam se čine ti potezi novog rukovodstva? Za neke je to napredak, za neke nepotreban trošak.


    – Da, vidio sam koncepciju, to izgleda solidno. Nije to skupo, to se može pokriti, uvijek ima unutarnjih rezervi, ima dosta ljudi upravo tog profila da uređuje i slaže taj program koji nije novi trošak, nije nova proizvodnja, pruža mogućnosti korištenja te ogromne arhive, tih ogromnih mogućnosti po čemu je HTV u boljem položaju od drugih, komercijalnih televizija. 


    Zašto se onda tako dugo čekalo na pokretanje 3. i 4. programa?


    – Pretpostavljam zbog te unutarnje nesređenosti koja traje godinama. Otkad je otišao Mirko Galić traje ta nesređenost. Galić je imao jednu stabilnu situaciju, upravo taj politički konsenzus koji je postojao između Stipe Mesića i Ive Sanadera, kao eksponenata vlasti. Zato je dobio i bolje uvjete, privremeni oprost od PDV-a i vezivanje pretplate za plaće, koje su rasle za razliku od sada kada padaju… To je bila jedna ugodnija situacija i Mirko Galić je bio jedan ozbiljan direktor.   


Dilema oko Bage


    Kuda ide novinarstvo? Ima li provokacije u medijima, mislim na provokaciju argumentima i istinom koja društvo gura naprijed, a ne na provokaciju žutilom i senzacionalizmom.


    – Znate intervju Mislava Bage s tadašnjim premijerom Ivom Sanaderom, poslije toga intervjua naravno da je bila dilema hoće li Bago biti suspendiran, otići u dokumentaciju i nestati s ekrana barem za jedno vrijeme ili će postati novinar godine. I to je trajalo jedno 48 sati, ta dilema, na kraju je postao novinar godine. Dakle, rizici se često isplate, ali mnogo ih je koji su probali riskirati pa su propali, to je na individualnom nivou. Ako na utakmici finala Lige prvaka imate hrabrosti preći posljednju prepreku, posljednjeg igrača, proturiti mu loptu kroz noge i zabiti gol u zadnjoj minuti, onda ste vi junak dana, onda ste legenda, ako fulate, morate biti Messi da vam oproste. 


    Sve su rjeđi ti junaci dana, ti Messiji, u medijima kao i u svim drugim segmentima društva.


    – U odnosu na što? Ja ne znam da je ikad bilo provokativnije, pitanja su najoštrija koja se mogu zamisliti. Mislim na spomenuti intervju Mislava Bage sa Sanaderom, a bogami, nedavno je i s potpredsjednikom Vlade Radimirom Čačićem bio na toj razini, ja to nigdje nisam vidio. Ne možete reći da i Aleksandar Stanković vodi neke mlake intervjue. Toga kao što je Stanković nema u Austriji, recimo. U odnosu na ovu sredinu i kako je bilo… Čujte, postojao je u Beogradu novinar Jovan Šćekić koji je bio legenda, istina tri mjeseca je bio suspendiran, jer je načelnika Generalštaba JNA Viktora Bubnja pitao – oprostite, generale, javnost zanima kolika je vaša plaća. To je bio šok, general je uzeo komad papira i počeo čitati – vaše pitanje me veoma iznenadilo, kad je riječ o materijalnom položaju JNA i blablabla… Naravno da nije odgovorio. Tada se pitanje smatralo čudo, odgovor nikad nisi ni dobio. I taj koji je pitao, poslije su pitali zašto je pitao, nemojte misliti da je bilo ikada bolje. 


    Ni danas mnogi neće odgovoriti na pitanje kolika im je plaća, čak ni oni na javnim funkcijama, a kamoli privatnici.


    – A to bi morali, mnogi odgovaraju, da, ali kažu li baš točno, s dodacima i svim drugim privilegijama koje imaju, to je pitanje. Ja nemam loše iskustvo, ni u svijetu ni kod nas. Prozivali su me kad sam na svojim reportažnim putovanjima stalno pitao ljude kolika im je plaća, a ja sam to pitao samo javne službenike, da dokažem kolika je plaća, recimo, načelnika najbogatije općine u Švicarskoj, i on kaže – ja nemam plaću, ja sam volonter, ali drugi gradonačelnik kaže da ima 180 tisuća švicarskih franaka. Sve što je javna funkcija mora biti javno. Na internetu možete vidjeti koliko i na što troši finski ministar i u takozvanom izvanpansionu, kad nekoga pozove na piće pa podnese i taj račun.   


Šef prodaje HRT-a


Kakva je, dakle, budućnost medija, u Hrvatskoj, u regiji?


    – Ljudi ovdje trebaju shvatiti da smo završili nacionalnu priču i natjecanje u pokrivanju nacionalnog prostora. Smiješno je da postoji ovoliko televizija koje imaju primat u pokrivanju Hrvatske, ali ništa od te Hrvatske ne izvoze. Dakle, vi ne znate kako se zove šef prodaje HTV-a, a znate tko uvozi: Đelo Hadžiselimović, ponekad Mirjana Rakić, svojedobno Neda Ritz. Ide dokumentarac i na kraju glas kaže – odabrala Neda Ritz, odabrao Đelo Hadžiselimović. Napravimo neki naš proizvod, prodamo ga, neki dječji program, a nikad nitko nije znao tko ga je prodao. Evo, recite mi tko je šef prodaje HRT-a?


    Ja sam mislila da ništa ni ne prodajemo…


    – U vrijeme socijalizma izvozili smo deset posto onoga što smo uvozili. Danas je to jedan promil. A danas smo tehnološki ravnopravni, ova regija je zanimljiva, ona je na mapi, ljudi za nju znaju, imamo 60 milijuna turističkih noćenja, zašto ti ljudi ne bi bili zainteresirani čuti priču iz mjesta u kojem ljetuju, priču napravljenu na drugi način, profesionalno. Ima publike! Kako iz ove regije prodamo Davora Šukera i Luku Modrića za milijune i milijune… Ne možemo prodati nacionalnu ligu ali pojedince možemo, tako i pojedinačne uratke na HTV-u. A kad prodamo jedan takav uradak u moru od pet, šest, sedam milijardi ljudi, možemo kupiti tisuću drugih. Jedan naš izvoz je tisuću uvoza. Kako nikome to još nije palo na pamet, ne razumijem. U prijedlogu starog Zakona o HRT-u nije ni bilo stavke da HTV ostvaruje prihode od prodaje programa, bilo je od organiziranja koncerata, prodaje videokaseta iseljenicima, samo su zaboravili izvoz. To nije slučajno, to je simptomatično. 


    Zašto ne znamo prodati svoj proizvod, svoju pamet? Je li u pitanju neorganiziranost, nesposobnost?


    – Lakši način. Ovako biste morali napraviti skupinu vrhunskih kreatora koji bi radili po vrhunskim svjetskim standardima. A to bi pomoglo svemu, jer kad bi naši ljudi vidjeli da se to izvozi, da to vani prihvaćaju, onda bi i domaća produkcija, ona za domaće tržište bila bolja. Ali to bi značilo izdvojiti neke, favorizirati, e to ne može, to mora u vanjsku produkciju i tu se onda okreće neki novac koji nema kontrole. 


    HTV-ovi programi gledani su u Bosni i Hercegovini, u Srbiji?


    – Inače, gledana iz Bosne i iz Srbije, Hrvatska kao država smatra se organiziranom, uređenom državom, sve ono što mi ne mislimo o sebi. Kod nas se čuje samo kuknjava. 


    Kako stoji Al Jazeera Balkans? Jeste li se pozicionirali na medijskoj sceni regije?


    – Sve ide po planu, ustrojavamo se i sad pretpostavljam da će doći signal kada će se reći – e, sad smo svladali posao, sad idemo ambicioznije na više gledanosti, na ekskluzivu…