ZAGREB » Nives Celzijus održala je u Maloj dvorani Vatroslava Lisinskog svoj prvi solistički koncert proslavivši pred tristotinjak gledatelja prvu godišnjicu svoje glazbene karijere. Uz nju su na pozornici nastupili i vrckava Alka Vuica, vokalno superiorni Zlatko Pejaković, popularni Mejaši, i prvi mješoviti ženski, lezbijsko-feministički zbor u regiji Le zbor koji je efekno rodno prilagodio hit Marka Perkovića »Lijepa li si« što se može smatrati jedinim progresivnim dijelom ovoga koncerta od kojega se u glazbenom smislu i nije trebalo očekivati puno, budući da su poznate skromne vokalne mogućnosti pjevačice kao i njen repertoar u nastajanju koji čini tek jednoznamenkasti broj pjesama.

Pjesama koje su, mora se priznati, lansirane u marketinški optimalnom trenutku, poput ljetošnjeg nogometnog plasmana numere »Take me to Brazil« ili obrade hita iz 1967. godine »Kolinda« uoči inauguracije prve hrvatske predsjednice.

   Mladoj kolegici koja se, sada je savim jasno, ima namjeru uspinjati trnovitom stazom hrvatske estrade svojim su dolaskom podršku dali i Neda Ukraden, Giulliano i Ivana Banfić, a nakratko ju je poslušao i Arsen Dedić. Bilo je pjesme i plesa, erotski nabijenih gegova, bilo je, riječju, zabavno, kako je to na izlasku dometnula Ivana Banfić.

Kultura različitosti

I to je sve što se može na izvještajnoj razini reći o ovom događaju, ako potpisnica nema pretenzija glazbeno secirati izvedbu i repertoar.

   Međutim, čini se da je ovaj događaj dobio društveni i medijski tretman koji uvelike premašuje značaj ovoga koncerta i na tome treba čestitati vještom timu Nives Celzijus. Ovaj je estradni prodor u hram glazbe u Hrvata popraćen prilično užarenom medijskom polemikom. Koncert Nives Celzijus neki su označili prekretnicom u povijesti ove koncertne dvorane, doveli u pitanje čak i njezino javno financiranje, označili ga kritičnom točkom konačnoga gubljenja kriterija u glazbenoj promociji i kulturi uopće, kao i paradigmom rastakanja hrvatskog društva.

   Ravnatelj Koncertne dvorane Vatroslava Lisinskog ne misli tako, neposredno prije početka koncerta Dražen Siriščević je ponovio da dvorana mora biti otvorena i da se mora njegovati kultura različitosti.

   – Ne želim glumiti inkvizitora i biti onaj koji će zabranjivati koncerte, pod uvjetom, naravno, da oni ne šire govor mržnje ili nasilje, o čemu se ovdje nikako ne radi. Kultura mora biti otvorena. Svi imamo svoje ukuse i ne smijemo osuđivati one koji imaju drukčije ukuse, kazao je Siriščević dodavši da se radi o čistom zakonu ponude i potražnje. Nives Celzijus je činjenica hrvatske glazbene scene i logičan je slijed stvari da traži mjesto za održavanje koncerta ne bi li se predstavila svojoj publici koju očito ima.

   – Bilo bi idealno, smatra Siriščević, kada bismo imali razne dvorane isprofilirane za različite glazbene stilove, no to, na žalost, nije hrvatska realanost i budući da od 1973. godine imamo tek jednu koncertnu dvoranu, ona mora biti otvorena za sve. Naravno da 80-ak posto repertoara Vatroslava Lisinskog čini klasična glazba, no u četrdesetogodišnjoj povijesti ove dvorane kroz nju su prodefilirale garniture političara, bila je mjestom okupljanja različitih branši od ginekologa do frizera, pjevali su ovdje mnogi pop pjevači, estradnjaci, nastupala brojna folklorna društva, nabraja ravnatelj čudeći se neobjašnjivom medijskom interesu za ovaj događaj.

   – Volio bih da medijsku prašinu koju smo podigli ovim koncertom dobiju i drugi događaji koji se odvijaju u Lisinskom, ali bojim se da to neće biti tako. Nedavnu proslavu 15. obljetnice rada Hrvatskog baroknog ansambla u Lisinskom nije popratio nijedan veliki napis u udarnim medijima, konstatirao je neslavnu medijsku praksu.

   I doista, mediji su ti koji su pobrkali lončiće u slučaju »Nives u Lisinskom«, jer kako objasniti da je interes za koncert pjevačice koja ima vlastitih pjesama na koncertnom repertoaru koliko i prstiju na ruci, veći od onog za skori dolazak primjerice, svjetski proslavljenog pijanista Ive Pogorelića. Ako odgovorite da je to upravo zbog tog nesrazmjera, nameće se opet protupitanje, zašto je medijska halabuka nastala upravo na njezinim slučaju, a ne na slučaju recimo, Tončija Huljića koji je bez velikog prezira javnosti održao svoj koncert u zagrebačkom glazbenom hramu u znaku, bez sumnje, buduće uspješnice »Kekereke«, s podnaslovom »Čučaj mala« (bez zareza).

Seksualne aluzije

Pravo je pitanje zašto se takav krekeravi reportoar koji ne može bez jeftinih seksualnih aluzija i »lirike« koja vrijeđa ljudsko, da ne kažemo žensko dostojanstvo, uspješno trži u zemlji Hrvatskoj godine 2015. i zašto pjesmuljke poput »kara, kara, karanfili« ili budućeg ljetnog hita »Čučaj mala« pjevuše djevojčice u vrtićima i školama. I tu opet dolazimo do pitanja medija koji uvelike snose odgovornost za postojeće stanje u kulturi i svekolikom društvu, a za to sigurno nije kriva Nives Celzijus ma koliko pridonosila zaglupljivanju novostasalih konzumenata pop kulture.

   U raspravi o slučaju »Nives u Lisinskom« na Trećem programu donedavni redakcijski kolega, publicist i književnik Zdravko Zima parafrazirao je njemačkog filozofa Ludwiga Feuerbacha koji je po njemu davno anticipirao vrijeme u kojem ćemo postati žrtve slika i koje »prednost daje znaku nad onim što je označeno, kopiji nad originalom, predstavi nad stvarnošću, pojavnosti nad suštinom…«

   Bez ambicije razmetanja filozofskim citatima i velikim imenima, spomenimo ih tek da damo primjerenu težinu problemu koji živimo u društvu spektakla a kojemu Nives Celzijus nije uzrok, već tek jedna u nepreglednom nizu posljedica.

   Na nama je da izaberemo, televizijski program, radijsku stanicu, internetski sajt, koncertnu ili bilo kakvu drugu dvoranu, a ne da se bavimo karijerama ljudi više nego što to one zaslužuju i čudom se čudimo slučaju »Nives u Lisinskom«. Ostaje ipak problem čime inficiramo djecu i njihovo odrastanje, ali to je problem kojemu niti ovaj tekst niti ijedne novine neće naći rješenje.