Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 18° 6
Sutra: 18° 18° 6
15. listopada 2019.
Narodnjački radio

TURBOFOLK U ETERU Posjetili smo zagrebački radio s cajkama koji je mnoge uznemirio

Foto I. Ivanović / PIXSELL
Foto I. Ivanović / PIXSELL
Autor:
Objavljeno: 15. svibanj 2018. u 7:21 2018-05-15T07:21:19+02:00

Mislim da glazba ne može utjecati na to kako će se netko ponašati. Mi smatramo da glazba spaja ljude. To nam je cilj, a ne raditi podjele, kaže Antonio–Luka Radanović, direktor i glavni urednik

Stipi je otac radio u Njemačkoj. Zašto i zbog čega njegove kolege iz osnovne škole nije zanimalo. Znali su samo da mu otac vozi predivni, plavi kombi minhenskih tablica i da Stipe ima najbolji bicikl u ulici. Sve do pred kraj osnovnoškolskog školovanja nitko nije znao da Stipe ne voli ni Olivera, ni Azru već »Folk paradu«. Tako se zvala emisija u kojoj se, u udarnom televizijskom terminu tih 80-ih, pjevala narodna pjesma. Navečer emisija, sutradan on koji pjevuši novitete dok te ne natjera da zarazan refren naučiš makar se na Azru kuneš.

Takav je bio taj folk. Danas osnovnoškolci slušaju turbofolk. Danas i ugledno građanstvo kida vlastite košulje kad čuje onu »ne može nam nitko ništa, jači smo od sudbine«. A kada je tako onda valjda i nije neko čudo što je nema deset dana u hrvatskoj metropoli započeo s radom Extra FM! Aca Lukas, Jelena Karleuša, Dejan Matić. Dio javnosti se i opet užasnuo. Imaju li zašto i zbog čega!?

– Nekako proročanski, s ukusom zadovoljstva zvuče ti stihovi koje pjeva Aleksandra Prijović, na Extra FM radiju, novoj igrački za puk i omiljenoj temi društvenih komentatora. Stihovi, naime, glase: »Lagao si, providno, k’o pas da ti nisam bitna/ nikad niže pao si zbog nas/sad ti treba hitna/Ne pomaže čak ni totalna anestezija/nikad više, nikad ti i ja.« Nikad čuli? Moguće, ali nemojte se iznenaditi ako iz auta nekog aduta braniteljskih udruga ili mobitela vašeg djeteta začujete taj zvuk. Te su stvari u oblasti kulturne antropolgije, naime, takve: ono što se uporno pokušava potisnuti, obično se javi se kao vodeći trend u društvu, u životu, u muzici i u sportu, rekao bi jedan rock and roll doajen – kazuje Ahmed Burić, sarajevski pisac, novinar vrstan poznavatelj svega glazbenog na ovim prostorima.

Slika društva

Kaže Burić kako od sredine devedesetih pri posjetima Zagrebu u javnim prostorima sluša iste ili slične dijaloge.

– Cure sređene u maniru Fashion TV-a, u pauzama priče o shoppingu, uglavnom razmjenjuju informacije ko je nastupio u Bestu, gdje je sljedeći party s narodnjacima, a štampa se skandalizira kad nogometaši za svadbu unajme nekog od velikana ćirilice da svojim nastupom ovjere ljubav vječnu. Jah, izgleda da nije uspjelo s 'autentičnim' zvukom tamburice, otužnom dance scenom i kružnim nabrajanjem morskih dobrota: kamen, maslina, škoj, burin – detektira Burić.

Narod, kaže, hoće veselo, a još kad je (polu)zabranjeno – kud ćeš veće sreće!

Foto Nenad Reberšak

– Ekstra FM je, tako, za izvanjskog opazivača, jedna od najpreciznijih slika hrvatskoga društva. Gile, Lukas, braća Matići, Stoja, onda vijesti na čistom jeziku i umilni glas voditeljice koja izgleda kao Tajči nove generacije, ali je uredno možete zamisliti kao životnu pratilju brata po krvi iz Hercegovine, koji je zaradio ili generalsko odličje ili medijski štambilj tajkuna. Sve na svijetu je, naime, pitanje integriteta. Nećete, valjda, reći da »Nad lipom« ili »Čista ljubav« nisu turbo-folk, samo zato što su njihovi korijeni negdje u austrijskim alpama ili kojim drugim bjelosvjetskim zabitima. Vjerojatno nećete, i reći ćete da je sve to skupa isto ..., kroz gusto granje. Pa jeste, ali postoji nešto u dubini u ovom slučaju hrvatskog čovjeka što ga vuče u mrak zaumnog, orijentalnog, očigledno neprekinutog kola ekstremne ljubavi i mržnje koje se plete u pjesmama i spotovima gore narečenih umjetnika – pojašnjava Burić.

I vrh i ekstra

Pri tom hvali one koji su dali ime radio stanici, jer, veli, rječnik turbo folka je reduktivan, sažimalački.

– U tom svijetu se nešto neuporedivo, izražava samo rječcom »vrh«, a nešto vrlo dobro je – Ekstra. Upitajte, uostalom, nekoga od vaših najbližih, ili jednostavno prisluhnite mobitelima vaše djece. Ni sami nećete vjerovati koliko vas ekstra vrhova čeka. Onih koje još valja osvojiti na putu ka slobodnom, europskom društvu – zaključuje Burić.

Prostorije radija Extra FM nove su, lijepe, dobro opremljene. Dok iz zvučnika grmi Aca Lukas, dočekuje nas Antonio–Luka Radanović, direktor i glavni urednik. Tek su mu 24 godine i to je, kaže, logično.

– Naša ciljana publike je mojih godina. S obzirom na to lakše je da osoba mojih godina komunicira teme prema slušateljima – kaže Radanović.

Ciljana publika radija Extra FM je od 15 do 29 godina, no poruke podrške što su ih dobili nakon što su pretprošli četvrtka krenuli s emitiranjem, pokazale su im je da gornju granicu od godina u slušatelja mogu i podići.

– Dobili smo na tisuće poruka i sve u pozitivnom smislu. Slušatelji su oduševljeni, kažu to nam je falilo – veli Radanović.

Onoj mrvu starijoj publici željnoj starijih uradak su i prilagodili dio programske sheme, pogotovo navečer kad brze klupske hitove mijenja emotivnija poetika. No, ono što posebno Radanović ističe jest da sve pjesme u rotaciji do rotacije dolaze preko glazbenog istraživanja koje se provodi dvaput mjesečno.

– Slušatelji su ti koji ispune anketu i kreiraju play listu. Po tim rezultatima se odredi koja će se pjesma emitirati i koliko puta u danu – pojašnjava Radanović.

Istraživanja interesa

Slušatelji vole sve, Acu Lukasa, Seku Aleksić, Dina Merlina, Željka Joksimovića… Pitamo, ima li hrvatskih izvođača.

– Ima ih, ima, recimo Severina, Maja Šuput, grupa Konekt… Melodijom vuku na tu regionalnu muziku, kako je mi nazivamo, pa su naravno uvršteni u glazbenu rotaciju – veli Radanović.

Mic po mic eto nas do logičnog pitanja zbog čega radio ovakve vrste nismo dobili i prije, baš kao i onog je li bilo straha od reakcije javnosti.

– S tim se stvarima nismo opterećivali. Ovo je formatirani tip radija, odredili smo se za ovakvu vrstu muzike, napravili nekoliko istraživanja, a rezultati su pokazali da postoji veliki broj ljudi koji želi slušati i koji će slušati ovakvu vrst muzike preko radija. To su činjenice koje su poprilično crno-bijele – jednostavno će Radanović.

Umjesto žestokih kritika, stigle su im poruke poput one; konačno da se netko sjetio. No, činjenica jest da se turbofolk, da su se cajke i narodnjaci do jučer uredno vezivali uz sve i sva, kriminalni milje primjerice. Da ne kvare ovom glazbom mladež!?

– S tim se ne opterećujemo, na to se ne obaziremo. Svatko može slušati što hoće. Ne znači da je netko ovakav ili onakav zbog glazbe koju sluša. Mislim da glazba ne može utjecati na to kako će se netko ponašati. Mi smatramo da glazba spaja ljude. To nam je cilj, a ne raditi podjele i zamarati se takvim stvarima – na to će Radanović.

Mladost sluša

Ne da se on na tanak led ni kad se pitanje kvalitete glazbe i stihova načme. Ni s tima koji kažu da te rime nisu vrijedne on i njegovi suradnici nemaju se namjeru zamarati. Radanović sve to gleda i s poslovne strane. U kratkom vremenu javilo se radiju veliki broj zainteresiranih oglašivača. Vidjeli su da je slušanost velika. Narod hoće ovakav radio. Ili, kako kaže Radanović, mi od starta vjerujemo u ovaj projekt. Da ne vjerujemo, ne bi ni startali. Ostaje, međutim, pitanje zašto mladost turbofolk sluša, što njime dobiva!?

– Vjerujem da mladost sluša sve i svašta, između ostalog i ovo. Ova im je muzika, kako nam govore, ona uz koju se vole zabavit, koju vole slušati jer ih podigne – kazuje Radanović.

Nakana je bila pitati i koliko se današnji turbofolk razlikuje od onog od prije recimo 20 godina, no premlad je Radanović, mlađi od hrvatske države. Stoga je teško ne vjerovati da iskreno misli kada kaže: »Postoji veliki broj radijskih postaja, nikoga ne tjeramo da nas sluša. Bitna nam je muzika i vjerujemo da ona spaja ljude. Nikoga ne možemo natjerat da nas sluša. Kome se sviđa poslušat će, kome se ne sviđa, neće.«

Odavno mainstream

Aleksej Gotthardi Pavlovsky, novinar je i urednik na HRT-u, doktor etnologije i autor knjige »Narodnjaci i turbofolk u Hrvatskoj«. Pitamo ga kako to da radija ove vrste nije bilo i ranije? Odnosno, na programski slični Radio Banovina nitko reagirao nije.

Foto Nenad Reberšak

– Pa da, upravo tako. Kad je turbofolk na radio-valovima krenuo iz glavnog grada Hrvatske, svi su se uznemirili, ili čak i uzrujali, a istodobno, narodnjake u hrvatskom radijskom eteru imamo, zapravo, već godinama – što one originalne, a što sličnu glazbu vlastite, hrvatske proizvodnje. Ali, uvijek nas je pratilo nekakvo licemjerje, kad su narodnjaci i turbofolk u pitanju, pa je tako i sad. Ovo s Extra FM-om je očekivani poslovni potez, a dogodio bi se, vjerojatno, i ranije da nije tog licemjerja. No eto, napredujemo, he he – na to će Pavlovsky.

Čini se zapravo da smo svi očekivali i žešću reakciju. Glasni su samo oni koji ma je ovo bila dobra prigoda da naglase kako su odrasli gotovo pa u krležijanskom okruženju.

– Pa, uvijek ima i tolerantnih ljudi. Osim toga, logično je, jer su narodnjaci, odnosno turbofolk, u Hrvatskoj, ali i ne samo ovdje, već odavno postali mainstream. Tim prije što je riječ o glazbi koja je na ovim prostorima, pa tako i u Hrvatskoj, popularna već skoro šezdeset godina, što se cijelo vrijeme zaboravlja. Međutim, to je uistinu tako, pa su se ljudi i navikli. Istodobno, ništa nam se strašno zbog toga nije dogodilo, koliko god uvijek bilo i zabrinutih kritičara i moralista. Djeca i mladi koji slušaju tu glazbu, uredno se pritom i školuju, stariji koji slušaju uredno odlaze na posao i obavljaju svoje radne zadatke, pa onda u čemu je šteta? Ni u čemu – smatra Pavlovsky.

Ecija Ivušić: Iznenadila nas pozitivna energija

Čast da pusti Extra FM u pogon pripala je Eciji Ivušić. Kaže, jako ju je iznenadio interes koji se za radio stvorio.

– Računali smo da će odjeknuti, ali da će toliko pozitivne energije biti oko cijelog projekta i da će negativni komentari biti svedeni na minimum, to nitko nije mogao zamisliti – priznaje Ivušić.

Voditeljica je ona i na CMC televiziji, pa na konstataciju kako se čini da se ta dva posla i ne tuku previše, već su pače komplementarni, odgovora potvrdno. Em su, veli, nove turbofolk pjesme vrhunski producirane, em i na CMC-u baš kao i na radiju pjevaju Severina, Šuput, Joskimović, Merlin….

Folk i turbofolk su na ovim prostorima, pa tako i u Hrvatskoj, popularni već skoro šezdeset godina

Zajednička prošlost

To što se uz tu glazbu veže veća potrošnja alkohola, koju onda prate i određeni problemi, pitanje je, kaže, naših kulturnih navika, odnosno provođenja, ili bolje rečeno, neprovođenja zakona.

– U svakoj trgovini i u svakom ugostiteljskom objektu lijepo piše da su prodaja i konzumacija alkoholnih pića zabranjeni mlađima od osamnaest godina. I, što s time? Ništa. E, pa ne možemo onda čitav neki glazbeni pravac kriviti za to što nismo u stanju poštovati i provoditi vlastite zakone. To me još podsjeća i na neke sudske procese u Americi iz 1970-ih, ili možda '80-ih, kad se pojedine rock bandove ili pojedince optuživalo da pogubno utječu na mlade. Međutim, logično, oslobođeni su optužbi.

A što se tiče elitizma, on, podsjeća Pavlovsky, postoji otkako je svijeta i vijeka, a postojat će i dalje. Samo, kako su ovaj put ostali nijemi oni koji su vazda spremni skočiti na stražnje noge na sve što s istoka dolazi, tim više što se čini da je formula kamen – kušin – stina na koljenima!?

– Prije svega, formula kamen-kušin-stina i tako pripada samo pjesničkoj patetici, dok je stvarnost, naravno, posve drukčija – »Bože, čuvaj Hrvatsku – odoh ja u Njemačku« i tako. A drugo, nije točno da se ovdje sve što dolazi s istoka teško podnosi, a samo turbofolk prolazi. A što je sa srpskim i bosanskim filmovima koji se desetljećima i u Hrvatskoj rado gledaju? A što je s njihovim »novovalnim« i drugim rock bandovima koji su tijekom '80-ih itekako bili popularni i ovdje? Naposljetku, zaboravljamo da su čitavo to vrijeme, i za bivše Juge i danas, i hrvatski glazbenici jednako tako popularni u dotičnim zemljama. Od početka 2000-ih relativno kontinuirano odlazim u Beograd, na Međunarodni festival etnološkog filma, kojeg organizira beogradski Etnografski muzej. Osobno mogu posvjedočiti da narodnjake i turbofolk u centru Beograda, tj. u lokalima i taxijima, praktički čuo nisam, ali sam se zato naslušao Novih fosila, Olivera, Gibonnija, Josipe Lisac i sl. Drugim riječima, em imamo dobar komad zajedničke prošlosti, em smo si i dalje prvi susjedi, pa nije nimalo čudno da čitavo to vrijeme i razmjenjujemo glazbu, tim prije što svi ti glazbenici, i njihovi i naši, u tome imaju i vrlo pristojan poslovni interes, tj. konkretno, zaradu. Svima je njima čitavo to područje tržište. O dijaspori da i ne govorim – kaže Pavlovsky.

Ciljana glazba

Čuđenju i sablazni dakle i nema mjesta, poglavito s obzirom na ulaganja države u kulturu. Ili, kako to kaže pisac Ivica Prtenjača – u čemu je problem!?

– U nekakvoj uljudbi, vjekovnoj civiliziranosti, ne znam ni ja čemu!? Nisam baš siguran da je nešto ugroženo tim radiom, jer mi između ostaloga imamo stalni pad čitanosti, stalni pad gledanosti domaćih filmova, imamo kulturno osiromašenje na svim razinama, a onda nam smeta radio koji funkcionira na nekakvim, pretpostavljam, ekonomskim privatnim osnovama – smatra Prtenjača.

Ulaganja mala, a elite takve da primjerice da viđene političare možemo vidjeti na vrijednim kulturnim zbivanjima samo kad ushićeni požele biti dio »Labuđeg jezera«.

– Slažem se. Nikad glazba nije više bila dostupna negoli danas, zahvaljujući digitalnoj tehnoligiji i internetu. I to baš svaka vrsta glazbe. Međutim, tko će se na što zapiknuti, tj. tko će dobiti koju informaciju o tome kakva sve glazba na ovome svijetu postoji, svakako ovisi i o kulturnim strategijama svake određene zemlje, a one, između ostalog, ovise i o novcima koji će se u njih uložiti. A mi? Pa eto, tu smo gdje jesmo – smatra Pavlovsky.

Bilo kako bilo, Zagreb odnedavno ima Extra FM. I sluša se. A tko to sluša i može li u čovjeku u isti mah bivstvovati i štovatelj Ace Lukasa i stari rocker!? Dakako da može!

– Turbofolk generalno sluša populacija srednjoškolaca i studenata, plus-minus nešto stariji i nešto mlađi. Ali to je, jednostavno, zato što su upravo oni targetirana skupina. Za njih je ta glazba ciljano i rađena. Očito, vrlo uspješno. No, to nipošto ne znači da ta populacija sluša samo turbofolk i ništa drugo. Svojedobno je, 2011. godine, u Jutarnjem listu izlazio feljton »Dossier: Novi tinejđeri«. Nekoliko novinara u određenom je razdoblju pratilo nekoliko skupina srednjoškolaca. I, zaključili su da mladi slušaju takoreći sve, tj. na prvi pogled potpuno nespojive glazbene žanrove. A i jedan kazivač iz Zenice, rođen 1963. rekao mi je kako je u njegovoj generaciji, u njegovom kraju, bilo posve normalno da ista osoba sluša i narodnjake i hard rock. Tako da se ja ne bih previše zabrinjavao nad mladom populacijom. Prije bih se zabrinuo nad pojedinim hrvatskim centrima moći i njihovim kulturnim strategijama, s jedne strane i nepoštivanju i neprovođenju pojedinih zakona koji se odnose na mlade, a koje bi trebali provoditi odrasli, s druge strane. Jer, upravo zbog toga, kad bi sad, nekim čudom, turbofolk i nestao s ovog prostora, promijenilo se ne bi ništa. O tome se radi, dragi moji moralisti i dušebrižnici – poručuje Pavlovsky.

U studiju Extra FM-a za našeg posjeta za mikrofonom Ecija Ivušić i Tomislav Parlov. Parlov je diplomirao na Fakultetu političkih znanosti. Ne sumnja da se radi o pravom projektu, pokrenutom u pravo vrijeme, baš kao ni u to da svatko sluša ono što želi.

– Završio sam fakultet, volim ovu glazbu i tu sam gdje trebam biti – kratko i jasno će Parlov.

Godina i u njega malo povrh dvadeset. Na primjedbu kako je čudno da Dalmatinac ne voli više recimo klape, kaže da sve ovisi o prigodi i da je normalno ne slušati klape kad vani ideš. A s onima koji će i u ovoj priči tražiti političke konotacije ne bi u polemiku. To je, kaže, njihov problem. Svatko, veli, u svemu traži negativne konotacije ako ih želi tražiti.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.