Riječka pjevačica

Nikolina Tomljanović: ‘Suprug i kćerkica moje su najveće i najmilije dobro’

Danijela Bauk

Moje dijete je na prvi pogled znalo da smo mi njezini roditelji. Osjećala je to. Ljubav je ljubav. Tako čista i prirodna. Koja sreća, koja divota! Nitko sretniji! Salomé je toliko srdačna, vesela, simpatična i mila! Ime joj inače znači mir i radost, i zaista je unijela nešto posebno u naš život 



Nikolina Tomljanović široj je publici poznata iz popularne riječke ženske grupe E.N.I., no već četiri godine gradi i vrlo uspješnu solo karijeru koju je ovih dana zaokružila prvim samostalnim albumom »Put po mom«, čiju je službenu promociju održala u caffe baru Dnevni boravak u Rijeci uz podršku brojnih kolega, prijatelja, medija i najbližih članova obitelji.


– Silno sam sretna – i sentimentalna, kako kaže jedna od mojih pjesama s albuma. Bila je to stvarno krasna večer. Započeta tremom i uzbuđenjem, a završena dobrom svirkom! Ovo je moja najljepša, najsretnija i najuspješnija godina! Album »Put po mom« ugledao je svjetlo dana. U divnom smo sastavu odsvirali šest pjesama s albuma i mislim da je ova formacija benda zaista pun pogodak. Promocija mog prvog samostalnog albuma, čvrstog i bogatog pop country zvuka, doista je razlog za sreću i zadovoljstvo!


Nakon četiri godine samostalne karijere i brojnih singlova, ovih dana svijetlo dana ugledao je i vaš prvi samostalni album »Put po mom«.




– Da, vrijeme je bilo da se zaokruži cjelina. Četiri godine sad se možda čini dugo, ali zapravo je brzo prošlo. Divan period snimanja u studiju, festivala poput Večeri dalmatinske šansone, Zagrebačkog festivala i CMC-a, i onda šećer za kraj, moj album prvijenac. Put po mom.


I kakav je vaš put? Cijeli život ste u glazbi, sve je krenulo u Putokazima, nastavilo se s enicama, sad je tu samostalna karijera…


– Mislim da je sve to nekako zacrtano, zapisano negdje gore… Moram priznati da se ponekad nisam previše trudila, a opet me glazba nekako zove, traži, nađe. Prvo mi je brat rekao da moram ići na audiciju Putokaza i nakon nekoliko godina zborskog pjevanja u Putokazima, eto me u grupi E.N.I. Prije dvije godine imale smo veliki koncert obilježivši dvadeset godina karijere i sve skupa sada je 25 godina mog glazbenog puta i života. Ne mogu se ni sama načuditi, zar je toliko prošlo? Ali, u šali ću reći, godine karijere se zbrajaju, ali ja ne starim, barem kad se radi o volji i ljubavi prema glazbi.


Neopisiva trema


Kako ste se osjećali kad ste prvi put sami izašli na stage, bez Elene, Ive i Ivone?


– Prvi solo nastup bio je u Šibeniku na Večerima dalmatinske šansone. Trema je bila neopisiva. Do zadnjeg trena. A da ne govorim da je to popodne pred prijenos iznenada počelo kišiti i ja sam se »ponadala« da do prijenosa i nastupa neće ni doći. Ipak, kako je kiša iznenada počela padati, tako je iznenada i stala. Nastup je bio dobar, trema je iščeznula s prvim taktom.


Za samostalni glazbeni put izabrali ste pop-country pravac. Pomalo neobična odluka s obzirom na žanr enica. Što su cure rekle?


– Cure me zaista podržavaju. Ali, kao što rekoh ranije, put je mene našao. Već sam u enicama pjevala dvije pop country pjesme, »Crnu kutiju« i »Prekrasan dan«. Put je bio logičan. Neno Belan i Vedran Križan izjavili su za vrijeme jednog snimanja da bih trebala snimiti pop country album i nije mi trebalo dugo da ih poslušam. Za nekoliko mjeseci bila sam u studiju i snimala svoj prvi singl »Budi tu«.


Ekipu s kojom ste radili na solo albumu čine zapravo prijatelji – Neno Belan, Vedran Križan, Robert Funčić, Matej Zec, Darko Terlević, ali i Nikša Bratoš.


– Sve je krenulo s Nenom i Vedranom koji su zaista bili prisutni u gotovo cijelom procesu stvaranja. Neno je doista bio i prijatelj i totalni support, aranžer, producent, savjetnik, svirao je gitare, usnu harmoniku, bendžo, pjevao čak i prateće. Čudo. Zaista, svi navedeni glazbenici jednostavno su divni. Nikako ne smijemo zaboraviti spomenuti još neke glazbenike, prijatelje. Uršula Tolj, Mia Dimšić, Damir Bačić, Marijan Jelenić iz grupe Nola, Alen Tibljaš, Ana Kabalin, Sandro Bastiančić iz En facea čije dvije predivne pjesme pjevam u duetu upravo s njim, Maja i Nataša Veljak, Sebastian Mavrić, Mario Šimunković, Joško Serdarević, Damir Matković.


Koja sreća, koja divota


Na albumu je surađivao i vaš suprug Jakob Patekar. Vjerujem da je poseban osjećaj pjevati stihove koje je napisao suprug?


– Pa svakako je simpatično pjevati suprugove stihove. Zapravo, suradnja u ovom smislu započela je slučajno. Brzo sam trebala snimiti svoj prvi singl Zvonimira Zrilića, ali nedostajao je tekst. Jednostavno sam suprugu zadala zadatak da što prije napiše tekst, vjerujući i znajući da će napisati divan tekst. Tako je i bilo. Također, napisao je tekst za božićnu pjesmu »Pokloni mi zagrljaj«.


Supruga ste upoznali na radnom mjestu. Koja je tajna uspješnog braka?


– Da, tada je radio u mojoj osnovnoj školi. Sada radi kao predavač na američkom koledžu. Srećom, na vrijeme smo se upoznali. Ne znam recept uspješnoga braka, ali vjerujem da je naša privrženost i dobar brak rezultat velikog razumijevanja, poštovanja i tolerancije. Puno vremena provodimo skupa, od šetnji do putovanja, gledanja televizije, slušanja glazbe, vježbanja, odlaska u kupovinu, kupanja i sunčanja. Jednostavno, volimo puno biti skupa. Svaku mogućnost zajedničkog provođenja vremena i dokoličarenja svakako iskoristimo i uživamo.


Vašu bračnu sreću odnedavno je upotpunila i kćerkica Salomé?


– Volim reći da su moj suprug i naša kćerkica moje najveće i najmilije dobro. Koja sreća, koja divota! Nitko sretniji! Toliko je srdačna, vesela, simpatična i mila! Ime joj inače znači mir i radost i zaista je unijela nešto posebno u naš život.


Pjeva li Salome s mamom?


– Pjeva, pjeva. Ima ona već svoje favorite i među mojim pjesmama. Bit će tu iznenađenja.


Ljubav je ljubav


Posvojiti dijete u Hrvatskoj je dosta teško? Kako vi gledate na taj proces?


– Iskreno, velikim slovima, u Hrvatskoj to NE FUNKCIONIRA. Jedno do svega nekoliko posvojenja godišnje u Hrvatskoj, a domovi puni dječice? Nedopustivo i žalosno! Kako sustav može dozvoliti da dijete dočeka 18. godinu u domu i onda samo samcato odlazi u svijet, bez igdje ikoga? Ježim se. A da ne govorim koliko divnih parova čeka na posvojenje, žalosti se i razočara. Prođu godine i na kraju ne uspiju posvojiti. Apsolutno razumijem da se biološkim roditeljima može zadesiti neka nedaća i treba im dati šansu, razumjeti ih i pomoći im, ali znam neke slučajeve gdje je to zaista prevršilo svaku granicu. Nefunkcioniranje sustava.


Trenutno je aktualna tema i prijedlog Zakona o udomiteljstvu, dosta se prašine diglo oko pitanja mogu li istospolni parovi biti udomitelji?


– Ma smiješno je da se uopće mora o tome razgovarati. Djeca vape za roditeljima, za svojim domom, svojom sobicom i svojom, samo svojom igračkom i haljinicom. Tko smo mi da nekoga osuđujemo, rangiramo, svrstavamo u neke kategorije, ukalupljujemo, zabranjujemo? Moje dijete je na prvi pogled znalo da smo mi njezini roditelji. Osjećala je to. Ljubav je ljubav. Tako čista i prirodna.


Ovo će vam biti prvi Božić u troje? Kako se pripremate?


– Za početak dočekali smo svetog Nikolu, a stan nam je obasjan kao u Betlehemu. Lampice, lampice i lampice. Božićne pjesme se vrte, peku se keksići. Božić očekujemo s radošću. Bit će obilja pjesme, topline i ljubavi.


Rasle smo skupa 


E.N.I. su zapravo jedna od rijetkih ženskih grupa koja i danas postoji, nedavno ste izbacile novi singl »Van kontrole«. Je li tajna dugovječnosti enica i u činjenici da ste zapravo odrasle zajedno?


– Rasle smo skupa, puno toga zajedno prošle, puno ulagale u glazbu, u naš odnos, voljele ono što zajedno radimo. Izbacile smo nedavno odličan singl Vladimira Tomića »Van kontrole« kao i odličan spot Kristine Barišić i tako »nekontrolirane« odlučile da malo predahnemo i posvetimo se nekim drugim stvarima, solo karijerama.