Vidjela sam puno svijeta i nisu me fascinirali ni Los Angeles, ni Hollywood, ni Rio de Janeiro, ni New York. Uvijek sam se nakon silaska s pozornice željela vratiti svojoj kući. Jako sam vezana za dom i volim boraviti u njemu
Unatoč svim nagradama koje je u svojoj zemlji dobila, pa tako i ovim posljednjim Porinima za životno djelo i žensku vokalnu izvedbu, golem je nesrazmjer u umjetničkoj percepciji Radojke Šverko u matičnoj državi i u inozemstvu. Iako je ostvarila impresivnu karijeru po svjetskim pozornicama, proputovala zemaljsku kuglu, bila nagrađivana na velikim glazbenim smotrama pobjeđujući čak dva puta danas planetarnu ikonu Davida Bowieja, Radojku Šverko nakon blještavih svjetala svjetskih pozornica, u vlastitoj zemlji nitko nije dočekivao, a njeni su se uspjesi tek ovlaš bilježili u medijima. Svemu unatoč, ova pjevačica moćnoga glasa, velika umjetnica i profesionalka, a iznad svega dama, glazbi je posvetila cijeli svoj život. Karijera je, ističe, kao i život, put sastavljen od uspona i padova, pa i od nepravde, no ona je svojom pričom zadovoljna. Da nije tako bilo, ne bi proputovala cijeli svijet, upoznala mnoge ljude i stekla neprocjenjivo iskustvo. Glazba je njezin život, svakom se koncertu još uvijek veseli kao prvom i pristupa mu s maksimalnom ozbiljnošću i odgovornošću jer, kako kaže, svi svojim primjerom odgajamo mlade i tako stvaramo bolje ili gore društvo.
Glas je imperativ
Vaša karijera je najbolja potvrda i ilustracija uzrečice da nitko nije prorok u vlastitom selu?
– Sad već mogu nakon tolikih godina o svemu trezveno govoriti, bez sujete i ogorčenja, jer te sam osjećaje odavno nadvladala. Promatrajući sada svoju karijeru iz pozicije nekog drugog, stvarno je sve to jedan čudan splet okolnosti. Vratiš se s Alfijem Kabiljom s Kanarskih otoka s nagradom, dođeš u svoju zemlju, a tu muk, kao da se ništa nije dogodilo. Uvijek mi se tako događalo nakon svjetskih uspjeha. Nikada mi ovdje život nije bio lakši, zato što smo vani bili uspješni. Nitko nas nije dočekivao, nisu nas čak odavdje ni delegirali na te manifestacije, već smo se isključivo odazivali na pozive glazbenih festivala i tako je to trajalo godinama. Međutim, da je bilo drugačije, ne bih vidjela svijeta i toliko naučila. U to su vrijeme u žirijima sjedili stručnjaci od svjetskoga formata, primjerice Paul Simon, Burt Bacharach, Shirley Bassey, Joe Zawinul, Nancy Wilson… Tada je imperativ bio glas, a ne izgled kao danas. Ti su me ljudi i obavezivali da se konstantno glazbeno educiram. Šireći glazbene horizonte, ovladala sam i repertoarom s kojim se moglo nastupati sa svjetskim orkestrima. S pjesmama koje sam izvodila po domaćim festivalima, nisam mogla nastupati vani. To je isuviše jednostavno glazbeno štivo. Primjerice, naša je klapska glazba strancu koji ne osjeća i ne razumije o čemu se tu pjeva, isuviše jednostavan glazbeni izričaj, zato sam uglavnom izvodila američku glazbu.
Kanarski su vas otoci lansirali, bili ste iznimno popularni na Iberijskom pouotoku, u Španjolskoj ste vodili i televizijsku emisiju?
– U nekoliko navrata po pola godine, koliko je posao zahtijevao. Ma uopće me nije impresioniralo. Svi spominju taj Hollywood Bulevard, ali po meni je i najveća periferija bilo kojeg našega grada bolje i ljepše mjesto. Vi se tamo ne možete noću pojaviti vani, pa ni u automobilu, jer je to okupljalište najvećeg ljudskog ološa. Sigurnost je minimalna. Sav taj glamurozan život, festivali i crveni tepih imaju tamnu stranu medalje. To je svijet od kojega sam ja bježala.
– Da, imala sam svoju emisiju početkom sedamdesetih, u jednoj je gost bio i Julio Iglesias. A ovdje sam negdje u isto vrijeme jednom prilikom zakasnila na zagrebačku televiziju na zakazani termin dvadesetak minuta jer sam putovala iz Rijeke. Urednik se jako izvikao na mene i kazna je bila ta da nisam smjela na televiziju godinu i pol. Zamislite takve mjere danas, kada pojedini pjevači ne samo da kasne, nego se i ne pojavljuju u dogovorenim emisijama.
Govorite i španjolski, brzo ste ga naučili?
– Pa govorim, ali dugo se nisam njime služila. No, u doba dok sam radila u Španjolskoj, bez problema sam odgovarala novinarima na španjolskom, kao i na talijanskom, engleskom i ruskom.
Uza sve te nagrade i priznanja, te znanje stranih jezika, ipak se osamdesetih godina niste uspjeli zaposliti. Nakon vašeg drugog razvoda, u potrazi za poslom u Zagrebu, niste imali velikog uspjeha.
– Život mi nije bio ružičast. Dva sam se puta razvodila i uzimala sa sobom dijete, auto i kofer. Drugi put je to bilo 1983. godine, kada je moja mlađa kći Ana imala tek nekoliko mjeseci. Željela sam si tada, sredinom osamdesetih, osigurati bolju egzistenciju, tražila sam da me zaposle u Komediji gdje sam nosila nekoliko rola, pjevala Janu u »Gubec-begu«, Fantine u »Jadnicima« i to do samog sedmog mjeseca trudnoće. Kako god, nisu me zaposlili, nisam dobila pozitivan odgovor ni od Jugotona gdje sam molila da mi se omogući da snimim samostalni album. Mislila sam da ću dobiti LP i da će se tako zavrtjeti koncerti i turneje, da ću malo bolje živjeti… Odbili su me tada i u Koncertnoj direkciji gdje sam pitala da sudjelujem u turneji po Sovjetskom Savezu… Kucala sam na sva ta vrata, ali odbili su me… Svejedno, sam se snašla, radila i preživjela.
Može li umjetnik poput vas u Hrvatskoj osigurati pristojno i ugodno starenje?
Imperativ izgleda
Vratimo se glazbi, ni ta branša danas nema ozbiljne kriterije?
– Hoćemo, svakako, iz mnogih nas gradova zovu. Mi smo tri gospođe u zrelim godinama i ja sam bila jako iznenađena našim prvim koncertom u Dubrovniku u okviru otvaranja Igara. Ne možete ni zamisliti koliko nas je ljudi došlo slušati. To je cijela jedna generacija ljudi naših godina koje je ovo društvo učinilo nevidljivim, a upravo su to ljudi koji najurednije plaćaju svoje režije i koji su po svemu uzorni građani. Oni su nas došli poslušati, pronašli sebe, svoju mladost i neke bolje dane u poznatim stihovima i notama, neki su i pustili suzu, baš kao i nas tri. Sve u svemu, bilo je dirljivo i lijepo. Radujem se novim susretima
– To je, nažalost, tako. Domaće pjevačice danas žele biti puka kopija Madonne ili Beyonce. Dominira, kao što sam rekla, imperativ fizičkog izgleda. Nekad to nije bilo tako. I ja sam bila mlada i vrlo atraktivna, ali sam uvijek mislila prvenstveno na glazbu. Bila sam i na Copacabani i Ipanemi, ali zakopčana do grla i to je, garantiram vam, privlačilo više pažnje nego da sam šetala razgolićena kako to čine danas moje kolegice. Glazba i glazbeno obrazovanje moraju biti u prvom planu. Ljuta sam jer se u našu glazbeničku struku svašta uvuklo, a djevojčice od desetak godina u takvim osobama vide uzore. To je pogubno. Ponavljam, naš je posao odgovoran, mi ulazimo u domove, gledaju nas i mladi i stari i bolesni, stoga moramo biti odgovorni prema onome što radimo. I moramo respektirati publiku, a to se čini kvalitetom izvedbe, jer ljudi su kupili ulaznice da vas čuju, da im pružite neki doživljaj, da ih oplemenite na neki način, a sve je to, nažalost, postalo nevažno. Modni gurui nas razvlače po medijima, kritiziraju kao da smo manekeni. Kao da su garderoba i izgled jedini važni. Ja sam se cijeli život odijevala tako da se osjećam ugodno, da poštujem prigodu i publiku i da sve to bude u okviru mojih mogućnosti.
Vezana za dom
Prošlo je tjedan dana od Porina. Telefoni vam stalno zvone, javljaju vam se kolege, čestitaju. Kako se sad post festum osjećate?
– Javilo mi se mnogo kolega, i mlađih i starijih. To mi je dokaz da imam dobar odnos s obje generacije. I to mi je jako drago. Neminovnost je da nam vrijeme teče, no ja nisam limitirana svojim godinama, ja sam atipičan primjer. Moji koncerti traju dva, dva i pol sata i prilično su zahtjevni, ima tu i popa, i rocka, i klasične, i duhovne glazbe. Posebno rado nastupam po sakralnim prostorima jer mi je to posebno iskustvo. Nastupi jesu naporni, ali to je moj život. Nije mi teško. Nekad sam sjela u auto i vozila do Berlina veseleći se nastupu s kolegama. I danas sam prilično aktivna, ova nagrada nikako ne znači da mi je karijera na zalasku.
Unatoč inozemnim ponudama i uspjehu, ostali ste živjeti na relaciji Rijeka – Zagreb, odnosno u zemlji koja je maćehinski tretirala vaš umjetnički rad. Niste nikad požalili?
– Apsolutno nikad. Vidjela sam puno svijeta i nisu me fascinirali ni Los Angeles, ni Hollywood, ni Rio de Janeiro, ni New York. Uvijek sam se nakon silaska s pozornice željela vratiti svojoj kući. Jako sam vezana za dom i volim boraviti u njemu. Mijenjala sam nekoliko puta adrese tijekom proteklih tridesetak godina, seleći iz Rijeke u Zagreb i obrnuto. Rijeka mi puno znači. Prvi mi je festival bio MIK 1968. godine i to se ne zaboravlja. Bila sam u riječkom HNK na proslavi 50. godišnjice MIK-a večer prije dodjele Porina. Ne bih to ni za što propustila. Odvrtjela sam si film, sve te godine rada i pjevanja. Volim i Zagreb i Rijeku. Danas se ta relacija začas prijeđe, kao od jednog do drugog dijela grada kada su velike gužve. Kada sam živjela u Kaliforniji, vozila bih se sat i pol da bih popila kavu s prijateljicom.
Ne bježim od metle
Kako izgleda vaša svakodnevica danas?
– Jako jednostavno. Živim s mlađom kćeri Anom (31), ona se također bavi glazbom, piše blog Sound Report, dok je petnaest godina starija kći Sanda u Rijeci gdje radi kao nastavnica u strukovnoj frizerskoj školi. Imam i unuku Miju koja ima 26 godina, jer je Sanda rodila u dvadesetoj, baš kao i ja nju. Mia živi u Zagrebu i često se viđamo. Svakodnevni život mi je savim običan, kuća zahtijeva održavanje, pospremanje, kuhanje, a to je nešto čime se volim baviti. Ne bježim od metle. Dapače! Poznata sam grička vještica.
Te su tri cure sigurno centar vašeg života.
– Definitivno. Ja sam se s 35 godna drugi put razvela i tada donijela odluku da ću ostati sama. No moje su kćeri imale očeve i sve sam učinila da taj odnos bude kvalitetan i blizak. To što sam svjesno odlučila da ću ostati sama, ne znači da sam iscrpila sve svoje emocije. Ako se bavite ovim poslom, stalno ste u emocionalno povišenom stanju. Međutim, ne mogu više zamisliti život s muškarcem. Imam prijatelje i prijateljice, volim se družiti, no moram reći da su svi moji izlasci povezani s poslom. Ja sam kućni tip i najsretnija sam u okruženju svoga doma. Volim svoj dom gdje god on bio i kakav god on bio.
Prvi vam je dom, onaj roditeljski, bio u Buzetu?
– Rođena sam 1948. u Pazinu, no 1953. godine smo se preselili u Buzet gdje mi je otac bio službenik. Nismo tamo imali gazdinstvo, nego stan, živjeli smo skromnim građanskim životom. Imam dvije sestre i brata. Otac mi je, nažalost, preminuo mlad, davne 1967. godine, no mama mi je još živa. Nedavno smo u Istri proslavili njezin 90. rođendan. Okupila se cijela obitelj. Mama je i s 90 godina bistre glave, govore, još bi mogla pisati. Ostala je bez posla i ušteđevine, sama s četvero djece u svojoj 42. godini i sve nas je podigla i dobro odgojila.
Svi ste glazbeno talentirani?
– Jesmo, starija sestra je glazbeno obrazovana, ona je bila nastavnica glazbenog, radila je u Muzičkoj omladini. Baš zato što su nju upisali u glazbenu školu, otac nije želio da je i ja pohađam, meni je namijenio ekonomsku školu u Puli. Mi smo u obitelji jako puno slušali klasiku, to su i bile vode u koje sam htjela uploviti. Ja sam prema sugestijama trebala biti operna pjevačica, no za učenje je trebalo novaca i vremena, a ja to nisam mogla uz Srednju ekonomsku školu i odvojen život u Puli koji mi je jako teško padao.
I prvi vam je suprug bio glazbenik?
Poziv na rođendan
Da nije bilo supruga koji se te davne 1969. godine javio na telefonski poziv Alfija Kabilja i prihvatio da sutradan dođete u Zagreb i krenete za Kanarske otoke umjesto ozlijeđene slovenske pjevačice Tatjane Gross, sve bi krenulo nekim drugm tokom.
– Suprug me je poticao, moram mu biti posebno zahvalna što mi je usadio ozbiljan repertoar, to nisu bili neki banalni pjesmuljci. Kada je Alfi zvao, ja sam piturala neki zid, baš mi je taj dan bio rođendan i očekivali smo goste navečer. Nisam se htjela ni javiti, nisam ga poznavala, no suprug je nakon razgovora s njim rekao: »Spremi se, sutra putujemo u Zagreb«. Alfi mi je u avionu fućkao melodiju pjesme i ja sam je tako učila. Ostalo je povijest. Upravo me je danas i Alfi nazvao i čestitao, bio je u Madridu pa se nije stigao ranije javiti. Jako smo dobri, puno nas toga veže svih ovih godina. Alfi Kabiljo je izniman umjetnik i jedan od onih glazbenika, poput Miljenka Prohaske, kojemu sam u čast ovoga tjedna pjevala, čija veličina nije prepoznata u ovoj zemlji. Ali to je tako, netko s puno manje talenta i sposobnosti doživi jako puno. To su nepravde, ali takav je život. U konačnici, moram priznati da sam sretna, jer sam radila i radim posao koji sam željela i moj trud i talent su prepoznati
