Nekad imaš materijala za pričati deset minuta, a imaš samo 40 sekundi za javljanje. Nekad je materijal za deset sekundi, a moraš pričati tri minute. Izbalansirati sve to tako da gledatelj dobije tri najvažnije stvari, nije uvijek lako
Dalo bi se parafrazirati staru navijačku i kazati samo dvije riječi – Andrija Jarak! Reporter Nove TV, jedno od zaštitnih lica Dnevnika Nove TV, odnosno njenog informativnog programa, jednostavno se toliko udomaćio u gledateljskim životima da tu uvodno slovo i nema smisla.
Počeo bih ovaj razgovor i drugačije, da se nije dogodio, po meni, prostački napad gradonačelnika Zagreba Milana Bandića na novinarku Nove TV Jelenu Rastočić. Jesmo li to mi novinari nešto krivo radili sve ove godine, ili se stvorila generacija političara koja medije istinski prezire?
– Stvorilo se ozračje u kojem nije poželjno nikoga ništa pitati. A novinari pitaju non stop, jer nam je posao da postavljamo pitanja. Njegov izljev bijesa govori više o njemu, nego o novinarima i novinarstvu. Je li to proradio neki njegov zaštitni mehanizam, je li s tim želio nešto zataškati, ne znam, ali mislim da je u svakom slučaju skandalozno. Smeta me zato izostanak reakcije krovne novinarske organizacije. Jer, bilo je i do sada uvreda, psovki u eteru, napada i nitko ne reagira. Sve se pokrije plaštom, kaže se kako su lešinari od novinara čovjeka provocirali. Nema provokacije! Ako se čovjek predstavi i fino pita, to nije provokacija, to je posao. Naravno da postoje neugodna pitanja, ali moraš odgovoriti i na njih.
Najgore javljanje
Povuče li vas katkad da odete za vazda bratu u San Francisco, pa, štono bi se reklo, živite normalan neki život?
– Vuče me svaki dan. Vuče me i Dubrovnik. Makar, Zagreb je meni prekrasan, tu sam 12 godina i super mi je. No, tamo gdje si rođen ti je najljepše. A Amerika je, ha, zemlja snova.
– Ne, ne. Prvi su bili požari na Korčuli i Pelješcu, u dubrovačkom primorju.
U tih 20 godina jamačno je bilo i neugodnosti ovog bandićevskog tipa?
– Ma bilo ih je da ne bi stalo u sedam stranica novina. Samo, s vremenom, oguglaš. Moraš imati čvrst stav da te neugodnosti otjeraš. Izvještavaš o nezgodnim stvarima, pa ljudi prijete, nervozni su. Vrlo neugodno, ako ne i najgore, bilo je u Širokom Brijegu kada je ubijen navijač Sarajeva. Nakon Širkog išao sam u Sarajevo i to je bilo baš gadno. Ali, izvučeš se.
Kako su to na Novoj TV odmah u vama prepoznali talent za reportera?
– Iva Gačić, s kojom sam radio na HTV-u, me je zvala na Novu TV i odmah me, prvi dan, poslala u Gospić na javljanje. Bilo je, čini mi se, minus 20.
Što zapravo čini dobrog reportera, dobro live javljanje?
Alku i obljetnicu Oluje ne preskačete. Za ovogodišnjeg izvještavanja iz Knina spomenuli ste i vlastiti žal zbog novog incidenta za proslave?
– Rekao sam i javno kako mislim da ni premijer, ni predsjednik nisu svete krave i kako su podložni svakoj kritici. Ali, zviždati nekom ispred spomenika je ispod svake razine. Barem tih 17 minuta dok su se čitala imena 199 poginulih moglo se, moralo šutjeti
– Mislim da za svako javljanje prije svega mora postojati dobar razlog. A što se tiče praznih zgrada i te fame, ako je presuda Sanaderu bila ujutro u deset, a ti se moraš javit navečer u sedam, logično je i da tamo nema nikoga i da se javiš od tamo gdje se to dogodilo.
Zato površnosti u javljanju nema mjesta. Gledatelj to, čini mi se, prepozna.
Jesi li ti čuo za onu kletvu?
– Manje više i jesam. Mislim da je Amir Mafalani, na suđenju za ubojstvo Ive Pukanića, policajcu prijavio da će se nešto dogoditi i onda mu je policajac rekao: »Uuu, tebi će se Andrija Jarak javiti ispred kuće«. Tada je to ušlo u sudski zapisnik. I to me stvarno prati, gdje god dođem ljudi mi vele – jesi li ti čuo za onu kletvu!
Ali, povjerenje između vas i gledatelja je tu.
Kad već spominjemo Hrvatsku, nakon 20 godina reporterskog rada što vam se čini dokle smo kao društvo stigli i što nam se to sprema?
– Uvijek sam govorio da Hrvatska nije samo Stradun, Riva, Korzo. Hrvatska je i Gunja, Gospić, Knin. Kad odeš u Gunju i vidiš te jadne ljude, onda vidiš gdje si. Mi smo poplave intenzivno pratili i to me čini sretnim. Jer, ako možeš nekom pomoći da dobije kvadrat crijepa da mu pokriju krov, to ima smisla. Nije Hrvatska samo sjajno ogledalo. E sad, koliko mi novinari možemo pokrenuti neke stvari, ne znam. Barem se trudimo na nešto ukazati. A ono što je naš problem jest činjenica da se nikad ništa ne dovede kraju. Ne zna se recimo krivac za kornatsku tragediju, a sedam godina je prošlo. I ova poplava se nikada neće riješiti, dobiti svoj epilog.
Kad ćemo onda postati zemlja u kojoj se više nema zašto Jarka slati ljudima pod prozore?
– Problem Hrvatske je što je opljačkana do krajnjih granica i što ćemo, bojim se, sljedećih desetak godina izvještavati o razno raznim pretvorbama, privatizacijama, pljačkama. To je problem Hrvatske. Uz to mi se čini kako nemamo strategiju ni na jednom području. Ne znamo hoćemo li autoceste dati u koncesiju, prodali smo najbolje hotele strancima, ostali su nam Plitvice, Krka, ali me ne bi iznenadilo da i ta tri, četiri nacionalna parka damo u neku koncesiju. A imamo najljepšu zemlju na svijetu
