Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 16° 6
Sutra: 16° 16° 6
19. listopada 2019.
Invocation

Poslušali smo zreli album mladog Šimuna Matišića: Zagonetno mudro, nestvarno lijepo

Foto D. Hrvoj
Foto D. Hrvoj
Autor:
Objavljeno: 26. kolovoz 2018. u 16:44 2018-08-26T16:44:27+02:00

Što se tiče sudbine »roštilja« u Zagrebu, već je uvelike spremna moja zamjena. To je sin gitarista Mate Matišića, Šimun. Mali stvarno sjajno svira – izjavio je Boško Petrović u jednom od naših posljednjih intervjua koje smo radili za knjigu »Život kao jam session: Boško Petrović – autobiografija«. Šimun je tada imao samo 14 godina. Nekoliko mjeseci prije toga imao sam susret s Boškom koji ću pamtiti cijeloga života. Kad sam tog ljeta došao u Grožnjan gdje se održavala Ljetna jazz škola Hrvatske glazbene mladeži, koju je vodio, čim me ugledao Boško mi je prišao i rekao: »Davore, dođi sa mnom, moram ti nešto pokazati!«

Odveo me do jedne od kuća u kojima su polaznici vježbali i tiho odškrinuo vrata. U sobi su bila dva vibrafona za kojima su vježbali Vid Jamnik i Šimun Matišić. U tom trenutku pogledao me slavodobitno se nasmiješivši. Konačno je imao štićenike, mlade vibrafoniste kojima je mogao prenijeti svoje bogato iskustvo i koji će nastaviti njegovo djelo. Nikad prije, a niti poslije nisam vidio takvu iskru u njegovom oku. Samo što nije zaplakao od sreće. Šimun je, dakle, još u dječačkoj dobi dobio mentora koji je, osim što je bio autoritet kojem se bezrezervno vjeruje, imao bogato iskustvo i znanje, koji je znao kako postaviti prioritete, koji je znao razlučiti važno, koji je razumio što je potrebno i moguće za određeni uzrast. Je li opravdao Boškovo predviđanje? Danas, nakon osam godina, možemo reći da jest.

Emocije i estetika

Nakon što nas je Boško zauvijek napustio, Šimun je i dalje ostao predan učenju, sustavnom proučavanju povijesti jazza, vibrafona u jazzu, ali i kretanja na suvremenoj jazz sceni. Sve se to može osjetiti u glazbi koju je snimio za ovaj album. Skroman, tih, samozatajan, nenametljiv, pristojan, jednostavan, uglađen – naravno da ga obožavaju svi kolege. Zato je za snimanje ovog albuma uspio okupiti elitu hrvatskog jazza. S Matijom Dedićem već godinama djeluje u duu – snimili su album »Fortune Smiles« – a s ostalima je svirao u raznim situacijama i više puta osjetio da su upravo to glazbenici koji odgovaraju njegovu senzibilitetu. Osim Matije to su još dvojica članova uglednog sastava Boilers: trubač Davor Križić i bubnjar Kruno Levačič te saksofonist Mario Bočić i kontrabasist Zvonimir Šestak. Radi se o potkovanim i kreativnim glazbenicima koji su svojim iskustvom izravno utjecali na stvaranje konačnog zvuka i finalno oblikovanje skladbi. No prema potrebama pojedine skladbe, snimali su u raznim formacijama, ne samo kao sekstet. Osim toga, u izvedbama dviju skladbi Šimun uopće ne svira. Važnije mu je uživati u tumačenju njegovih zamisli od strane glazbenika koje obožava.

Radi se o posve zrelom glazbenom djelu, iako ga je osmislio glazbenik koji ima tek 22 godine. Što se tiče glazbe, ona je u skladu s njegovim karakterom. Vibrafon nikad nije u prvom planu, iznad ili ispred drugih glazbala, uvijek je u službi glazbe, kolektivnog zvuka, a ipak sugestivan i uvjerljiv. Kao da strpljivo čeka da i na njega dođe red, a kad dođe sve je na svojem mjestu, improvizira bez straha, prisluškujući suradnike, uključujući se u konverzaciju samo kad ima nešto suvislo za reći. Njemu nije važno demonstrirati virtuoznost nego emocije, ne atraktivnost nego estetiku. Uostalom svoju je instrumentalistiku vještinu dokazao nebrojeno puta, nerijetko svirajući uz svjetske uglednike jazz glazbe.

matisic_invocation

Šimun je autor svih skladbi na albumu, a one su raznolike, ali ujednačene i uvjerljive, uvrštene u skladnu cjelinu. Posve je jasno da nije tratio vrijeme, da je studiozno proučavao povijest jazza, ne samo stvaralaštvo poznatih vibrafonista, ali također da ga zanimaju nova razmišljanja glazbenika koji su se tek pojavili na sceni. Posve je jasno da je ušao u dubinu stvaralaštva Milesa Davisa i njegovih suradnika iz 1960-ih, ali i Keitha Jarretta ili, primjerice, Briana Bladea. Njemu nije teško potegnuti, primjerice do Beča, kako bi slušao koncert utjecajnog pijanista Brada Mehldua, ali i s oduševljenjem prenijeti to iskustvo kolegama. Iako se u njegovim djelima osjećaju svi ti raznorodni utjecaji, na osnovu kojih je stvarao svoj ukus, on se vrlo brzo oslobodio kopiranja, stvorio je svoj, prepoznatljiv jazz izraz koji nije zasnovan samo na postavkama jazz glazbe.

Divlje međuigre

Naime kao student klasične glazbe upoznat je i s tom tradicijom, a to znanje, barem ono što mu se čini najzanimljivije, koristi u stvaranju svojih jazzističkih djela. Naime istim zanosom i jednakom učestalošću izvodi klasičnu i jazz glazbu. Bach, Schubert, Mahler ili Messiaen za Šimuna nisu samo velikani u čijim djelima uživa, oni su nadahnuće za njegovo jazzističko stvaralaštvo. Primjerice, na prethodni album, »Jazz nocturno«, uvrstio je vlastite obrade Chopina i Griega. No na ovom CD-u ne poziva se na njihova djela, važniji su mu postupci koje su koristili prigodom skladanja. Dakle zastupljenost tih klasičarskih elemenata postoji, ali je prikrivena, ipak ne toliko izražena u njegovim skladbama da bismo ih mogli nazvati crossoverom. One su još uvijek jazz.
U njegovim skladbama nema trunke banalnosti, sve su dobro promišljene i osmišljene, kao što je dobro osmišljen i koncept albuma. Kroz svaku donosi drukčiju priču, drukčiji ugođaj, razotkriva svoje maštarije, ali i strahove, jasne stavove, ali i propitivanja. Kako je samo u skladbi »Amok«, nadahnutoj bolesnim psiho stanjima, već u samoj temi Križića i Bočića ubacio u divlje međuigre, pripremivši teren za soliste koji uz takav poticaj moraju eksplodirati! Kako se samo u baladi »Acceptance« usudio upustiti u tako spor tempo i tako smireno i strpljivo graditi skladbu, što je zapravo odlika superiskusnih glazbenika! ...

Glazba na ovom albumu rezultat je potpune Šimunove posvećenosti glazbi, od najranije dobi. Naravno, prvi je poticaj i poduku dobio od oca Mate Matišića, svestranog umjetnika koji je, između ostalog i sjajan gitarist. Vjerovao sam, ali ne baš sve što mi je Mate pričao o tome kako zajedno vježbaju u podrumu i kako njegov mali Šimun napreduje. Ispao sam naivac. Naravno da je bilo upravo tako, možda i više. Spoznao sam to kad je Šimun ad hoc uskočio u sastav koji je jednom nastupio u Maloj dvorani Lisinski. Zamijenio je bubnjara »Boba Buraza« (Borisa Burazovića) kojem je taj koncert bio posvećen, kad je pred kraj života iz Čilea, gdje je živio, došao u posjet Zagrebu. »Bob Buraz« je na dan nastupa uvidio da ipak ne može svirati i Šimun je spasio stvar. Dobro je držao ritam i pratio soliste. Tada je imao četiri godine i bio je oko tri četvrtine stoljeća mlađi od većine ostalih članova sastava. Da, godine svih tih događanja jako su važne u Šimunovoj karijeri, jer ti se podaci doimaju nestvarno. Kako je to moguće?! Rijetki su tako daroviti umjetnici, a od onih čija darovitost bude prepoznata u ranoj dobi mnogi se ne uspiju nosti s tako velikim pritiskom, najčešće uvjetovanim očekivanjima sredine u kojoj žive i djeluju.

Vrijedno djelo

Zahvaljujući ponajprije roditeljima, Šimun je imao normalan život, lišen očekivanja da mora postati zvijezda. Kao da je kroz život i karijeru prolazio jednostavno, bez opterećenja i stresa. Primjerice, malo koji mladac bi odolio iskušenju i odbio ponudu jednog od najvećih vibrafonista u povijesti jazza, Garyja Burtona, da kao sedamnaestogodišnjak dođe studirati na Berklee Collage of Music, najpoznatiju svjetsku jazz školu. Šimun je u tom trenutku odlučio da će glazbeno školovanje nastaviti na Muzičkoj akademiji u Zagrebu gdje studira udaraljke i skladanje, strpljivo i ustrajno. Naravno da se kroz studij klasične glazbe usavršava i kao jazzist. Takav način razmišljanja, na duge staze, nije svojstven današnjim mladim ljudima koji žele čim prije svršiti školovanje i odmah postati zvijezde i/ili zaraditi velik novac. Jedino o čemu Šimun razmišlja je kako se usavršiti da bi mogao stvarati čim ljepšu glazbu, da bi čim više uživao u glazbi.
U sferi jazza školuje se sam, iskustvo je stjecao svirajući s ocem, a važnu je poduku stekao upravo od Burtona, koji je bio njegov drugi mentor. Šimun nije tratio vrijeme. Čim bi saznao da Burton dolazi u blizinu potegnuo bi do, primjerice, Beča kako bi slušao svojeg idola uživo. Neki od tih susreta završavali su tako da bi negdje u nekom prostoru dvorane zajedno svirali – Burton vibrafon a Šimun klavir, i obratno. Kontakt su održavali cijelo vrijeme, a intenzivno kad je Šimun kod njega upisao Berkleejev internet seminar. Rezultiralo je to koncertima na kojima je Šimun u duu s Matijom ili svojim triom nastupao kao predgrupa na Burtonovim koncertima u Rovinju i Zagrebu, ali i spomenutom ponudom za studij na Berkleeju. No unatoč snažnom utjecaju, Šimun je bio dovoljno mudar da se potrudi izbjeći zamku kopiranja, što nije lako jer glazbenici u prvoj fazi uvijek oponašaju svoje idole i tako uče. Do tog zaključka dolazimo slušajući njegov prvi samostalni album, »Jazz Nocturno«, koji je snimio kao četrnaestogodišnjak, ali i spomenuti »Fortune Smiles«, oba objavljena za Croatia Records. Do tog zaključka dolazimo slušajući njegov novi CD, »Invocation«, vrijedno djelo hrvatske jazz diskografije.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.