The Wall

Rogers Waters u Splitu: Na kraju smo mi samo još jedna cigla u zidu…

Danko Radaljac

Danas je »The Wall« možda i simbolički snažniji, jer nekako djeluje da mnogo više cigli u zidu ima sad nego li u ono doba kad je glazba ipak nešto i socijalno značila 



SPLIT Reći da ste bili na koncertu nakon nastupa Rogera Watersa i njegovog »Walla«, jednostavno je eufemizam. »The Wall« je mnogo više od koncerta, čak i više od audio-vizualnog spektakla, što nepobitno jest. Simbolika u ovom kultnom albumu Pink Floyda, koji je zapravo Watersovo životno djelo, i danas je toliko snažna da je to zastrašujuće. Zapravo, danas je »The Wall« možda i simbolički snažniji, jer nekako djeluje da mnogo više cigli u zidu ima sad nego li u ono doba kad je glazba ipak nešto i socijalno značila. 


 Kvačica na »Š«


Pisati o samom koncertu i zbivanjima na poljudskom stadionu gotovo da je suvišno. Oni koji iole prate Watersa, ili su pratili opus Pink Floyda, točno znaju o čemu se tu radilo. Nekih velikih promjena nije bilo, i dalje se radi o klasičnoj glazbenoj predstavi koja kritizira nesposobnost velikih masa da kritički razmišljaju. Samo je sad sve bilo spektakularnije i uigranije nego li u Zagrebu prije nekoliko godina. I na pitanje o tome treba li vjerovati vladama, napokon je stavljena kvačica na »Š«, pa je sad pravilno pisalo »Nema jebene šanse«. Stadion je ipak stadion, Floydi su ipak bili stadionski bend, tako da i Waters mnogo bolje paše na ogromnoj otvorenoj sceni nego li u dvorani, koliko god velika bila. 


  Splitski koncert ipak zavrijeđuje dvije pokude. Prva je zbog neispunjenosti Poljuda, na kojem se skupilo prema slobodnoj procjeni između 20 i 25 tisuća ljudi, a moglo se, unatoč ogromnom stageu, sigurno 40-tak nakupiti. Teško se oteti dojmu da je za takvo što odgovoran i hrvatski organizator koji je za »The Wall« imao gotovo identičan način promocije kao i za neke pop-zvjezdice koje dolaze na ove prostore. Neshvaćanje razlike između ove dvije stvari govori kako i u glazbenom cehu rade ljudi koji zapravo ne shvaćaju glazbu. 


 Hodajući čekići




Druga pokuda ide onima koji jedno vrhunsko glazbeno i scensko djelo spremno zagade ekranima svojih mobitela, tableta, ali i laptopa. Nije šala, zamijećeni su i oni koji laptopima snimaju. Doći na koncert, a zatim veći dio snimati nekim uređajem samo zato da bi se moglo pokazati da se bilo na istome – pokazatelj je da i danas ima cigli u zidu. Hodajućih čekića. Waters je očigledno predviđao budućnost. 


  Sam koncert bio je odličan, a publika je očigledno bila znalačka, kad je ovaj repertoar u pitanju. Naime, sam je glazbenik kazao kako je ovo prvi put da se kroz već izgrađeni zid na sceni čuje kako publika pjeva »Hey you«, jednu od uspješnica tog albuma. I zbilja se moglo zamijetiti da dobar dio publike od prvih taktova do kraja koncerta pjesmom prati izvedbe na sceni. Koja je bila jednostavno impresivna. Na stranu što je najviši dio stagea bio na gotovo 30 metara visine, ali zid dug 150 metara, koji je u jednom trenutku u potpunosti sakrio ostatak scene, nešto je što se samo na ovom koncertu može vidjeti. Sreća da ministrica Mrak-Taritaš nije bila u gledalištu, inače bi možda tražila i građevinsku dozvolu za ovakav zid. 


  »Another Brick In The Wall – Part II«, ipak najpoznatiju i najizvođeniju pjesmu ovog projekta, Waters je izveo skupa s jednim dječjim zborom iz Splita. 


 Trnci


Ne treba napominjati da je njihova poruka učiteljima da ih puste na miru bila impozantna, taj dio u živim izvedbama uvijek izazove trnce i ubaci u čovjeka nešto malo revolucionarizma. Doduše, kako je jedan gledatelj zaključio, za nadati se da je s klincima sređeno što se tiče ugovora, da ne bi i oni nakon nekoliko desetljeća, kao ona djeca koja su na originalnom albumu pjevali dječje djelove, zatražili neke novce na ime autorskih djela. A Watersu se svakako ne bi bilo dobro pokačiti sa ZAMP-om. 


  Ali, sve je to nebitno, na kraju smo mi samo još jedna cigla u zidu.