Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 21° 1
Sutra: 21° 21° 1
19. srpnja 2019.
Veliki intervju

Dragan Despot o "Novinama": 'Tomašević je srž svih negativnosti naših političara. Zato je tako monstruozan'

Foto Denis Lovrović
Foto Denis Lovrović
Autor:
Objavljeno: 10. prosinac 2018. u 7:39 2018-12-10T07:39:42+01:00

Rijeka je grad koji ima povijest, prošao je sve i svašta i mislim da zaslužuje puno veću pozornost političkih elita, kaže Despot

Dragan Despot. Ludvig Tomašević. Gotovo da je ovaj tren i svejedno koji vam je prvi pao na pamet, jer ulozi predsjedničkog kandidata Tomaševića u seriji »Novine« Despot se dao cijeli.

Priča kako su mu nakon snimljenih scena znali prilaziti ljudi sa seta da mu priznaju kako su se istinski prepali i zadrhtali. No, razgovor s Despotom, nacionalnim prvakom Drame HNK Zagreb, ipak je morao započeti nečim drugim. Onaj koji intervjue daje rijetko, kazao nam je kad smo ga za razgovor zamolili: »Kad je za Rijeku, onda može!«

– Rijeka je jedini grad s kišom koji mi odgovara u ovoj našoj državi. I ta riječka kiša je nešto najinspirativnije što sam doživio u svim gradovima Hrvatske. Za mene je Rijeka na neki način i otkriće, a kroz oči kamere Danka Vučinovića i Dalibora Matanića, Rijeka je postala fenomenalno fotogeničan filmski prostor. Toliki značaj ima u toj našoj seriji da je sam grad postao glumac, tj. glavna uloga. Tako bih rado uvijek radio u Rijeci. I ljudi, i ta gostoprimljivost, i ta neka kreativna atmosfera u tom nebu, i to naše more, sve je to meni bilo jako inspirativno. Čak i taj smještaj u tom starinskom austrougarskom hotelu Continental bio mi je jako ugodan.

Grad uvijek čine ljudi 

Svi smo, čini mi se, zahvaljujući seriji otkrili Rijeku na jedan drugi, drugačiji način. Ma, zašto smo je skrivali, odnosno zašto nam se skrivala do sada!?

– Dobro je da smo je otkrili preko serije, da bi ova država pokušala malo tu jednu zapuštenost koju sam osjetio u urbanom dijelu, popraviti.

Ne govorimo samo o fasadama?

– Ne govorimo samo o fasadama. Ima toliko prekrasnih lokacija za koje bi trebali znati ne samo stanovnici, građani Rijeke, nego i šire.

Rijeci, meni se čini, fali onog dobrog marketinga.

– Upravo to. Taj neki spoj te Austro-Ugarske i nekog novog vala, da ne kažem starog dekadentnog vala, negdje bi trebalo izjednačiti. Možda čak i preko fasada. Iako, čini mi se da grad uvijek čine ljudi.

Ljudi su vas dolje rado primili.

– Jesu. To je bila bezrezervna podrška i gostoprimljivost, i stvarno sam se osjećao kao da sam doma. Toplo i glumački inspirativno. Uvijek ću se sjećati ulica Rijeke po kojima smo snimali, i tih lokacija za koje nisam znao da postoje. To je, na neki način, bilo moje prvo otkrivanje toga grada. Tim sam više oduševljen.

Foto Denis Lovrović

Neću ni pitati što bi Ludvig Tomašević s Rijekom napravio. Vjerojatno ništa, ništa dobra.

– Ha, ha, vjerojatno ništa. Ali, trebalo bi s Obersnelom razgovarati.

K'o Ludvig ili..

– Ili k'o Plenković. Ha, ha.

Kakogod i tkogod!

– Netko. Rijeka je grad koji ima povijest, prošao je sve i svašta i mislim da zaslužuje puno veću pozornost političkih elita.

Kako su gledatelji otkrili Rijeku, čini mi se da su mnogi, evo opet, otkrili i vas kao glumca.

– Pa mene nešto stalno otkrivaju. To traje više od 35 godina i to mi je uvijek malo smiješno, iskreno moram priznati. I samu ulogu sam stvarao na bazi svega onoga što sam do sada radio u životu asocirajući se direktno upravo na komade i uloge koje sam glumio. Pogotovo Shakespearea. Nalazio sam puno sličnosti u nekim situacijama sa svojim licem koje sam nalazio i u Shakespeareovim djelima. Uvijek mi se drago na neki način osloniti na čvrstu, jaku i fenomenalnu dramaturgiju kao što je ima Shakespeare, nego da tragam za nekim sličnostima u stvarnom životu koji je zapravo dosadan za ono što smo mi trebali prikazati u toj seriji.

Moralna kategorija 

Foto Denis Lovrović

Sada ste mi »ubili« planirano pitanje.

– Koje!?

To o uzorima u stvarnom nam svijetu, recimo o činjenici da ste isti dan vi u seriju ranjeni u nogu, a Milan Bandić naokolo šeta sa štakama.

– Nisam, velim, tragao za sličnostima u stvarnom životu. Od početka smo to shvatili kao neku fikciju stvarnosti. Možda sama serija nema tih nekih kontri, da ne kažem dobrih lica, koja bi mogla parirati svom tom prljavom vešu svih tih političkih borbi koje krase, po meni, ne samo hrvatsku političku javnost, nego globalni politički svijet. Mislim da je s te strane serija prepoznatljiva i mislim da se mnoge druge mogu neke sličnosti tu naći. Preko toga serija postaje zanimljiva i šire, mimo naših granica. Mislim da je to jedan od razloga da ju je otkupio i Netflix, da se to gleda upravo u zemljama u kojima vlada povišena korumpiranost, pravosuđe kao takvo, u kojima ima diskriminacije ljudi uz koju ide i osvetoljubivost, licemjerstvo i puno negativnih stvari koje prate, na žalost, politiku koja je ovdje prikazana bez moralnih principa. Politika je, što bi rekao Krleža, moralna kategorija, međutim ovdje se vidi da u srazu s medijima ima veliku ulogu, ali ne preuzima tu vrstu odgovornosti.

Mediji ili politika?

– I politika i mediji. O politici neću ni govoriti, ali mediji kao da ne shvaćaju da imaju puno veću odgovornost nego što je koriste. Jer, mediji kreiraju, pa i kontroliraju stanje svijesti naroda, više možda nego politika. Uglavnom prevladavaju bitne laži i nebitne istine. Nema dobrih i optimističnih vijesti. Ja više ne mogu čitati ni slušati loše vijesti, nemam više toliko samaritanstva u sebi da bih to mogao podržati. I tako je vjerojatno i s drugim ljudima. Opet, naša je sreća da radimo posao koji je mimo svih tih stvarnih vrenja, političkih svađa, vikanja, prepucavanja. Ovaj posao glumački pruža mogućnost da se distanciraš spram svega toga. Tako da nisam na svoju ulogu gledao na način koje je on, Ludvig Tomašević, političke orijentacije. Samo sam htio unijeti svoju strast u njegovu strast u borbi za vlast i moć.

A strast Tomaševića je životinjska.

– I Shakespeareova najjača tema je strast za vlašću. Nije to bez veze. Njegova vječita tema je borba za vlast. To je najveća strast koja postoji u čovjeku. A stajati iza Ludviga Tomaševića znači ući do kraja sa strašću u iskazivanje i izražavanje toga lica. Onog trenutka kada sam ja govorio kao Ludvig Tomašević, ja sam stajao i mislio tako, bez obzira na političke konotacije. U njemu su skupljene sve osobine koje mnogi naši političari imaju pojedinačno. Sukus svih negativnosti koje naši političari imaju, skupljen je u jednom licu. Zato on izgleda monstruozan i odvratan.

Ljepota stvaranja 

Ali ste mu dali i jednu duhovitu crtu. Sram me reći, ali gotovo da mi ne bi bilo mrsko biti Ludvigov prijatelj.

Foto Denis Lovrović

– Vidim ja to i po ljudima koji me sreću, više mi se osmjehuju nego što me preziru. Ha, ha. Mnogi mi prilaze i kažu da bi sutra glasali za mene. To je kao u Richardu III, imate Richarda koji se bori za vlast ne birajući sredstva, koji ubija sve oko sebe i pritom je simpatičan. Publika je skoro na njegov strani. Taj dio sam htio preuzeti od Richarda III, da ne bude jednostrano crn, nego da ima tu nekih i ljudskih dimenzija, pa čak i duhovitosti, koliko mi je scenarij Ivice Đikića to dozvoljavao.

Naravno, tu je presudan bio Dado Matanić. S njim sam od prvog trenutka uspostavio odnos uzajamnog povjerenje. Sve što je govorio, nalazilo je potvrdu u samom meni i bilo je dano u pravom trenutku. Pogotovo što sam osjetio kod njege neku ljubav prema meni kao glumcu. Tako ohrabren, normalno da sam osjećao još veću slobodu u izrazu toga lica.

Meni se čini da su se to dva »ludila« sretno našla, vaše i Matanićevo.

– Upravo to. Velim, s Matanićem bih, poslije svega, sutra rado radio i u kazalištu.

Matanić i Đikić koji su nesumnjivo na onoj lijevoj strani političkog spektra, vi koji ste desno, a zajedno radite dobru seriju. Ruši to cijelu koncepciju, onu podjelu na lijeve i desne, vaše i naše.

– Svi smo mi na setu bili na istoj strani. Taj koncept podjele ionako je, po meni, umjetno stvoren u toj našoj državi. Vjerojatno nekome to služi, nekoj trećoj strani. A narod je tu uhvaćen u neku paučinastu mrežu. U tom svemu ja ni ne znam tamo tko je lijevi, tko desni, mene je vodila ljepota stvaranja. Slijedio sam misaoni tijek i stanje lica koje sam igrao, braneći ga, da sve što radim radim s razlogom i s opravdanjem. A sve sam to pokušavao uvjerljivijim prikazati preko neke svoje glumačke energije. Dakle, nema to veze s nekim mojim iskustvom koje sam prošao u životu, jer to nisam prošao, niti ću vjerojatno ikada proći. Jer, neki okovi koji su u nama ljudima, ako imaš neke moralne ili vjerske principe, ne mogu ti dopustiti da uđeš u taj dio svijeta.

Rekli ste kako Ludvig baštini sve negativnosti što ih političari imaju. Je li vas strah da je uistinu moguće da nam se u stvarnom životu pojavi neki Ludvig?

– Nije to stvar pojavljivanja takve osobe, nego je stvar konteksta vremena u kojem se takva osoba pojavljuje. I Drugi svjetski rat je izbio ne zahvaljujući Hitleru, nego zahvaljujući ogromnoj ekonomskoj krizi koja je proizvela jednog takvoga. Uvijek je u serijama, kazalištima ili na filmu prikazana bit stvarnosti koju živimo. Prikazivati stvarnost koju živimo, ili nešto slično kao što su naši političari, bilo bi dosadno. Mi ni vijesti više ne možemo gledati, ni Sabor jer nam je dosadno. Svodi se sve na jedno te isto. U seriji morate skupiti srž, bit onog čime se bavite. A velim, razlog za to postoji jer sam Đikić poznaje bolje od nekih drugih otkucaje srca tog medijskog prostora.

Metastaze društva 

Odgovornost je na novinarima, na političarima. Mogu li glumci popravljati ovo društvo, moraju li aktivistički djelovati ako treba?

– Aktivizam u umjetnosti. Radije biram umjetnost. Nismo mi ni svi umjetnici, o tome se radi. Kada je netko umjetnik, onda je on u nekoj privilegiranoj poziciji, na neki način iznad svega. Prepoznaje besplatnu ljepotu i lakše prebolijeva sve te kontaminacije i metastaze društva.

Čitam kako ste glumcem odlučili biti još kao dijete i to gledajući svećenike kako vode misu i vjeronauk?

– Na neki način to je početak koji je krenuo iz dvorane gdje se održavao vjeronauk i to svećenika koji je predavao vjeronauk. Bio sam dijete, osam godina, i tada mi se učinila dobra ta njegova pozicija, da on nama govori nešto, a mi se smiješimo i dobre volje vraćamo doma. Osjetio sam da nas, na neki način, čini sretnijim ljudima. Nekim dobrim stvarima, nekim lijepim porukama smo bili izloženi. I zamjenu za tu njegovu poziciju propovjednika našao sam u glumi, jer sam pomislio da u glumi ima više mogućnosti da budem sve i svašta, i da mogu odživjeti više života. Pritom sam bio začuđen što sam stalno imao potrebu ići u kazalište u Mostaru, stalno sam išao u kino. Moji roditelji to nisu radili. Radio televizija Zagreb je svakog ponedjeljka imala drame i snimljene predstave, i gluma je bila tada neka moja pritajena želja sve dok njome nisam postao ozbiljno opsjednut. Učinilo mi se da je to ono što mogu najbolje raditi.

Diplomirali ste u Zagrebu u klasi Tonka Lonze. Pade mi sada na pamet da vas pitam za komentar one tako česte primjedbe, da hrvatski film pati zbog kazališne glume, tog pomalo umjetnog kazališnog govora.

– Po meni je to stvar i redatelja. On odabire glumce. Nas su učili da je odabir glumaca više od 50 posto režije. E sad, tome može biti uzrok i zanatska vještina koju glumac ima. Jedno je kada glumiš u prostoru koji je komoran, drugo je HNK, treće kamera. Prostor određuje način izraza, pa i glasnoću, sigurnost, razgovjetnost koju imaš, energiju koju nosiš. Moja je teorija da je dobar glumac dobar glumac na svakoj sceni. Bitna je zanatska vještina i glumačka inteligencija koju mora posjedovati. Na žalost, u toj borbi za egzistenciju mnoge se stepenice preskaču ne bi li se došlo brzo do neke afirmacije ili nekih novaca. Taj strah za egzistenciju osnovni je razloga svih kompromisa koje mladi ljudi, pa i ostali, čine u ovom našem poslu.

Zahvalne uloge 

Vratimo se serijama i filmu, ulogama u »Počivali u miru«, ili pak filmu »Mrtve ribe«. Traži se da igrate neki svijet, neke likove koji i nemaju bog zna što izgubiti, bilo da su intelektualci skloni alkoholu, ili bivši egzekutori UDBA-e.

– To su zahvalne uloge. Vjerojatno su oni s kojima sam to radio prepoznali tu vrst energije u meni. A i sam volim igrati lica koja su sigurna, koja znaju što će sa sobom, koja su na neki način autoritativna i koja se mogu izdvajati iz mase. To mi je uvijek odgovaralo i zato sam odigrao puno protagonističkih uloga u samom HNK-u, jer sam imao osjećaj da imam tu snagu da hodam po sceni kao kralj u tom nekom svom hodu, nekom svom gardu. Naravno, i strast i emocija koju sam uvijek nastojao ne gubiti, nego raditi na tome. Jer to je ipak nešto što se troši. Ali, ako uključiš mozak, onda to možeš racionalno ekonomizirati, akumulirati tu strast i tu emociju da ti potraje. I ne sramiti je se. Jer u našem poslu kvaliteta se manifestira u trajanju na sceni. Imate i starije glumce koji imaju puno veću energiju nego neki mladi. S tim se rađaš, bez obzira na zanatsku vještinu koja je neophodna. Ali, ako uz vještinu nemaš i talent, džaba ti je!

Iz koje ste se potrebe uhvatili adaptacije Krleže i stvorili monodramu »Na rubu pameti«, pa je odigrali više od 150 puta?

– Iz ljudske moje potrebe. Iz organske potreba. Nije to bila potreba da napravim monodramu, pa da je igram i zarađujem neke novce, jer upustiti se u takav materijal je skoro nemoguće. Ono što sam našao u tom romanu je moralna određenost tog romana, možda jedinog Krležinog romana koji je moralno određen. Našao sam puno sličnosti s nekim svojim stajalištima i životnim nazorima. Osnovna potreba je bila ta da u pobuni tog doktora kojeg sam glumio nađem odraz svoje pobune, recimo protiv licemjerja i pokvarenog društva u kojem živimo i svih onih negativnosti društva u kojem živimo. To je moja pobuna protiv sve većeg zanemarivanja smisla riječi. Riječi prestaju biti odgovorne. Ja sam to htio vratiti na neki pijedestal i pokazati da teatar nije samo stvar da se čovjek opusti i zabavi, nego da danima poslije toga o predstavi i izrečenom razmišlja. Ja sam, kao što i za Krležu mnogi govore, u tome našao neku svoju identifikacijsku karticu. Iz neke organske potrebe morao sam kriknuti i svemirskom problemu koji se zove ljudska glupost. Jer mnogi ljudi, što veli Krleža, i ne rade zlo iz svoje intelektualne potrebe, nego iz ljudske gluposti.

Predstava je nastala prije 14 godina, ali je komotno možete igrati opet.

– Naravno, jer je ljudska glupost najotpornija osobina čovjeka današnjice i traje.

Uspjela je ova vlast, zahvaljujući i onima prije nje, učiniti da javnost bude potpuno nezainteresirana. Tu su nalik onom što Ludvig čini.

– Apatija. Duhovna ravnodušnost i apatija, i depresija. Kad odem u Mostar, prođem kroz tu Bosnu i Hercegovinu. Tamo ljudi puno lošije žive nago mi, međutim mi smo u puno većoj depresiji nego oni. Sjećam se vremena kada sam počinjao studirati. To je bilo obećavajuće vrijeme. Zagreb je meni bio obećani grad, koji me izgradio kao čovjeka kroz druženja s ljudima, pravu komunikaciju... Danas toga nema. Sve se svodi na sjedenje, gledanje u ekrane raznih veličina. Čak ni s kolegama više toga toliko nema. Prije smo živjeli predstavu, razgovarali o njoj poslije. Danas se uglavnom šuti, ne zna se tko što misli. Svi imaju neke svoje fige u džepu. Protiv toga ja se mogu boriti samo svojom dobrom glumom. Ničim drugim.

Nego što bi nam onda za kraj i nakon svega o čemu smo razgovarali poručio Ludvig Tomašević?

– Ne treba za politiku pamet! Potreban je želudac i probavni trakt!

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka