Prošle sezone smo radili najbolje što smo mogli, neki su tu da ne kažem picajzirali, i sada smo imali foru da spominjemo neke stvari kroz šalu koju će skužiti samo ekipa koja je picajzirala prvog put
Filip Riđički. Ili Voljen Kipčić. Glumac i radijski voditelj. Ili novinar. Glavni junak serijala »Crno bijeli svijet«, onom koji priča o 80-tima. Druga sezona, prva epizoda na HRT-u, baš večeras.
Dva benda, pa u jednom pjevač i skladatelj, u drugom bubnjar!?
– Obožavam svirati bubnjeve. To mi je najljepša stvar. Ako sam ikada opušten to je kad sviram bubnjeve. Užasan mi je gušt i užasno mi je lijepo svirat bubnjeve. Ali imam neke pjesme koje pišem.
Dođe mi dok vozim bicikl, ili sjedim u tramvaju, dođe mi neka melodija na koju stavim neke stihove. I nakupilo se toga. I onda sam sebi rek’o, idem ja to uglazbiti. I evo nas, Lika Kolorado gdje ja pjevam. Lijepe nam se stvari događaju. Predin nas je pozvao da mu budemo predgrupa, Kekin nas je pohvalio, komentari su lijepi i to me tjera da dalje radimo.
Sve i jest leglo na svoje mjesto; gotov fakultet, naslovna uloga u seriji Crno bijeli svijet, angažman na radiju..
– Imam bezobrazno puno sreće.
A sve je leglo na svoje mjesto onako potiho, da se i ne zna.
– Ma meni je uvijek bilo smiješno da promoviram svoje uspjehe. Imam nekad dojam da me neka zvijezda čuva. Svaki put kad se osjetim namrgođeno kažem sebi; budalo jedna, ima da se zahvaljuješ svim bogovima, zvijezdama, energijama kome god jer nemaš šta biti u bedu, imaš se samo smijati.
Umjesto redatelja, glumac
Uloga u »Zabranjenoj ljubavi« bila je prva ozbiljna, pa još sa 17 godina?
– Ona me na neki način natjerala na glumu. Do tad sam mislio da bi se bavio drugim stvarima. Stari mi je bio snimatelj, pa sam htio biti kao on. Onda sam htio biti redatelj. Pa išao na prijemni za režiju. Nisu me primili, ali je netko na akademiji rekao, daj ti odi na glumu. Išao sam na glumu da im pokažem da me na glumu neće primit. I ušao iz prve.
To je dobra vijest za sve ove klince koji kane biti glumci, to da sapunica, uvjetno rečeno, nije zlo.
– Ne bi rek’o da je zlo. Niti da zatvara neka vrata, osobito ne u Hrvatskoj. Ja sam imao sreće da sam radio s redateljima koji te neke predrasude nisu imali. Predrag Ličina, baš ga je bilo briga. Mislim da nije ni znao da sam igrao u sapunici. A Goran Kulenović je kralj! On će te dovesti na audiciju i ako mu se čini da si dobar za ulogu primit će te makar te po novinama cijela država blati. Njegov je nos za uloge, priče, scenarije, režiju, besprijekoran. On je valjda kao mladac dane provodio samo gledajući serije. On je mašina za kvalitetne projekte. Ne zato što sam ja u Crno bijelom svijetu, već zaista nikad nisam radio s čovjekom koji toliko dobro razumije medij s kojim barata.
Znači, istina je ono što je Kulenović kazao da su tri teška mjeseca snimanja prošla u dobroj atmosferi, veselju, šali i pošalici!?
– U svim projektima u kojima sam do sada bio, uvijek su ljudi pucali po šavovima nakon drugog mjeseca. Tako mora biti. Na ovom snimanju isto se osjeti stres nakon nekog vremena, ali dobra je ekipa i toliko se svi međusobno trude i respektiraju da u sred najvećeg stresa na neku foru se svi imamo vremena nasmijati. Koliko god je bilo stresa, bilo je i opušteno i ugodno za snimanje.
Meni se čini da je i to doba, te 80-te, barem iz današnje perspektive, nekako zahvalna tema. Sve se čini veselije i humornije nego je i bilo, a bilo je svega, i stabilizacije, i redukcije i koječega.
– Istina, svako dobra nosi svoje veselje.
Šri Lanka, sa 16, par mjeseci života tamo!?
– Volim taj Treći svijet, Azija mi je prekrasna, Indija, taj azijatski način razmišljanja. Ma, gdje god odem van svoje rutine. Ima jedan japanski poeta koji je napisao jednu super rečenicu koja kaže: »U nedostatku novih iskustava, nešto u nama spava.« Bilo je prekrasno iskustvo koje je učinilo to da svijet gledam drugačije. Moraš imati nova iskustva, a to mi je otvorilo apetit za novim iskustvima.
Otvaranja horizonta
Kako je bilo vratiti se u to doba, ili prvi put zagaziti u to vrijeme?
– Rodio sam se 1986. godine pa je samim tim moj pogled na Jugoslaviju nepostojeći. Ja jesam odgajan na Novom valu, pa sam ga nekako romantizirao u svojoj glavi i prije nego sam počeo raditi seriju. Meni je to sve skupa toliko različito da zapravo ne mogu vjerovat da se događalo ovdje. Nevjerojatno mi je da je sve to – druga ideologija, drugi način života, drugi standard, druga valuta, drugi ljudi, drugi narod, druga kultura – sve skupa bilo ovdje. Točno tu gdje mi sjedimo, tu u SC-u se odvijalo.
Sve je to ostavilo nekog traga i meni je bilo jako zabavno u to se uživjeti. Imam dojam da nikad, nikad ne bi imao priliku biti dio tog svijeta da nisam dobio ovu ulogu. A zahvalan sam da jesam. Škvadra koja je živjela tada je svjesna što je imala. Nekima se to nije svidjelo, nekima je, ali mi se činio da je to nešto što i dan danas emitira svoju energiju i u današnju kulturu, i u današnji način razmišljanja. Biti dio toga, pa taman i ovako artificijelno, mi je – ha, ponosan sam.
Ovo je svakako najbliže što si mogao doći tom dobu.
– Najbliže.
Mene jedino brine koliko je fokus na to vrijeme ograničavajući faktor što se gledanosti tiče? Kako, recimo, privući današnje klince koji bulje u »Zločinačke umove«?
– Evo baš radim na Gold FM radiju koji pušta retro, 60-e,70-e, 80-e. I baš sam razgovarao s jednim ekspertom za radio koji mi je rekao da se nijedna stanica ne bi trebala zvat retro. Jer, za onog koji to sluša sad to nije retro, već je to ovaj čas otkrio, a ekipa koja je bila rođena u to vrijeme i kojima je to nešto od prije oni reotkrivaju, iznova otkrivaju ono što su možda zaboravili.
Čarolija tog Novog vala je upravo to što je ostavio trag. I drago je što ima klinaca danas kojima upravo Novi val otvara vrata za nešto drugačije. Jer to je autentično. Mi jesmo ovdje stvarali kulturu koju nitko drugi nije imao. To je bila naša scena.
Autorska scena ne njeguje se danas toliko i onda je jedan od super načina da se klincima otvori taj svijet, da možda i oni uzmu gitaru, da prošire horizonte, da uzmu nešto što je na našem jeziku, što je fantastično i kvalitetno i što može njih onda usmjeriti u nekom smjeru drugačijeg razmišljanja. Utoliko mislim da će se i onima koji pogledaju seriju otvoriti horizonti. Ne kažem ja da je to vjeran prikaz 80-tih, ali vide nešto što im je puno bliže, što je naše, jedna od naših baština.
A stariji?
– Stariji ili traže greške, ili će se sjetiti te neke svoje mladosti.
Čitanje negativnih komentara
Ma, meni je to uvijek bilo nejasno, zašto ljudi, a u cijelom svijetu je tako, volje pljuvati. To iziskuje truda; moraš se ulogirat, smislit što ćeš napisat, stisnut enter, to pročitat. Sve to moraš napravit da ostaviš svoj komentar. A što dobiješ od toga!? Osnovno moje pitanje za sve ljude koji stavljaju loše komentare, ne samo za mene je – kako ti se da!? Kako ti se nakon petstotog lošeg komentara da!