Prvo nam je zasvirao na strune gradske kolektivne taštine, došavši u Pulu čak pet dana prije nezaboravnog koncerta u rasprodanoj Areni, uzevši daha u hotelu Histria od tada natiskanih termina europske turneje.

Za tog se odmora tada 78-godišnji šarmantni kanadski kantautor jednoj pulskoj konobarici na računu potpisao kao ‘Dandy’ (kicoš), a autoironično se poigravao i u svojim stihovima.

Tako je za tog neponovljivog trosatnog koncerta u pulskom amfiteatru tog  petka 2. kolovoza 2013. bilo puno profiliranih i upućenih u njegovo tadašnje recentno stvaralaštvo, a ne samo u nepreskočene klasike »Suzanne«, »So Long, Marianne« ili »I’m Your Man« i »Dance Me To The End Of Love«, s kojom je otvorio koncert.

To su, naime, pokazale reakcije na tada novu Cohenovu pjesmu »Going Home«, posebno na prvu autoironičnu strofu: ‘I love to speak with Leonard; he’s a sportsman and a shepherd; he’s a lazy bastard; living in a suit’ (‘Volim razgovarati s Leonardom; on je sportaš i pastir; on je lijeni gad, živi u odijelu’).

Sjajnom koncertu svjedočilo je sedam tisuća ljudi u Areni, bilo bi ih i više da parter nije bio sjedeći, no s par tisuća ljudi koji su odslušali koncert izvan arene, Cohenova karizma i jedinstveni umjetnički opus (i književni, ne samo glazbeni) privukli su te ljetne kolovoške večeri bar deset tisuća ljudi.

No, još intimniji nastup dogodio se za generalne probe večer uoči koncerta. Tek je tada, u suton, na 18-metara dugoj pozornici sam u monumentalnom zdanju u kojem je nesumnjivo uživao, pokazao koliki je vrhunski profesionalac.

I nakon 50-godišnje karijere, predano se i pažljivo pripremao i za ovaj nastup, držeći svetim odnos s publikom. Na toj ga je probi 30 vjernih inozemnih fanova (neki i iz daleke Australije) iza ograde sa zadnje strane Arene dočekalo ovacijama.

Cohen se prvo sam, a zatim i s orkestrom posvetio izvedbi i zvučnoj slici – za klavijaturama je izveo »Tower of Song«, a zatim sjajno na gitari »The Night Comes On«, nakon čega je uslijedio jak aplauz iza arene.

Cohen se naklonio i šeširom pozdravio najvjernije obožavatelje. Večer kasnije pred punom Arenom, na koljenima je otpjevao »Hallelujah«.

No nije samo on bio važan. Na samom koncertu, bez Cohena na pozornici, divno su zvučale dvije izvedbe: lijepu »Alexandra Leaving« otpjevala je nadahnuto u solu Sharon Robinson, a dirljivo (bio je to gotovo vrhunac večeri) sestre Charley i Hattie Webb otpjevale su još jedan dragulj, »If It Be Wour Will«, pritom besprijekorno svirajući gitaru i harfu. Kako smo i tada napisali, publika je kao hipnotizirana za ove rajske interpretacije potpuno zanijemila, što je rijetki privilegij i na koncertima velikih autora.

– Uopće mu se ne osjete godine u glasu, kazao je te večeri jedan emotivno dirnut posjetitelj. No, prepoznatljivi duboki baršunasti glas tek je bio kruna sjajne poetike, divnih stihova, melodija, melankolije i šarma kojima je skoro 50 godina očaravao milijune slušatelja diljem svijeta.

Za trajanja koncerta stigla nam je i SMS poruka jednog Cohenovog poklonika: »Briljantno. Karizma. Skromnost. I fantastičan bend«.

Pulski koncert s tri bisa Leonard Cohen završio je riječima: »Predivna večer. Bila mi je velika čast. Duboka zahvalnost svima vama«. No, s nekom mudrom pomirenošću i prizvukom skorog rastanka sugestivno je djelovala njegova poruka na samom početku koncerta: »Dragi prijatelji, ne znam kada ćemo se opet vidjeti, ali znam da ćemo večeras dati sve od sebe«. I dao je. Ne samo te večeri.