ZAGREB Hrvatska glazba ostala je bez još jednog velikana: Zvonko Špišić, legendarni skladatelj, kantautor, šansonijer, pjesnik i slikar, jedna od ikona zagrebačke glazbe i kulture, preminuo je u utorak, nakon duge bolesti, u 81. godini života.

– Malo je hrvatskih skladatelja iza kojih ostaju toliko pamtljive i popularne pjesme kao iza Zvonka Špišića: »Milioner«, »Kockar«, »Bicikl«, »Barbara«, »Spi«, »Suza za zagorske brege«, »Trešnjevačka balada« i brojne druge bez kojih su, desetljećima nakon njihovih nastanaka, nezamislivi radijski programi, koncerti i priredbe evergreena pa i svadbe, proslave i pučke svečanosti. Svojim ingenioznim tekstovima i majstorskom glazbom ovaj samouki umjetnik ostavio je neizbrisiv trag u popularnoj umjetnosti ali i općoj hrvatskoj kulturi, objavilo je Hrvatsko društvo skladatelja.

Zvonko Špišić rođen je u Zagrebu, 26. veljače 1937. godine, a čitav je život proveo na Trešnjevki koju je toliko puta opjevao i proslavio. Glazbom se profesionalno počeo baviti 1958. godine. Bio je samouk i objavio je više od 370 skladbi, a za svoj je rad primio pedesetak domaćih i inozemnih nagrada i priznanja.

Bogat opus

U glazbenom opusu najpoznatije su mu skladbe koje se vežu uz Zagreb poput »Zagrebečke španciracije«, »Grič u suncu, Grič u seni«, »Trešnjevačka balada«, »Zagrebačko ljeto«, »Zagreb i ja«, »Zakaj volim Zagreb«, »Od Selske do vječnosti«, »Tango argentino«, »Trešnjevački plac«, »Stari dečki« i »Pisme gosponu J. Prevertu v Pariz«.

Među poznatijim Špišićevim skladbama su i »Barbara«, »Kockar« »Milioner«, »Zvona moga grada«, a pisao je i pjesme za djecu poput »Abecede« i »Što se u vrtiću radi«. Istaknuti umjetnik, jedan od utemeljitelja tzv. zagrebačke škole šansone, prvi je LP »Pjesme iz prizemnih ulica« objavio za Jugoton 1970. godine.

Status ikone zagrebačke šansone potvrdila je i njegova antologijska pjesma »Bicikl« koju je napisao s Dragom Britvićem, a objavljena je na koncertnom albumu »Zvonko u Vatroslavu Lisinkom« 1975. godine. U bilješci tog albuma stoji i osvrt Arsena Dedića: »Zvonko je osobit interpret, koji se povremeno javlja kao pjesnik, a nadasve darovito uglazbljuje stihove njemu bližih pjesnika.«

Špišićev prepoznatljiv timbar odzvanjao je i u njegovom manjem, dalmatinskom opusu, uglavnom pisanim za Splitski festival. U suradnji s Dragom Britvićem i Vicom Vukovom kao interpretatorom, napisao je skladbe »Plavi putevi«, »Na kraju ljeta«, »Zadnji trabakul«, »Zeleni se ružmarin«, »Dobra večer uzorita«, »Adio mala«, »Zasvirat će jedna mandolina«, »Mom ćaći«, »Tri su puta zvonile gitare« i »Plima«.

Zvonko Špišić bio je društveno angažiran i obnašao je niz funkcija. Tako je primjerice bio član Hrvatskoga društva skladatelja u kojemu je od 1979. do 1980. godine bio potpredsjednik, od 1980. do 1984. predsjednik, a od 1984. do 1988. godine tajnik. U dva mandata, ukupno sedam godina, bio je predsjednik Zajednice umjetnika Hrvatske, a u tri navrata, 1980., 1981. i 1987. godine bio je direktor Zagrebačkog festivala zabavne glazbe. Kao jedan od najistaknutijih hrvatskih šansonijera utemeljitelj je i festivala Chansonfest.

Brojne nagrade

Kroz čitavu svoju karijeru i život podupirao je mlađe kolege, zalažući se za dignitet i visoku glazbenu i literarnu razinu hrvatske popularne glazbe. Od 1972. do 1976. bio je zastupnik u Hrvatskom saboru, a od 1982. do 1986. odbornik u Skupštini grada Zagreba.

Kao likovni umjetnik priredio je 18 samostalnih i veliki broj skupnih izložbi. Objavio je tri knjige s tekstovima svojih pjesama, od kojih mnogi pripadaju antologiji hrvatske lirike.

Uz brojne festivalske nagrade primio je i Vjesnikovu nagradu Josip Štolcer Slavenski (1984.), dobitnik je odličja Hrvatskog pletera, Reda Danice hrvatske s likom Marka Marulića, 1998. godine nagrađen je Zlatnom plaketom Status Hrvatske glazbene unije povodom 45 godina umjetničkog rada, a 2008. godine uručena mu je i diskografska nagrada Porin za životno djelo.