Kastav, Festival smijeha, od 14. do 16. lipnja! Dobra je zabava, štono bi se reklo, zagarantirana. Da to tako bude, pobrinut će se, između ostalih, i Ivan Šarić, čovjek za kojeg se komotno dade reći da je otac, ako ne i majka, hrvatske stand-up scene. Eto povoda za razgovor o humoru, o Rijeci, ali i o brončanom odličju u showu Nove TV »Ples sa zvijezdama«.

Kastav i nastup koji samo što nije.

– To je moj drugi nastup u Kastvu. Prošle godine je bio onaj prvi i moram priznati da sam bio oduševljen izgledom tvrđave, pozornicom, publikom… Bez laganja, to je jedno od najboljih prostora za stand up festival što sam ih ikada vidio.

Oduševljen sam. A publika fenomenalna! Općenito govoreći kvarnerska i istarska publika jako su otvorene, publika je to koja se želi zabaviti, ljudi koji dođu otvorenog srca. Radujem se tom nastupu, radujem se nakon »Plesa sa zvijezdama« gdje sam svaki dan imao osam sati treninga. Jedva čekam nastupiti. Napokon nešto što sam ja!

Izvid bojišta

Znači, mogao bi to biti poseban nastup i zbog te silne vaše želje da se »konačno uhvatite svoga posla«?

– Svog »core« posla. Ma jedva čekam nastupiti. Čudan je taj moj posao jer nije dva plus dva jednako fora. Svaka publika je drugačija, ja sam uvijek drugačiji, energija je drugačija. Ovisi nastup o mnogočemu.

Publika ne zna da 10, 15 minuta prije nastupa volim izviriti malo glavu kroz zastor na pozornici i vidjeti tko je u publici, tko je u prvom redu, koliko je žena, a koliko muškaraca, je li ima parova, zanimljivih likova… Volim reći da gledam kakvo mi je bojište.

I je li bilo situacija…

– Bilo je svih situacija!

Haha, ali je li bilo one da provirite, vidite kakva je publika i poželite pobjeći glavom bez obzira!?

– To ne. Ali, bilo je situacija da mi organizator kaže – možeš bilo što, ja spremim materijal, a tamo ljudi 50 plus. Pa gdje ću njima pričati o legalizaciji marihuane!? A ima situacija i kad mi kažu da ne smijem ovo ili oni, sve neke restrikcije, a u publici mladost od 18 do 23, taman da rokam po svemu.

Nije da taktiziram, ali ako vidiš da prevladavaju starije gospođe, nećeš ići na religiju. Ako vidiš da prevladavaju stariji muškarci, onda znam da moram biti malo prostiji, imati malo tvrđe fore. Na pozornici moraš biti autoritet jer ako si njanjav, onda ti se muškarci 50 plus neće smijat’. Ali, ako si gore i rokaš, e onda će reći – uuu, ovaj je naš!

Koliko traju nastupi?

– Katkada je 20 minuta, ali općenito moji nastupi su dugi sat i pol.

Ajme meni!

– Prođe to. Fantastično je kako ste reagirali, tako bih i ja reagirao prije deset godina da mi je netko rekao: »Izađi van i sat i pol ih nasmijavaj. Svakih 15 sekundi mora biti smijeh!« Umro bih! Moj prvi dugi nastup od 45 minuta toliko me fizički izmorio da sam nakon njega išao doma spavati. Ljudi vele da nije ovo neki posao za umoriti se. Ne shvaćaju da stvarno daješ sebe kad se baviš komedijom, ili glumom.

A i posao je to o kojem se, jamačno, razmišlja po cijeli dan.

– Stalno. Stalno gledaš neke situacije, razmišljaš o njima, pa si ljut na sebe jer tjedan dana nisi ništa vidio ni primijetio. Pa imaš napadaj panike jer ti mozak ne funkcionira i misliš kako bi najbolje bilo da počneš negdje lupati pečate.

Ima li straha da je ovo posao u kojem se neće stići ostarjeti? Neće, jer nestat će fora.

– Apsolutno. Svi se toga boje i svi komičari imaju jednu foru za koju u danom trenutku misle da bolje od toga ne mogu. Misle kako je baš to kruna njihove karijere. A onda godinu kasnije pogledaš tu foru i kažeš da i nije bila baš nešto, ali je zato ova nova što je sada imaš kruna karijere. Bio sam preljut na sebe kada mjesec dana ništa novog nisam napisao, da bih ni četiri dana prije nastupa u dvorani Lisinski sve iz mene izašlo.

Napisao sam 35 minuta materijala i odmah u Lisinskom izašao s njim pred publiku da ga nisam nikada testirao. A to se ne radi. Ljudi rade po malim klubovima šest mjeseci, grade materijal i onda izađu na veliku pozornicu. A ja odmah van pred 2000 ljudi. I vrhunski je bilo.

Politička korektnost

Ne dvojim uopće da u današnje doba, pa još u našem društvu, komičari ponajviše imaju probleme s forsiranjem političke korektnosti.

– Politička korektnost treba postojati, ali je problem počeo biti to što će se ljudi na neke stvari privatno nasmijati, ali ne i kad su u društvu da ne bi netko loše o njim mislio. U SAD-u tako sve više komičara odbija nastupiti na koledžima, iako je tu stand-up cvao, jer ne smiješ više ništa reći. A humor je humor! Mislim da fora nikog nije ubila, osakatila, silovala. Fora je fora i – ili je dobra ili nije dobra. Nema treće. A politička korektnost u Hrvatskoj…

Ovdje ne postoji korektnosti, a kamoli političke. No, mislim da će sve to proći, da smo sada na vrhuncu toga vala koji graniči s tim da ubrzo nećemo jedni drugima ništa reći osim što ćemo govoriti o vremenu i koliko je sati.

Dakle, nismo se zaboravili smijati već smo se malo suspregnuli.

– Usrali smo se! Usrali smo se mišljenja drugih ljudi, a drugi ljudi su se usrali mišljenja drugih ljudi. I tako se to vrti u krug. Mene je stand-up tako jako privukao i zato što su razmišljanja nekih komičara promijenila moj način poimanja svijeta i nekih problema.

Komičar će tako sagledati situaciju i sprdat’ toliko da je lako moguće da ćeš reći: »Vidiš, krivo sam gledao na Srbe, gejeve, Bosance, Slovence, žene, pobačaj…« Volim koristiti takav humor da onaj krajnji ljevičar ili desničar kad ga čuje, možda i ne mora odmah promijeniti mišljenje, ali će makar promisliti malo o svemu.

Meni je žao što vas stand-up komičara i zbog te korektnosti nema na televiziji.

– S tim sam se pomirio. Naš humor, čisti balkanski, onaj kojem se smijemo, neće završiti na televiziji nikada. I mislim da to nije problem cenzure nego autocenzure. Bilo je situacija gdje sam za gostovanja na TV-u pitao mogu li reći ovu, ili onu foru, a oni kažu – nemoj. Pa sam pitao producente da mi kažu zašto, je li neko brani, a oni kažu – ne.

Onda pitam hoće li se netko možda uvrijedit’, a oni na to vala – ne. Ali, radije nemoj. Na televiziji, recimo, ne možeš napraviti foru na Kolindu. U Americi će komičar to izreći na vijestima. I nije to zato što se netko boji Kolinde, nego je jednostavno – nemoj.

A ja naivno vjerujem da Predsjednici i ne bi šala bila baš toliko mrska.

– Komedija je uvijek bila prozivanje autoriteta, od političara do religije. Moraš to raditi. Dvorske lude su se uvijek mogle šaliti s kraljem. I svi su im se smijali, doduše zbog nekog drugog svog razloga, jedni jer se luda sprda s kraljem, a kralj jer mu se čini da je fora dobra.

Vama je svaki dolazak u Rijeku na neki način i povratak doma. Rođeni ste u Zadru, ali ste studirali u Rijeci.

– Majčina strana je iz Rijeke. U Rijeci sam studirao ekonomiju. Rijeka je super grad, definitivno grad koji me je mentalno odgojio. Zadar mi je dao brzinu, sarkazam i odgoj, a Rijeka mi je dala otvorenost, neki drugačiji mentalni sklop. Riječani su me oduševili. U biti, nije me Rijeka promijenila, koliko su me Riječani promijenili i oduševili, definitivno napravili boljim čovjekom. A u Palachu sam napravio i prvi svoj stand-up nastup. Prije koji dan sam pregledavao stare papire i naišao na plakat za taj nastup koji sam fotokopirao u zbornici fakulteta.

Je li koja fora stog nastupa još ostala u upotrebi?

– Čak i je, ona s Marijom i Isusom koji se vraća kući nakon uskrsnuća. Moji fanovi će znati o čemu pričam. To je dan danas, u 80 posto slučajeva, fora s kojom idem na bis. I tu foru sam sanjao! Tu i onu o Mojsiju. Bilježnica je uvijek pored kreveta.

Znao bih se probuditi i zapisati ih. A sjećam se i da sam jednom zbog svega bio jako ljut. Sanjao sam foru o tome kako je Napoleon gradio naše ceste, probudio se u tri u noći i napisao je po mraku na papir. Ujutro se budim sretan jer znam da imam sve zapisano, kad vidim da sam u snu pisao rečenicu preko rečenice. Ništa se nije moglo pročitati. Preljut sam bio!

Propala fora!?

– Propala. A zašto svi komičari imaju bilježnice uza se!? Jer je ubojica materijala rečenica – sjetit ću se kasnije! Nećeš! Kod mene doma na stolu je hrpa papira, papirića, starih računa, isprintanih gluposti. Žena mi ništa ne smije baciti dok ih ne provjerim. Na kutiji cigareta znao sam pisati materijal.

Umrijeti na pozornici

Da nećete i plesno iskustvo inkorporirati u nastup?

– Ne znam kako. Ples mi je uzeo toliko energije u zadnja četiri mjeseca. Bio je to najintenzivnije razdoblje u mom životu koji mi je dokazao stvarno mogu sve ako se posvetim nečemu sto posto. Trenirali smo osam sati dnevno, svaki dan. Suludo je koliko to uzme energije i vremena. Ali, ono što te najviše gura naprijed je to da ne smiješ iznevjeriti partnericu, da nisi sam, da druga osoba ovisi o tebi. Promijenilo me ovo iskustvo s plesom utoliko da sada razmišljam kako ću svaki dan tri sata stajati nad praznim papirom, i radi! Ako sam mogao plesati, e onda mogu i pisati!

Što je vaša plesna partnerica očekivala od vas kad vas je dobila? Da nije mislila da će se morati cijelo vrijeme smijati!?

– Ne, dapače. Nakon tri dana je rekla kako je mislila da će biti skroz naporno sa mnom jer ću stalno valjati neke šale. Ljudi očekuju od komičara da je stalno smiješan. Pa taj i takav lik bi bio prenaporan! Ni ja se ne bih družio s njim. To je kao da od liječnika očekujete da stalno liječi.

Što je komičaru najgore, da nije to kad mu šala ne uspije?

– Nije. Najgore je kada ne nastupaš. Meni je najgori kolovoz kad nema nastupa. Osmi mjesec uzmem slobodno da ispraznim glavu i prvi nastup mi nakon pauze bude najčešće u Sloveniji na zatvaranju stand-up festivala Panč. Nakon mjesec dana pauze misliš je li to znaš uopće više. Kao da nakon duge pauze izlaziš na nogometni teren i misliš hoćeš li uopće znati šutnuti tu loptu. I onda uzmeš mikrofon i sve je nekako normalno.

To je to. Našao sam se u ovome. Točno znam kad se prelomilo. Bio je to moj prvi nastup u Boogaloo klubu u Zagrebu, još uvijek jedan od moja top tri nastupa u karijeri. Znam da se publika smijala, da sam vidio kako hendlam, kako me nije strah, kako improviziram… Spustio sam na tren mikrofon i rekao sebi – ja ovo želim raditi do kraja života! Želim umrijeti na pozornici.

Ako je tako onda i ne čudi ono što spremate za listopad. Nastup u maloj dvorani Doma sportova pred jedno tri tisuće ljudi. Toga u nas još nije bilo.

– Kao ni samostalnog nastupa u Lisinskom koji sam prvi napravio. Sada hoću da ljudi popiju pivu i zapale cigaru. A onda turneja po cijeloj Hrvatskoj.

Imate li ambicija probiti se i na inozemno tržište?

– Iskreno, nije mi toliko napeto. Ovdje mi je sasvim ok. U krajnjem slučaju super mi je što sam jedan od onih koji je razvio scenu. Kud ćeš bolje. Vani si jedan od, ovdje si jedan.