RTL
Kao dijete slušao sam Božu Sušeca, danas imam privilegiju da radimo skupa. On je prava stara škola. S druge strane, najviše me naučio Ivica Blažičko još kao klinca kada je bio šef Nove TV
Poznato lice TV-ekrana, sportski novinar Filip Brkić, s RTL-ovom ekipom koju predvodi legendarni rukometaš i trener Zlatko Saračević uskoro odlazi u Francusku gdje će se od 11. do 29. siječnja odvijati Svjetsko prvenstvo u rukometu. Za medalje će se među 24 najbolje svjetske rukometne reprezentacije boriti i naši rukometaši koji su u grupi s Njemačkom, Mađarskom, Čileom, Bjelorusijom i Saudijskom Arabijom.
Kao i svakom iskusnom novinaru, i Filipu je prognoziranje uspjeha naše reprezentacije nezahvalan posao.
– Svaka borba za bilo koju medalju bila bi sjajna stvar. Moramo biti iskreni prema sebi, nismo više ono što smo bili prije sedam, osam godina. Došlo je do smjene generacija, neki su igrači otpisani za ovu akciju, a bili su nositelji reprezentacije još lani u Poljskoj. Imamo talentiranih igrača, dobrih igrača, ali trebat će nam se posložiti dosta stvari na pravi način za nešto više. Ja sam uvjeren da ovi dečki to mogu.
Kakva je vaša uloga u RTL-ovom timu? Kako će izgledati vaši dani tijekom Svjetskog prvenstva u rukometu?
– Moja uloga je standardna, bit ću komentator utakmica hrvatske rukometne reprezentacije, kao što je to bilo i na prethodna dva velika natjecanja. Ovo je treće RTL-ovo rukometno natjecanje u nizu, nakon SP-a u Kataru 2015. i prošlogodišnjeg EP-a u Poljskoj kada je Hrvatska uzela broncu. Naši dani u Francuskoj bit će tipični terenski, rekao bih udarnički. Morate uzeti u obzir da je ovo privatna televizija, ovdje su stvari vrlo racionalno postavljenje. Ide mala ekipa ljudi, bit će tu još novinar Marko Vargek i stručni sukomentator Zlatko Saračević plus naravno naši snimatelji i tehnička podrška. Dakle, sve zajedno neće nas biti više od sedam, najviše osam u Francuskoj.
Čemu se najviše veselite?
– Veselim se tom vremenu koje provedemo na terenu. Sada se već poznajemo u dušu, pa sve ide glatko. Sarač tu ima posebnu ulogu, čovjek karizme, veliki znalac, jako zanimljiv čovjek. Pričamo puno na putovanjima, o svemu, često najmanje o rukometu, jer rukomet je posao tamo.
Komentiranje sportskih prijenosa smatrate najvećim novinarskim izazovom?
– Pa vjerojatno je to najviša stepenica u tom poslu, ali ne bih nešto posebno to isticao. To je na kraju krajeva posao kao i svaki drugi. Koji posao to u današnje vrijeme ne donosi pritisak ili određenu dozu stresa? Ako ga radite savjesno i pošteno, svaki posao je odgovoran i zahtjevan na svoj način. Netko vozi vlak i 200 ljudi u njemu, kakva je to tek odgovornost ili pritisak.
Uskoro ćete postati otac što je vjerojatno najveći životni izazov. Pripremate li se i za tu ulogu? Koji sport priželjkujete svom djetetu?
– Pripremamo se skupa, veselim se što ću postati tata, čekamo curicu. Iz ove perspektive žalim što nisam ranije postao tata, osjećam da je to pravi smisao životu. Imam 37 godina – već, ali srećom Iva je nešto mlađa pa se nadam da ćemo stići imati još djece. Recimo troje, to bilo super jednog dana. A djecu definitivno neću siliti da budu sportaši. Velika su to odricanja i uglavnom mali benefiti. Danas sve manje mladih ide u sport, što mi je žao, ali opet razumljivo. Evo recimo, tko će natjerati curice danas da se bave sportom, k tome još ekipnim i grubim sportom kakav je rukomet? Sve teže. Baza je sve manja, a rezultati to potvrđuju, pogledajte rezultate ženske rukometne reprezentacije na zadnja dva velika natjecanja. Kada tome dodate naše društvo i sredinu u kojoj nema ni reda, ni sustava, ni strategije… Zašto bi se netko odricao i riskirao zdravlje za nešto neizvjesno?
Kako ste se za to pripremali? Što po vama čini dobrog komentatora i imate li uzore?
– Imam svoje načine pripreme, živim s tim 24 sata ta tri tjedna, cijele godine pratim i prenosim klupski rukomet na Arenasportu na MaxTV-u. A što se uzora tiče, odrastao sam na zagrebačkoj školi TV-novinarstva. Kao dijete slušao sam Božu Sušeca, danas imam privilegiju da radimo skupa na Arenasportu. On je je prava stara škola. S druge strane, najviše me naučio Ivica Blažičko još kao klinca kada je bio šef Nove TV, ali bila su to neka druga vremena. U tom smislu mogu reći da je Blažičko moj TV-tata.
Koje mjesto zauzima rukomet na ljestivici vaših omiljenih sportova?
– To je kao da pitate majku koje dijete više voli. Volim sport, volim momčadske sportove, volim individualne, mogao bi ih danima gledati…
Sport igra veliku ulogu u vašem životu. Kako se dogodila ljubav prema sportu i kako vas je ona dovela do novinarstva?
– Pa sportom sam se bavio od malih nogu, a kasnije je ispalo ovako kako je ispalo. Možda i splet životnih okolnosti, možda u nekim stvarima slučajno. Rano sam počeo raditi, još u srednjoj školi, sazrio sam puno prije nego vršnjaci i to mi je kasnije bila prednost. Imao sam praktično znanje i iskustvo koje drugi nisu imali ni nakon završenog fakulteta.
I supruga vam je sportašica.
– Da, žena mi je košarkašica, ove sezone ne igra jer je trudna, ali želi se vratiti za iduću sezonu. Sada živimo skupa, a prošlih godina ona je igrala vani, a ja sam bio u Zagrebu pa smo bili razdvojeni dobar dio godine.
