Nakon CD-a »Begin.« iz 2017., diskografska kuća Croatia Records objavila je drugo diskografsko izdanje jazz gitarista Pavla Miljenovića. Predstavljanje albuma održano je 7. studenog u Caffe Baru & Music Shopu Nova ploča, a koncertna promocija 23. studenog u Jazz & Cabaret clubu Kontesa u Zagrebu.

CD »Upper Structures« donosi osam Miljenovićevih skladbi u izvedbama kroz koje se očituje veliko strpljenje te studiozno promišljanje glazbe i glazbene estetike. On se kroz svoju glazbu bavi introspektivnim, priča priče, predočava posebne ugođaje, vizije, slike, potiče maštu, šulja se, pleše. U razgovoru koji smo vodili u povodu objavljivanja albuma govorio je o procesu nastajanja djela, mislima i osjećajima koji su ga vodili u pisanju glazbe i stvaranju.

Ključ mudrosti

»Teško je opisati nastanak umjetničkog djela«, rekao je.

»Ono dolazi iz našeg neverbalnog dijela, same jezgre bića, kao sukus svih naših iskustava, znanja i emotivne percepcije svijeta. Prije svega, kroz ovaj album prorađivao sam emocije gubitka, nade, neizvjesnosti i, naravno, ljubavi. Ljubavi kao pokretaču cijele naše realnosti. Zbog nje smo nastali, zbog nje smo postali to što jesmo i zbog nje se dajemo. A za ljubav treba strpljenja i ustrajnosti. Kao u odgajanju djeteta, umjetnik odgaja sebe – dan za danom, raste, pada, diže se i nastavlja u potrazi za što autentičnijim izrazom sebe.

Kao nekakvim čišćenjem, skidanjem slojeva koji su samo maska da bi došli do onog netaknutog i nevinog u sebi. Za mene je glazba uvijek bila ‘ta’ umjetnost, dopirala je s takvom lakoćom do srži mojeg bića od malih nogu. I zbog nje sam ono što sam danas, tj. pokazala mi je i još pokazuje put prema sebi samom. Ne znam zašto, ali da bismo bili ono što jesmo, moramo proći trnovit i mukotrpan put.

To je jednostavno zakon prirode i nema prečaca. Kao da je ključ postojanja i mudrosti u tom procesu – kontemplaciji nad onim što te dira emotivno da bi te potaknulo na stvaranje, a ono zahtijeva učenje, odricanje i strpljenje. I proces je vječan.«

Između ostalog glazba na ovom albumu posveta je skladateljima dvadesetog stoljeća: Eriku Satieu, Arnoldu Schoenbergu, Theloniousu Monku, Milesu Davisu, iako se ni u jednom trenutku ne može osjetiti da oponaša nekoga od njih. »Termin ‘Upper Structures’ potječe iz suvremene jazz harmonije, ali uz svoje funkcionalno značenje može se tumačiti i tehnički, filozofski, tj. duhovno zbog čega mi je i bio nit vodilja kroz komponiranje pjesama na ovom albumu«, rekao je Miljenović.

»U tom procesu sam htio upotrijebiti suvremene kompozicijske tehnike kao svojevrsni hommage autorima koji su utjecali na mene, te kao izazov samom sebi da istražujem i postavljam nove granice. Izazov je, smatram, uz ljubav, ključni sastojak bivanja umjetnikom. Tražim svoje granice, ne dopuštam strahu da me sputava, a ni taštini da me vodi. Pretpostavljam da je dobar umjetnik onaj koji uz stečeno znanje i vještinu pronađe i tu ravnotežu.

Jer ako nismo na rubu, onda smo u komfor zoni, te više ne istražujemo nego recikliramo, što mene ne zanima. Uvijek osjećam da sam tek zagrebao površinu. Na svojem prvom autorskom albumu, ‘Begin.’, bavio sam se razvojem melodije, motiva i stvaranjem određene atmosfere koja mi je uvijek na prvom mjestu! Glazba koju pišem mora odisati nekim mirisom nostalgije, kao i nade, melankolije, susreta, putovanja ili slike jer ja sam takav. Rekao bih da je filmična…

Volim misliti da ima tu neku patinu koja je svojstvena samo meni i kada ju ljudi čuju da im kažu tko sam i da se tu povežemo. Uvijek mi padne na pamet Wim Wenders, kao netko tko to tako dobro radi. Ako vidim samo jednu scenu iz njegovih filmova, odmah znam tko je i što osjeća. Ne bježi od svoje čovječnosti, nema laži.«

Prijatelji pa glazbenici

Za realizaciju albuma važna je bila suradnja s članovima banda: trubačem Tomažom Gajštom, kontrabasistom Zvonimirom Šestakom i bubnjarom Adrianom Bernobićem. Zahvaljujući zajedništvu, povjerenju, razumijevanju na razini srodnih duša, uspjeli su ostvariti posebnu energiju i koheziju. »Naravno, umjetnik često mora surađivati s drugim ljudima da bi realizirao svoju ideju, što je još i veće blago«, rekao je.

»I taj proces je dug i pun krivih odabira da bi, na kraju, došao do pravih. Imam sreću da sam na svojem putovanju susreo ljude koji mogu dijeliti sa mnom i slušateljima moju viziju glazbe i dovesti ju na višu razinu stvaralaštva i jako sam zahvalan na tome! Na ‘Upper structures’ to su redom fantastični jazz glazbenici i ljudi. Mi smo prije svega prijatelji, a onda i glazbenici tako da je spona između nas višeslojna što je rezultiralo iskrenim albumom!

Mora postojati uzajamno povjerenje i taj duh »bratstva« da bi se desila glazba. Kada skladam, uvijek imam na umu ljude s kojima ću to i svirati i nekako se glazba sama prilagodi njima, a onda i oni glazbi. Tu nastaje magija. Napisano nikada nije kao i odsvirano, jer te ljudi uvijek iznenade svojim doprinosom i maštom. Najveći mi je užitak kada se desi nešto neočekivano jer su samo nastavili – ili nadogradili – gdje je moja mašta stala.

Shvatiš kako proširuju tvoj unutarnji svijet njihovim i stvori se neka nova priča, još bolja, još dublja, još iskrenija. U ‘live’ izvedbama najveći mi je dar trenutak kada kolektivno i spontano odsviramo nešto novo aranžmanski u nekoj skladbi ili kada u improvizacijama cijelom sastavu padne ista muzička ideja na pamet u istom trenutku bez prijašnjih dogovora. To znači da smo svi bili potpuno otvoreni i u muziciranju cijelim svojim bićem.

Zovem ih ‘zen momenti’, jer su kao neki oblik meditacije. Taj trenutak u vremenu nitko nije mislio o ničemu nego je samo bivao i puštao glazbu kroz sebe. Zbog tih trenutaka sviramo improviziranu glazbu i ništa nije kao to. Volio bih vidjeti neku MR snimku mozga glazbenika u tom trenutku, siguran sam da bi bilo snimljeno nešto izvanredno i zanimljivo!«

Miljenović je za realizaciju svojih zamisli uvijek uspjevao pridobiti glazbenike, prijatelje, koji su s punim razumijevanjem pristupali razvijanju njegovih djela, a s kojima je snimao ili svirao koncerte, primjerice bubnjare Borka Rupenu i Krunu Levačića, saksofoniste Marija Bočića i Sašu Nestorovića, basiste Vedrana Ružića i Marija Rašića, pijaniste Hrvoja Gallera, Viktora Lipića i Matiju Dedića, pjevačicu Valeriju Nikolovsku, ali i neke izvan jazz glazbe, primjerice J.R. Augusta, izvrsnog mladog kantautora. »Njihov me senzibilitet uvijek nadahnjuje da i dalje pišem«, rekao je.

Individualna stvar

Glazba na albumu »Upper Structures« rezultat je promišljanja na način simbioze umjetnosti: likovne, glazbene, plesne… »U kreiranju novog albuma veliku ulogu odigrao je spoj umjetnosti na sam čin skladanja«, rekao je. »Pod time mislim na doživljaj boja auralno i predočavanje boja kroz zvukove, melodije, akorde, pojedine tonove. Prvi put sam se susreo s time u praksi surađujući s Vedranom Ružićem na snimanju njegovog albuma ‘Spiritual Market’.

On se već dulje vrijeme bavi tim konceptom ‘spajanja’ umjetnosti, jer je i akademski slikar. ‘Spajanje’ sam stavio pod navodnike iz tog razloga što je izvor isti, samo je medij drugačiji. Da li neko djelo stvara glazbenik, slikar, arhitekt ili pjesnik, čini to iz iste potrebe tj. istog unutarnjeg motiva kojeg sam naveo na početku intervjua.

Kompoziciju ‘Kandinsky’, koju smatram okosnicom albuma, skladao sam tehnikom 8-tonskih nizova koju je osmislio ekspresionist Arnold Schoenberg – on je koristio 12-tonske nizove, ali je princip isti – a čiji je suvremenik i istomislilac bio Wassily Kandinsky koji je usko povezivao svoje korištenje boja u slikanju sa zvukovima. I ostale kompozicije su išle u tom smjeru, da zvuče kao neka apstraktna slika, ali s nekom unutarnjom kohezijom, niti vodiljom koja tu apstrakciju pretvara u nešto smisleno ali neizrecivo.«

Usporedimo li Miljenovićevu glazbu s onom na svjetskoj sceni, možemo reći da po glazbenom konceptu podsjeća na onu trubača i skladatelja Mikea Mantlera, zapravo na sve te kreativne i samosvojne glazbenike koji nisu težili popularnosti nego umjetničkom izrazu, a cijenjeni su upravo od kolega, glazbenika.

»Nikada me nije interesiralo baviti se glazbom radi popularnosti, biti u trendu, nego samo slijediti svoj unutarnji glas i možda pronaći srodne duše«, rekao je. »Misao vodilja mi je uvijek bila da napišem glazbu koju bih sam htio slušati i koja je beskompromisna, iskrena kakva god bila i vjerujući da će naći put do nekoga upravo zbog te svoje iskrenosti. Na tom putu se ne susreću mase, nego kvalitetni pojedinci koji tragaju za istim.

Na kraju, doživljaj glazbe je individualna stvar i to je nešto što ju čini božanskom. U svakome pobuđuje nešto drugačije, nešto osobno uvjetovano onim što smo mi sami. Kroz umjetnikov proces istraživanja i suočavanja s vlastitim granicama u stvaranju nečeg novog, primatelj u svom doživljaju tog umjetničkog djela zapravo otkriva sebe. A ta indirektna razmjena energije između glazbenika i slušatelja jest sama poanta umjetnosti i jedni drugima smo ogledala,« zaključio je Miljenović.