Zamišljena zajednička pjesma Cece i Thompsona, posljednja balada pred fajrunt, svirala bi na onoj svadbi s kraja Kusturičinog Undergrounda, da je zajednički pjevaju živi i mrtvi, prijatelji i neprijatelji, ubojice i žrtve, varalice i prevareni...
Uvriježeno mišljenje da je Thompsonov fenomen orkestrirala desnica nakon poraza HDZ-a na izborima 2000. nije do kraja točno. Prvim masovnim koncertom, održanom na splitskom Poljudu 15. rujna 2002, samo je gradu i svijetu objavljeno ono što se daleko od medija i gradskih intelektualnih krugova počelo događati puno ranije.
Bila je 1998, zemlja u čvrstom zagrljaju Franje Tuđmana, projekcija drugačije Hrvatske još vrlo daleka, na mutnoj granici mogućeg. U Sinju, gdje služim vojni rok, svako jutro prije postrojavanja, skoro kao dio temeljne obuke, s razglasa ide ista pjesma: »Zaustavi se vjetre, pita bi te nešto…« U autobusima koji nas voze kući na vikend, u autobusima koji nas vraćaju u vojarnu, u menzi, u kantini, u sinjskim kafićima, u uredima časnika, u vojničkim walkmanima, na radiju u kamionima koji nas voze na teren…
Thompson je svirao posvuda, neprestano, dok je u mom tek napuštenom gradskom staništu još uvijek bio nevidljiv i nevažan. Sekundu nakon prve prozivke, prezime mi je donijelo jedini mogući nadimak – čisto i golo Tomson, bez tih suvišnih anglo-ukrasa koji se pišu a ne izgovaraju.
Ujedinjenje s dijasporom
I eto nam pjesme da u mitu, duhovno kad već drugačije ne ide, ujedini domovinu i dijasporu, eto nam tvrdog konzervativca u koži rock-buntovnika, eto nam društvene subverzije koja ne gura naprijed, nego nazad, u duboku sjenu križa i pastirsku skrb majke Crkve. Zvoni kraj povijesti u tercama heavy metala.
U zemlji gdje politička desnica na izborima poslovično skuplja glasove u promilima, estradna desnica čvrsto drži srednju struju. Stilski su ratovi gotovi, sva je muzika ujedinjena u pop i veselo odzvanja s mobilnih telefona. Hijerarhija je srušena, mediji jedva da prave razliku između Thompsona, Hladnog piva, TBF-a i Ekrema Jevrića, sve prolazi kroz isti trivijalizator.
U tom korektivnom postupku poravnavanja, događa se da političke i svjetonazorne razlike postaju jedino po čemu se Thompson, Hladno pivo, TBF i Ekrem Jevrić (ovdje naveden samo kao element apsurda) u javnosti razlikuju. Što je tragično na više razina: i zato što opet afirmira politiku kao despota naših života, i zato što je procjenjivanje nečijeg rada i statusa samo po političkim uvjerenjima krivo i štetno čak i u politici, a najviše zbog potpunog izbacivanja estetske komponente iz odnosa.
Zagrebački izdavač »Novi liber« ovoga će tjedna u svojoj biblioteci »Sa zrnom soli« objaviti knjigu »Sedma republika – pop kultura u jugoslavenskom raspadu« zagrebačkog rock kritičara, pisca i glazbenika Ante Perkovića. Superiorna stavom, stilom i erudicijom, Perkovićeva knjiga postavlja nove standarde u promišljanju popularne kulture, tumačeći je ne kao naivnu i jeftinu zabavu, nego kao konstitutivni sastojak procesa koji su rezultirali ratom i razaranjima devedesetih. Zašto se rock nije suprotstavio?
Je li odgovoran za to što je nasilje tako duboko proželo ovdašnja društva? Zašto Hrvatska ima fašistički rock? Zašto je Thompson toliko blizak Svetlani iz Žitorađe u Srbiji, poznatijoj kao Ceca? I zašto su nove šezdesete možda ipak moguće?
Na takva pitanja odgovara Ante Perković, promišljeno, sjajnim stilom, svjesno izbjegavajući patetičnu nostalgiju. »Novi list« će u četiri dnevna nastavka objaviti feljton, a knjigu možete naručiti u Novom liberu na telefone 01/481-4540, 481-4499 ili e-poštom na [email protected]. Povlaštena cijena je 100 kuna, uključujući i troškove dostave.
Zakopčani motivima
Jedno je sigurno, Thompson ne bi postojao da nije bilo rata, jednako kao što ni Svetlana Veličković iz Žitorađe ne bi bila srpska princeza nevjesta, u osvajanju Balkana bitno uspješnija od muža ubojice, kriminalca i ratnog zločinca. Nisu slični, ne sviraju sličnu muziku, čak vjerujem da – suprotno popularnim tezama – ne dijele ni značajan dio publike, ali im se karijere lako daju zakopčati zajedničkim motivima: oboje su nacionalni simboli kojih bi se nacionalni establishment najradije riješio, oboje – na različite načine – na rubu zakona (svakako izvan okvira politički korektnog), oboje za svoje fanove romantični junaci, oboje vrhunski pop proizvodi bez prave konkurencije u svom segmentu tržišta.
Sudar svjetova
Taj sudar svjetova, koji se osamdesetih nije mogao dogoditi čak ni između Brene i Dugmeta, u tranzicijskoj, »post« realnosti onemogućava samo tvrda politička dogma na kojoj i Ceca i Thompson grade svoj javni profil. Stilski bi se puno lakše snašli, još je 1981. Branko Vukojević u Džuboksu smjelo povukao paralele između metala i folka utvrdivši neke zanimljive zajedničke karakteristike: »Oba žanra su interesantna pre svega kao sociološki fenomeni.
Putuju s vremenom, ali o njemu svedoče uglavnom kao puki mehanički odraz. Informacije koje dobijamo su sirove, kao podaci ankete koja tek čeka na obrađivanje. Više specifičan izraz kolektivne svesti, nego zbir različitih autorskih viđenja. Dalje, i jedan i drugi izraz su se uspostavili kao vrlo zatvoreni muzički sistemi. Sve funkcioniše kroz nekoliko obrazaca i svaki ozbiljniji pomak deluje kao eksces. I na kraju, poklonici iz oba tabora dele gotovo fanatičnu isključivost i odbojnost prema svemu što izlazi iz domena njihovog ukusa.
Ako znamo da je osnovni unutrašnji konflikt novokomponovanih narodnih pesama sukob tradicije i novog, onda je takve stavove lako razumeti.« U međuvremenu, sukob između tradicije i novog u folku razriješen je uvođenjem turbo pogona, a »sve može« konzumerizam uspješno je poravnao stilske razlike.
Zamišljena zajednička pjesma Cece i Thompsona, posljednja balada pred fajrunt, svirala bi na onoj svadbi s kraja Kusturičinog Undergrounda, da je zajednički pjevaju živi i mrtvi, prijatelji i neprijatelji, ubojice i žrtve, varalice i prevareni, dok se grumen proklete zemlje odvaja i polako, sa svim sukobljenim, prepletenim povijestima i istorijama, kreće niz vodu, pravo onamo gdje šaljemo stvari koje smo putem stvorili ali nam nikako ne odgovaraju, da se nikad ne vrate.
