Tužno sjećanje

Obitelj, rodbina, prijatelji i suradnici na oproštaju od Kemala Montena na Mirogoju

Ladislav Tomičić

Snimio Denis LOVROVIĆ

Snimio Denis LOVROVIĆ

Komemoracija će biti održana u srijedu, 28. siječnja u 12 sati u sarajevskom Narodnom pozorištu, a pogreb u 14.30 sati na sarajevskom groblju Bare



Zagreb je na posljednje putovanje u Sarajevo ispratio neponovljivog Kemala Montena, šansonjera i umjetnika velikog srca. Oko tisuću ljudi stiglo je na taj mirogojski oproštaj: Gabi i Arsen, Tereza i Žera, Bebek, Špiro Guberina, Siniša Škarica i Rade Šerbedžija, predsjednik Ivo Josipović, gradonačelnik »u mirovanju« Milan Bandić, ministar policije Ranko Ostojić i mnogi drugi, poznati i nepoznati, odšutjeli su svoje poštovanje i ljubav pred lijesom koji će se u srijedu naći pod sarajevskom zemljom.


Kemal Monteno i Zagreb su se voljeli javno, a ljubav je potvrđena onako kako se, između ostalog, već potvrđuje: suzama.   



Teško je opisati rastanak jednog grada s čovjekom koji je bio toliko voljen.




U svom oproštajnom govoru koji je održao ispred ožalošćene obitelji Rade Šerbedžija reče da i ne poznaje čovjeka koji je bio toliko voljen kao Kemal Monteno.


Teško je, rekosmo, opisati taj rastanak, ali ako bi se morao izabrati trenutak koji će učiniti da ovaj oproštaj ostane urezan u sjećanje onda je to onaj kad se ispred ljudi okupljenih u žalosti izdvoji Arsen i staračkim korakom krene prema lijesu kako bi stavio posljednji pečat na jedno dugogodišnje prijateljstvo.


Svako tko o tom prijateljstvu i umjetničkim plodovima koje je ono dalo nešto zna bio je svjestan da se pred njegovim očima osipa jedna velika umjetnička generacija, generacija kojoj vjeroispovijesti i nacije nisu bili prepreke za druženje, suradnju i – ljubav. Arsen Dedić i Kemal Monteno neće više kao nekada, »u gluho doba ulicom Danijela Ozme, zaštićeni jedino slabom koprenom prijateljstva«, kako su to zajedno pjevali u pjesmi »Ja se nadam«, braneći se od ratne mržnje i smrti jedinim oružjem koje su imali.


Na Mirogoju pozdravili su se posljednji put. Arsen se naklonio, a u Kemino ime nešto kasnije odgovorila je njegova pjesma: »Svakom sam od vas / poklonio pjesmu / mnoge su tužne / i prepune sjete / dadoh vam ljubav / ne tražeći ništa / dadoh vam srce / kao malo dijete.«


S Kemalom Montenom, rekosmo, odlazi još jedan simbol umjetničke generacije koja o granicama nije razmišljala ovako kako smo mi danas prisiljeni razmišljati. Iako će, takvo je vrijeme, u ovim rečenicama tražiti tragove »istočnog grijeha«, »jugonostalgije«, dužni smo se ograditi, ne radi sebe, nego radi uspomene na tužan rastanak koji smo uzeli opisivati. Nije tu riječ o »istočnom grijehu« potpisanog autora, nego o neporecivoj činjenici da su pjesme Kemala Montena nastajale i postale voljene u ozračju koje se bitno razlikovalo od ovog današnjeg.


U takvom ozračju bilo je moguće da Kemala Montena u ovolikoj mjeri upozna i zavoli Zagreb, ali i Beograd, Ljubljana, Podgorica, Split, Subotica, Skopje… Njegovo Sarajevo i Bosnu ne spominjemo, jer ta ljubav se podrazumijeva od prvog Montenovog javnog nastupa. Uz Mirzu Delibašića, Davorina Popovića i Darija Džamonju, Kemal Monteno je četvrti u pokeru sarajevskih asova, ravnopravna zvijezda među četiri najsvjetlije nad sarajevskim nebom.


Kemina i Arsenova generacija, rekosmo, odrastale su u drugačijim okolnostima od ovih u kojima danas odrastaju umjetničke generacije. Naprosto, dobili su više prilike za upoznavanje i imali su manje razloga za razmišljanje o bezumlju koje ljudima prebraja krvna zrnca. O tom vremenu u svom oproštajnom govoru ponešto je natuknuo i Siniša Škarica, čija je riječ na Mirogoju stigla na sam rub plača.



– Odlazi Kemo svom Sarajevu, na Bare, u Aleju Velikana, ostavljajući nam da grijemo dušu njegovim toplim, melankoličnim glasom, da nam njegov humor izmami osmjeh kad god ga se prisjetimo. Onaj tipični, montenovski humor, jezgrovit i jednostavan. Sve je bolan jednostavno kao mlijeko, otpovrnuo bi nam kratko na sva naša pitanja. Tako bi nas bodrio, siguran sam, on velemajstor sjetnog akorda. S Kemom sam se poznavao dugo, 44 godine, još od subotičke »Jedne noći u decembru«, koju je, usput rečeno, napisao dok je služio vojsku tu u blizini, u Jaski. Te 1970. godine osvojio je drugu nagradu publike. Na tom, nekad vrlo popularnom i važnom Omladinskom festivalu u Subotici, za Kemala Montena je četiri godine ranije, 1966., sve i počelo. Imao je tek sedamnaest. Pjevao je dvije tuđe pjesme i obje su bile nagrađene. Ispričao je poslije Petru Lukoviću, za jednu dragocjenu knjigu o zabavnoj muzici: »Dok sam u Subotici pjevao, slikali me neki filmskom kamerom. Zaboravim na to, vratim se u Sarajevo i jednog dana odem u Kino Romaniju. Kad u filmskom žurnalu – ja, cijela pjesma, ja na platnu. Joooj, a mene stid, reći će raja došao da sebe gleda. A poslije sam išao u to kino sve dok su prikazivali taj žurnal«, ispričao je Škarica Montenovo anegdotu.


Malo zatim, Kemu će Škarica nazvati »vjernikom ljubavi«. Sarajevskom šansonjeru taj nadimak tako dobro pristaje, u što su se uvjerili svi koji vole njegove pjesme. Kemal Monteno bio je jedno od imena ljubavi. S ljubavlju ispraćen iz Zagreba u Sarajevo, u grad s kojim je kao s drugom odmjerio: »tko će brže rasti, tko će ljepši biti.« Eto, na koncu je Kemica narastao barem toliko velik koliko je veliko i njegovo Sarajevo.