Rođendan kultnog riječkog punk benda

“Pasi” svirkom u Palachu obilježavaju 15 godina rada

Bojana Perhat

U 2010. godini odsvirali su više od 30 koncerata, a trenutno punom parom rade na petom albumu naslovljenom "Reci mi da li te boli?"



Ne daju intervjue, ne vole fotografiranje, ali imaju svoju vjernu publiku. Dodo, Nikica, Rade i Garcia bez problema mogu napuniti bilo koji klub u Hrvatskoj, ali i široj regiji. Da ne duljimo, oni su Pasi, slobodno možemo reći kultni riječki demo i punk-bend koji unatoč trajnosti uporno odolijeva potpisati ugovor za izdavačku kuću. Mnogi su pomislili da su nastupe nakon jednogodišnje pauze prekrižili, no oni su u 2010. godini odsvirali više od 30 koncerata, uključujući gostovanje na Preluku gdje ih je uoči nastupa NOFX-a vidjelo više od 3.500 ljudi. Trenutno puno parom rade na petom albumu naslovljenom »Reci mi da li te boli?«. Nakon nastupa u Osijeku i Novom Sadu, a dan prije svirke u Buzetu, Pasi će ovog petka zasvirati i u Palachu gdje će obilježiti velikih 15 godina postojanja benda, o čemu smo porazgovarali s frontmanom Dorianom Salatićem. 



Većinu pjesama na novom albumu publika je već imala priliku čuti, budući da su materijali stari tri i više godina, ali do sada nisu bili snimljeni. Tu su i dvije obrade zagrebačkog benda »Mikrofonija« i pjesma koju ni jednom nisu svirali uživo. 


– Neke će se stvari moći skinuti s interneta. Ipak, nama je »live« svirka najbitnija. Ako padne i koja kuna, odlično. Pare nisu motiv. Da su pare motiv, svirali bi na drugim projektima i prodavali bilo što, samo da prodamo.





Koliko se mijenjala postava u tih 15 godina i kako su izgledali vaši počeci?– Trenutno nema nikoga iz te prve postave, no to je uvijek išlo u koracima. Nije bilo ni naglih promjena, niti pobuna. Dolazili smo jedan po jedan i na neki način sebe upisivali u bend. Razlog tolikim promjenama u postavi je taj što je bend krenuo bez nekih velikih ideja. To su doslovno bila četiri klinca koja su se napila na jednom rođendanu i rekla »ajmo, napravit’ bend«. Bitno nam je bilo da se svira punk, da ima cuge i da je to što pjevamo gramatički netočno.   

Nije dovoljno imati lance i irokez


Kako sada gledate na sve to? Koliko su se Pasi promijenili kao ljudi i glazbenici?– Što se glazbe tiče, počeli smo s klasičnim punkom s tri akorda, a još i danas neke pjesme radimo na taj način.


 Kod punka je bitno da postoji neka poruka. 



U nekakvom sviračkom smislu nismo puno napredovali. Nitko od nas nije školovani glazbenik. Međutim, svi izuzev mene slušaju gomilu bendova sa strane. Znate kako se kaže? Kad kopiraš od jednog, onda je to plagiranje, a kad kopiraš od puno njih, onda je to istraživanje. Tako da smo mi u tom smislu istraživači. Mislim da je punk ipak stvar nekih ideala i ideologija. Nije dovoljno imati lance, irokez i ostale stvari, već imati i kritički stav prema tome. 


Jedan ste od rijetkih bendova čiji su tekstovi socijalno angažirani.


– Trudimo se da to ide u tom smjeru. Ako nemaš što reći, tada to nema smisla, pogotovo u punku. Da sviramo pop-glazbu, onda je svaka tema jednako dobra. Kod punka je bitno da postoji neka poruka. To ne mora nužno biti u smislu »ajmo, srušit’ vlast« ali treba postojati nekakvo promišljanje o životu i stav prema ljudima. 


Zašto u toliko godina niste potpisali ugovor s ni jednom izdavačkom kućom?


– Nikada nam nije ništa službeno ponuđeno, sve je bilo preko nekog posrednika ili osoba koje su povezane s glazbenom industrijom. I kad su postojale i neke potencijalne mogućnosti za potpisivanje ugovora, nismo reagirali jer nam to nije previše značilo. Općenito smo bili kontra glazbenog ili bilo kojeg drugog establišmenta, a u međuvremenu je i internet strahovito eksplodirao. Meni je jasno da je glazbena industrija, barem u svijetu, na izdisaju i da postoje oni koji žele »usta na usta«, ali mi nismo jedni od njih.   


Nismo skupi


Pošto ste osjetljivi na razne oblike društvenih nepravdi, a to se vidi i iz vaših tekstova, što mislite o trenutnoj situaciji u državi?



– Nikad nismo htjeli biti gurnuti nekome u nos, a medijska pozornica u Hrvatskoj je godinama direktno imala veze s vlašću. Nismo željeli biti dio toga, pa dati tomu legitimitet… Ne osjećam veliku bliskost s medijima. Najbitniji način obraćanja je »live« koncert.



– Cijela situacija je posljedica opasne kombinacije dugova velikim kapitalističkim institucijama kao što su Svjetska banka i MMF. Nije toliko važno tko će sljedeći doći na vlast, zato što se dugovi trebaju vraćati i bila Hrvatska malo lijevo ili desno, ne igra neku ulogu. Tu je i kombinacija agresivnog nacionalizma i ekipe koja je utekla 1945. i onda su se njihovi unuci vratili pametovati. A tko zna, možda nas zbog korijena riječi naša vlast doživljava kao njihovo vlasništvo. 


Čime se »Pasi« bave kada ne sviraju? Od čega živite?


– Nikica jedini ima pravi posao i radi u HEP-u u Opatiji. Ja sam pri završetku fakulteta, a radim i kao asistent, iako je sada kriza, pa sam zapravo više suradnik. Gitarist Rade radi u trgovini s opremom za snowboard, a Garcia je trenutno na petoj godini kulturologije, tako da radi studentske poslove. 


Prošle godine imali ste puno koncerata, a slična situacija je i ove godine.


– To nije bila i »najluđa« godina što se koncerata tiče. Jedne smo godine imali oko 50 koncerata, svirali smo praktički svaki vikend. Imali smo i pauzu od godinu dana kada je bivši bubnjar ozlijedio palac lijeve ruke. Mi nismo skup bend jer bez diskografa nema ni provizija, niti cijele promotivne mašinerije. No punka uvijek ima.