Foto M. Gracin
Izvođače poput mene vani nazivaju »storyteller«. Glazbeno, polovina albuma bit će akustična, a drugi dio odsviran s rock ritam sekcijom i električnim gitarama
Robert Funčić, poznati riječki skladatelj i producent, samozatajni je umjetnik zaslužan za mnogobrojne uspješne pjesame različitih domaćih izvođača. Autor i gitarist legendarnog riječkog benda Xenia, tvorac albuma »Tuga dolazi kasnije« Tine Vukov, producent na mnogim albumima i snimkama riječkih i drugih glazbenika, nedavno se predstavio prekrasnom solističkom pjesmom. Riječ je o sjetnoj baladi »Dječak« koja najavljuje njegov album s novim, kantautorskim pjesmama.
Kako ste se odlučili na »pokretanje« solističke karijere? Je li to bila vaša ideja ili su vas vaši kolege i suradnici »nagovorili« na to?
– Trenutno sam u fazi dovršavanja svog albuma, ali da sam na početku rada razmišljao o njemu kao o početku solističke karijere, vjerojatno ne bih završio niti jednu pjesmu, već bih još uvijek sjedio zakočen pred praznim papirom (ili praznim zaslonom), pritisnut teretom tih velikih riječi: »pokretanje karijere«. Dakle, nije se radilo o odluci, već su se stvari odvijale spontano, polagano, korak po korak, pjesma po pjesma. Negdje oko četvrte, pete pjesme učinilo mi se da materijal poprima oblik i boju te sam počeo razmišljati o albumu. Naravno, veliku ulogu je pritom odigrala i podrška prijatelja, ali i ljudi iz posla (Siniša Škarica, Fox).
Vava je kriv!
Iz press-materijala može se iščitati da je za vaše kantautorsko predstavljanje zaslužan i Vlado Simcich Vava koji je pjesme što će se naći na vašem albumu »ukrao« iz vaših autorskih ladica. Možete li nam otkriti nešto više o tome?
– Vava je jedan od nekoliko mojih prijatelja koji me godinama nagovaraju da se posvetim radu na vlastitom CD-u, a zaboravim pisanje za druge. Nakon što je čuo demo verziju pjesme »Dječak«, nagovaranje se pojačalo. Znao bi me nazvati i provjeravati ne bavim li se slučajno produkcijom nečeg što nije moj vlastiti materijal. Također, on je jedan od rijetkih koji poznaje svjetsku kantautorsku scenu s kraja 60-ih i početka 70-ih, čiji senzibilitet je u korijenima ovoga što sada radim pa su naši razgovori o tom razdoblju i mojim recentnim pjesmama bili vrlo poticajni. Naposljetku, Vava je poslao pjesme Foxu (Dallas Records), a ovaj ih je objeručke prihvatio. Ima još jedna uloga koja je Vavi namijenjena, a koje on nije ni svjestan. Naime, kad me ovih dana pitaju »Što si čekao do sada?«, ili »Zašto baš sada?«, imam spreman odgovor – Vava je kriv! (smijeh)
Vaš je prvi kantautorski singl balada »Dječak«. Kada je nastala? Jeste li je možda mislili dati nekom drugom izvođaču, ili ste je baš namijenili sebi?
– Kao što sam rekao na početku, nije postojala ideja o vlastitom albumu, već samo želja da se napravi pjesma za jednog našeg poznatog izvođača. Međutim, tijekom rada na njoj osjetio sam kako iskačem iz okvira koje nameće pisanje za druge. Pjesma se, da tako kažem, »otela kontroli«, postala tekstocentrična i pomalo preduga za standarde hita. K tome, dok sam preslušavao demo koji sam snimio, nisam osjetio potrebu za uobičajenim radijskim aražmanom, već su mi glas i gitara bili sasvim dovoljni. U tom trenutku sam shvatio da sam zapravo napravio vremeplov i vratio se u vrijeme svoje prve fascinacije glazbom. I tako je pjesma postala »moja«.
Hit dana
Kakve su reakcije na pjesmu?
– Iznad svih očekivanja! Sva pitanja koja sam si postavljao kao »Kome je u današnje vrijeme potrebna takva anakrona i tekstocentrična stvar?« raspršena su neočekivanim prijemom pjesme na radiopostajama. Na HR2 je »Dječak« čak bio hit dana!
Možete li nam otkriti nešto više i o drugim pjesmama koje će se naći na albumu? Kada ste ih napisali? O čemu govore?
– Kao i svakom autoru, teško mi je opisivati vlastiti pjesme pa ću tumačenja i analizu morati prepustiti drugima. Ali ako me već pitate, čini mi se kako je osjećaj prolaznosti zajednički većini materijala. Pjesme sam napisao u zadnjih dvadesetak mjeseci. Nisam posezao za starijim stvarima iz ladica jer sam želio da album bude odraz onoga što sam, gdje sam i kamo idem danas i sada.
Kako biste žanrovski opisali album?
– Još jedno pitanje na koje ne znam točan odgovor. Izvođače poput mene vani nazivaju »storyteller«. Glazbeno, polovina albuma bit će akustična, a drugi dio odsviran s rock ritam sekcijom i električnim gitarama. Živo me zanima u koju će me kategoriju Dallas svrstati kad me bude prijavljivao za Porin. Ja se osobno ne vidim ni u jednoj postojećoj.
Koliko se ove pjesme stilski, tematski razlikuju (ili ne razlikuju) od pjesama koje ste pisali za druge izvođače?
– Razlike postoje. Kad radim za druge, stilski se prilagođavam izvođaču. Moram biti oprezan sa stihovima, izborom tema o kojima pjevač ili pjevačica pjeva, trebam razmišljati o boji glasa koji će pjesmu donijeti, imidžu osobe za koju radim i još koječemu, a istovremeno pokazati vlastiti autorski rukopis. Zbog svih tih okvira, prostor za kreativnost je smanjen, pa nije čudno ako kažem kako je pisanje za druge puno teži zadatak nego biti kantautor.
Izvođačka avantura
Kad planirate objavljivanje albuma? Kako će se zvati? Koliko će pjesama biti na njemu?
– Prvotni plan je bio objaviti album još ove zime, ali kako trenutno imam ruku u gipsu, vrijeme izlaska je prilično neizvjesno. Radni naziv albuma je »Dječak, brod, čempres«, sadržavat će osam, devet kantautorskih pjesama i obradu jedne pjesme Tomaža Pengova, slovenskog kantautora, jednog od idola moje mladosti.
Tko su vam suradnici na CD-u?
– Ritam sekcija grupe Xenia, Joško Serdarević (bubanj) i Marinko Radetić (bas). Henry Radanović svirao je kontrabas, a Ivo Popeskić klavir. Prateće vokali su Ana Kučan i Katarina Jurić. Elvis Stanić je odsvirao krasan dugačak solo na pjesmi »Čempres«. Omot radi Igor Kelčec, fotograf i dizajner iz Zagreba. Ovim putem im svima zahvaljujem jer su osim očekivane glazbene i likovne osobnosti u projekt unijeli takvu količinu entuzijazma koja je izbrisala zadnje tragove mojih sumnji, trebam li se upuštati u ovu izvođačku avanturu.
Planirate li i koncertno predstavljanje albuma?
– Da, i tome se veselim. Nakon 30 godina provedenih u studiju, bit će zadovoljstvo i izazov ponovo se popeti na pozornicu.
Hoćete li, paralelno s kantautorskom karijerom, nastaviti i pisati pjesme za druge izvođače i baviti se producentskim poslom?
– Da, nastavit ću surađivati s drugim izvođačima i kao autor i kao aranžer-producent, uz uvijet da ta suradnja nudi kreativne izazove.
Nagrade
Tvorac ste debitantskog albuma Tine Vukov »Tuga dolazi kasnije« koji je imao šest nominacija za nagradu Porin. Što biste rekli, koliko ste vi zaslužni za Tinin, a Tina za vaš uspjeh?
– Rekao bih da se između Tine i mene dogodila sretna glazbena kemija. Pjesme koje je otpjevala nisam vadio iz ladica, već sam ih pisao posebno za nju, a ona ih je svojim prepoznatljivim glasom predstavila na način na koji to nitko drugi na glazbenoj sceni ne bi mogao.
Dobitnik ste nagrade Porin za koju ste i višestruko nominirani. Koliko vam znači takvo priznanje struke?
– Pa, za razliku od nekih koji govore kako im nagrade ne znače puno, ja moram priznati da mi je bilo drago dobiti Porin. Ali isto tako moram nadodati i kako nisam bio nesretan ni kad me je nagrada prilikom drugih desetak nominacija zaobilazila. Zapravo, trenuci pravog zadovoljstva za mene se događaju kad završim pjesmu u studiju, kad ispunim, ili još bolje, nadmašim, vlastita očekivanja, pa onda umoran odem popiti kavu u kvartovski kafić. U tim trenucima potpuno shvaćam kako se osjećaju estradne zvijezde na dan kad osvanu na naslovnici porodičnog magazina.
Kao producent surađivali ste s izvođačima kao što su grupe Grad i En Face, Damir Halilić-Hal, Quartet Sensitive, Denis Razumović Razz, Henry Radanović, Matija Dedić, Carla Belovari. U pitanju je žanrovski šaroliko društvo glazbenika. Koji od žanrova je vama najdraži, u kojem najbolje »plivate«?
– Kad radim kao producent nije mi toliko važno o kojem se žanru radi, već jedino što me zanima je s koliko strasti i posvećenosti ljudi koje produciram prilaze svojoj glazbi. Na sreću, kod svih spomenutih u vašem pitanju, strast i posvećenost su neupitne, pa bih mogao reći da je raditi s njima bio privilegij.
Autor ste i zadnjeg singla riječke grupe E.N.I., pjesme »San«. Jeste li tu pjesmu pisali posebno za njih ili je ona slučajno stigla do »enica«?
– Kad su me Enice zamolile da im napišem stvar za njihov album, sjetio sam se kako mi u ladici leži pjesma, rađena za drugog izvođača, s kojim suradnja nikad nije realizirana i pomislio – to bi mogla biti prava stvar za njih. Pogodio sam. One su svojom energijom i poletom dale novu dimenziju pjesmi, učinile je svojom i evo, sada pune radijski prostor.
Svaka pjesma ima adresu
Kako općenito birate kome ćete dati pjesmu? Razmišljate li dok pišete – ova bi pjesma mogla odlično »sjesti« toj pjevačici ili tom pjevaču, pa je onda ponudite tom izvođaču?
– Iako priča s udomljavanjem pjesme od strane Enica ima sretan završetak, ona je ipak izuzetak od načina na koji pristupam skladanju za druge. Naime, nikad ne pišem pjesmu za apstraktnu, nepostojeću osobu, odložim je sa strane pa onda čekam pravog izvođača za nju. Ne, moj način je drugačiji i svaka moja pjesma i prije nego što je počnem raditi na njoj, ima adresu na koju odlazi i glas koji će je pjevati.
S kime biste još voljeli surađivati a do sada niste imali prilike?
– Premda sam već surađivao s Arsenom Dedićem, volio bih producirati još koju njegovu pjesmu na način kao da ga prati The Band (Dylanov prateći sastav iz doba kad je prešao s akustičnog na rockerski zvuk). To bi bio zanimljiv eksperiment.
