Izložba o Tvornici ploča Jugoton, onoj koja je vrtjela do pet milijuna gramofonskih ploča godišnje, je i priča o vizualnoj i pop kulturi, o dizajnu, arhitekturi, umjetnosti, o našem okretanju ka zapadu, o tvornici koja je znala i iskoristiti predratnu tradiciju i shvatiti što im to diktiraju tržišni trendovi sa zapada
Ima takvih dana u životu, ne previše ali ih ima. Odeš na izložbu, a onda shvatiš da si u vremenskoj kapsuli. Putuješ k’o dr. Who, unatrag uglavnom, i rekonstruiraš svoj život, onaj njegov ljepši dio.
Ono što je začudno je da ga rekonstruiraš preko omota od gramofonskih ploča, recimo preko omota Oliverovog LP-ja »Malinkonija«, onog na koje zapravo ništa nema osim njegovih velikih cvikera. Gledaš omot, a vidiš školske torbe što ih je prije sto godina radila Jugoplastika, pa u njih stavljala Oliverovu singlicu.
Ima taj vremenski stroj i svoje ime, a nije tajna ni gdje se u njega da ući. Mjesto radnje je Tehnički muzej u Zagrebu, a stroju je ime »Jugoton – istočno od raja«. Izložba je to o Tvornici ploča Jugoton, onoj koja je vrtjela do pet milijuna gramofonskih ploča godišnje, no priča je to i o koječemu drugom, o vizualnoj i pop kulturi, o dizajnu, arhitekturi, umjetnosti, o našem okretanju ka zapadu, o tvornici koja je znala i iskoristiti predratnu tradiciju i shvatiti što im to diktiraju tržišni trendovi sa zapada.
Trgovina snova
– Taj Jugotonov dućan u kojem su se, ako me sjećanje dobro služi, neke ploče mogle preslušavati preko slušalica u obliku onih telefonskih koje su bile uključene u gramofone, postao je moja »trgovina snova« u koji me majka svakih nekoliko tjedana vodila poslije posla u Vjesniku, koji se tada nalazio na Cvjetnom trgu. Stanovali smo daleko od centra, na zapadnom rubu Zagreba, a tim je moja žudnja za Jugotonovim dućanom i pločama u njemu bila veća.
Dok ulazi čovjek na izložbu, prati ga glazba. Evo, Indexi pjevaju o jednoj maloj pjegavoj plavoj. Slušaš i spominješ se kako je baš ta pjesma spojila jednog Vedrana i jednu Olju, makar je jedna Marica bila uvjerena da je ona ta pjegava i plava.
Pred izloženim omotom ploče »Naši dani« Grupe 220 stoji Lidija Vuglovečki. Čita podno omota kako piše: »Na omotu ploče Grupe 220 Naši dani (1968) nosilac vizualne poruke je duhovita inverzija worholovskog umnožavanja fotografija na način pop arta, s time da se umjesto američke megazvijezde Elvisa Presleyja nalaze članovi tada gotovo anonimne grupe«.
Gospođa Lidija baš od te 1968. godine živi u Austriji. Ali, svako malo doputuje do Zagreba, pa obiđe sve zanimljive izložbe redom. Ovu nije mogla propustiti. Kako i bi kad je onomad toliko voljela i željela pjevati da su ona i njena školska kolegica pjevale i kao Duo Hani.
– Muzika je bila moja ljubav – priznaje nam.
Prvi rock album
No, koliko god da je lijepo pjevala od tog je sna morala odustati nakon operacija krajnika. A pamti sve, Ivu Robića, šansonijere naše i strane, Zdenku Vučković, ploče s naših festivala od Opatijskog do Splitskog, Elvisa, Beatlese. Pače, kad je pitate što danas sluša od glazbe, prvo će reći – hip, hop nikako, a onda će kazati kako je nedavno pogledala film »Good Ol’ Freda«, onaj koji je opjevao tajnicu Beatlesa i šeficu njihova fan cluba.
– Nas je to što su nam ponudili da snimamo ploču strašno iznenadilo. Pozitivno smo bili iznenađeni, jer u to vrijeme nije tu bilo nekih financijskih dobiti da netko traži nekakvu zaradu. To je bila državna firma kao i sve. Ali, oni su očiti prepoznali taj naš autorski rad – veli Tatalović.
Pretpostavlja da im je Jugoton ponudio snimanje ploče jer su bili jedni od rijetkih bendova koji su svirali svoje, autorske stvari. Drugi su svirali strane stvari, pa je bio bolji onaj tko stranu stvar bolje skine. Za ilustraciju kolika je razlika između današnjeg doba od interneta i doba kad se snimao album, spominje Radio Luksemburg. Ako si, naime, čuo na radiju neku dobru stvar, prošli bi i tjedni prije nego si je mogao čuti ponovno.
