Mnogo manje poznat je javnosti kao inženjer vodogradnje. Diplomirao je na Građevinskom fakultetu i kao hidroinženjer između 1951. i 1981. sudjelovao je u izgradnji brojnih objekata, posebice velikih turističkih kompleksa na jadranskoj obali. Zaslužan je za izgradnju mnogih hotela i bazena na Jadranu i za ubrzani razvoj turizma u Sjevernom Primorju i Istri od kraja pedesetih godina prošlog stoljeća.

– Glazba je silno važna u mojem životu, ali ona se događala paralelno. Neću reći da mi je bila nešto kao hobi, to bi bilo pretjerano blago rečeno jer ja jesam sav obuzet glazbom, ali ipak, ona je na neki način bila jedan moj paralelni svijet.

Jer ja jesam glazbeno obrazovan, i to vrlo visoko stručno i strogo, no ono što je također moj svijet, zove vam se – građevina, e graditeljstvo. Ma pustite sada glazbu. Ona je tu, ona je važna, ali nikad ne bi mene bilo ovdje da nije bilo hidrosaniteta. Hidrosanitet vam je moja struka. Studirao sam ga na zagrebačkom Građevinskom fakultetu.

Znate ‘ko je bio sa mnom na godini? Profesor Vladimir Devide, on vam je isto tako bio jedan veliki genijalac, svega je koji mjesec bio stariji od mene, a zajedno smo diplomirali 1951. godine. I onda – udjelba. To vam je značilo da se stručni kadar raspoređuje prema potrebi.

Kakvu sam vam ja imao sreću! Naime, moja vam je generacija na dispoziciju dobila Vlasinu, Vlasinsko jezero u Srbiji, Mavrovo, poznati makedonski nacionalni park i – Cres. Ne kažem da Vlasina i Mavrovo nisu lijepi predjeli, ali ipak – znate vi što je značilo doseliti na Kvarner? Pa to vam je bila premija! Kao graditelj bilo me je po čitavoj obali. Koliko smo god dobrih stvari napravili u Opatiji, golem ih je broj bio i u Istri, kao i na čitavom jadranskom prostoru. Primjerice, jako sam puno radio i u Cavtatu – otkrio nam je lani maestro Kuntarić.

Od brojnih anegdota iz Kuntarićeva dugog i bogatog života najzanimljivija je možda upravo ona vezana uz njegovu povijesnu festivalsku pobjedu – na prvom Zagrebačkom festivalu 1953. godine i to sa skladbom »Ta tvoja ruka mala« na tekst Blanke Chudobe i u izvedbi Ive Robića. Naime, Kuntarić je za pobjedu saznao mjesec dana kasnije, kada se vratio iz vojne službe na talijansko-jugoslavenskoj granici na koju je bio mobiliziran u povodu eskalacije tzv. Tršćanske krize.

Zaljubljen u Volosko

Ljubo Kuntarić rođen je u Čakovcu 1925. godine, a mladost je proveo u Varaždinu, Požegi i Zagrebu. Glazbu je učio privatno kod Rudolfa Matza, Albe Vidakoviće Ivane Lang i Tihomila Vidošića. Od početka 1950-ih godina živio je u Voloskom kraj Opatije.

Skladao je razne glazbene vrste od 1939. godine. Njegove zabavne melodije, koje je pisao u suradnji s istaknutim hrvatskim pjesnicima i tekstopiscima poput Drage Britvića, Stjepana Jakševca te najviše s Blankom Chudobom, predstavljaju samo mali dio njegovog golemoga glazbenog opusa. U mladosti je pisao laku orkestralnu i komornu glazbu, a kasnije i glazbu za puhačke, tamburaške i mandolinske orkestre.

Najveći dio njegovog opusa posvećen je vokalnoj glazbi. U bazi autora ZAMP-a nalaze se čak 1132 njegova djela, no glazbeni kritičari navode da je skladao preko 2000 zabavnih melodija, 160 skladbi za djecu, više od 200 zborskih skladbi, 180 klapskih skladbi, 48 komornih tamburaških, 26 mandolinskih. Posebno valja istaknuti Kuntarićeve veće forme glazbeno-scenskih djela, u što spadaju mjuzikli, operete, dječje opere i predstave, lutkarski igrokazi i slično.

Najpoznatiji među njima su mjuzikl »Tata, udajem se za crnca« (1978.) i rock opera »Karolina Riječka« (1981.) Autor je i glazbe za 18 filmova, a skladao je i glazbu za najpopularniju jugoslavensku televizijsku seriju »Pozorište u kući«.

Najveći dio njegovog opusa ipak pripada duhovnoj glazbi koju je Kuntarić stvarao do kraja svog života. Široj je javnosti zapravo manje poznato da je komponirao čak 680 skladbi sakralnog ciklusa, a neke od njegovih pjesama pjevaju se godinama na misama, a da pjevači i ne znaju autora. Iza njega ostaje preko 680 duhovnih djela, od čega 25 misa.

– Sakralna glazba vam je još jedna moja strast. Napisao sam golem broj sakralnih djela, a ono na što sam najponosniji je – Munska maša. Taj poseban glazbeni izričaj iz Muna – a kad sam ja krenuo u proučavanje, ostale su tek dvije gospođe od kojih sam mogao skidat’ originalnu vezu s tradicijom – nadahnuo me za jedno od meni možda najdražih djela.

Munsku sam mašu završio 2002. godine, i moram priznati, što mi je bilo posebno drago, da su mnogi ostali zapanjeni kad su je čuli, da je ostavila traga sve do Vatikana. Kažem, volim svaku glazbu pa vam na trenutke mogu s jednakim ushitom govoriti i o »Calypsu« i »Karolini«, ali neke su stvari ipak potpuno drugačije od drugih, decidiran je pak bio Kuntarić u opisu svoga glazbenog opusa u intervju objavljenom prošle godine u povodu okruglog, 90. rođendana maestra.

Brojne nagrade

Ljubo Kuntarić osvojio je gotovo 50 festivalskih nagrada za svoje skladbe. Dobitnik je Nagrade za životno djelo grada Opatije, Zlatnog odličja Pro ecclesia et pontifice pape Ivana Pavla II. za doprinos sakralnoj glazbi (2003.), Nagrade Zrinski Međimurske županije za najviše zasluge u kulturi (2004.), Nagrade Porin za životno djelo (2009.), a odlikovan je i Redom Danice hrvatske s likom Marka Marulića.

Bio je počasni građanin Međimurske županije te gradova Čakovca, Požege, Omiša i Imotskog, počasni član franjevačkog bratstva provincije Sv. Ćirila i Metoda te počasni član Družbe Braće Hrvatskog Zmaja.

– Naravno da sam počašćen Porinom za životno djelo. Svaka nagrada, a moram priznati da sam ih tijekom godina dobio doista mnogo, priznanje je za rad i trud.

Znao sam raditi i po dvanaest sati dnevno, i dalje pišem, možda ne toliko kao nekad, ali vjerujte mi, posla imam i previše, gotovo da ništa ne stignem – pričao nam je Ljubo Kuntarić tijekom intervjua 2009. godine u povodu Porina za životno djelo u svojem domu u Voloskom, u radnoj sobi, pretrpanoj knjigama, notnim zapisima, pločama, CD-ima, video i audio kasetama, slikama i fotografijama gdje je posebno mjesto imao klavir, ali i kompjutor.