Žuti Opel kadet prvi je didov automobil. Zapravo, drugi, prvi je bio model koji valjda pamte samo najzagriženiji ljubitelji automobila, NSU Prinz. No, nije bitno to koji je prvi, a koji drugi, već je bitno reći da njegove unučice ni prvi ni drugi nisu vidjele nego na požutjelim fotografijama, a bome ih nemaju zašto ni pamtiti kad se u njima nisu vozile.

Zato pamte ovaj aktualni, treći, mali Citroen C3 bordo boje. Pamte svaku vožnju u didovu autiću, ali ne zbog njegovih performansi ili djedove vozačke vještine, već zbog jednog običnog, malog, a njima najvećeg CD-a. Pri tom je apsolutno nevažno i nebitno da je taj magični CD jedini što ga u automobilu ima.

Scenarij je uvijek isti: vani je petsto stupnjeva i ura nije od kupanja, taman da u kratkom i ključnom trenutku slabosti dida odluči počastit’ unučice sladoledom, da ih potrpa u autić, okrene ključ da motor zabrunda i ubaci u CD-player onaj jedini CD što ga ima. Ne prođe tad valjda ni sekunda prije nego se zaori: »Kroz đardine, kroz pjacete, priko boti od marete, karoca gre, kroz ditinjstvo i obide, kroz letrate i beside, karoca gre…«

– Znaš, meni ti nema ljeta bez »Karoca gre«, meni je to ljeto – kazuje, nema dugo, svome ocu, a didovu sinu, jedna od njih, ona koja je već toliko velika da zna kako Oliver tu pjeva o životu, a ne o karoci k’o karoci.

Karoca gre… Godina je 1976. Napuniš sedam godina i krećeš u prvi razred osnovne škole. Mati ti traži torbu za knjige u butigi od Jugoplastike u Prvoboraca ulici. Torbu pamtiš, pamtiš da je bila smeđe neke boje sa žutim mačjim očima tamo gdje se zatvarala da knjige ne ispadnu van. A u njoj, ne bi li dječurliji lakše bilo poć’ u školu, i singlica. Oliver! S omota ploče gleda prvašića njegov veliki okvir od očala. Od tog trena više nije bilo natrag, bilo je samo naprijed. Ne kužiš, doduše, onako sitan da ti je Oliver dan praktički rođenjem, da su ti od starta ugodili postavke od života tako da ga za života pjevušiš, da mu se svaki put nanovo vraćaš kakve god ti glazbene preferencije bile.

Kako mu se nećeš vraćati kad karoca gre i kad za sve dobro od života Oliver ima onaj prvi stih; i kad pjeva o onoj koja je bila prva ljubav, i kad otkrije ključ života, i kad je vrijeme reći infiša san u te i izmoliti molitvu za Magdalenu, i kad se sve razbije o stine, i kad si poeta, i kad si picaferaj… Jer, ča je život vengo fantažija… Zapelo je, pače zaiskrilo, u tom odnosu samo jednom, onomad kad je zboru osnovnoškolaca s Bačvica zvanom Marjanski tići zbog Olivera izmakla prva nagrada na jednoj od večeri Splitskog festivala. Ma, zato je ta njegova »Uvik žaj mi biće« kojom je pobijedio, ostala za vazda, kome god da je pjevao.

Oliver, naš Dean Martin i Frank Sinatra u jednom, jedan od onih čije pjesme ne možeš ne znati pa ih ne pjevušit’, jedan od onih čiji su CD-i, evo, veliki i važni koliko je veliko, primjerice, lito! Misliš, takvi će živjeti, takvi moraju zbog nas živjet’ milijun godina jer su poput kakvih superjunaka koji ne umru nikada, već love ribu i pjevaju o životu tako da nam život lakši i smisleniji bude, dok im se oči dobroćudno smiješe iza velikih okvira od oćala. Ma, karoca gre…

Partija je Oliver. Evo, radijske postaje nižu pjesmu za pjesmom. Ima ih valjda toliko da bi ih mjesec dana mogli redom puštati bez da se ponavljaju. I svaku znaš, bar komadić. I svaka te vraća u neke dobre godine, bar na tren. U Prvoboraca ulici, doduše, više nema butige od Jugoplastike, ni ulica se više tako ne zove, sad je Zvonimirova, ali autić je tu i CD je tu. Unučice su svakom godinom veće, ma ne smeta ništa. Bit će uvijek nekih didova da u »trenucima slabosti« potrpaju djecu u vozilo, okrenu ključ i puste onaj ključan CD. A tamo Oliver, tamo život o kojem nitko nije znao pjevati kao onaj čija je singlica bila u torbi prvašića.

– Znaš, meni ti nije lito dok ne zapjevamo »Karoca gre« – veli jedna od unučica, dok se didu smije brk.

Fala in, barba Oliver.