Boa - 30 godina poslije

Mladen Puljiz: Danas sve više vrijedi pravilo »tu potpiši i ti si moj zauvijek«

Mladen Radić

Ima toliko ljudi oko tebe koji stalno nešto sišu iz tebe, a ništa ne daju. To se odnosi na cijeli establišment koji uređuje život, poručuje Mladen Puljiz, uz gitarista Slavka Remenarića osnivač grupe Boa



Iako između njihova dva studijska albuma prođe više godina, zagrebačka grupa Boa i dalje ne misli okačiti instrumente o klin te su ove godine objavili i album jednostavno nazvan »VII« i koncertima krenuli obilježavati tri desetljeća od objavljivanja prve dugosvirajuće ploče.


Osim pjevača i klavijaturista Mladena Puljiza i gitarista Slavka Remenarića, koji su bend osnovali, aktualnu postavu koja je iznjedrila zadnji album čine i bubnjar Mladen Malek, koji je album i producirao, zatim basist Zvonimir Bučević i klavijaturist Darko Brajc.


Više od tri desetljeća kasnije iza grupe Boa su hitovi kao što su »Milion«, »Tako lijepa« ili »Sve što imamo«, ali putem koji su prošli ostavili su dovoljno dubok trag, o čemu smo popričali s Puljizom.  

Sasvim slučajno


Ako je suditi po zadnjem albumu, budućnost vam baš ne izgleda svijetla. »VII« je dosta mračan, što me jako iznenadilo.




  – Uvijek smo kao bend naginjali nekakvim tamnijim tonovima i sjetnijim tekstovima, a ovo vrijeme nas je inspiriralo za ovakav album, koji je rađen bez velikog kalkuliranja. To je izašlo iz nas.


  U pjesmi »Fake« s tog albuma imate stih »Tu potpiši i ti si moj zauvijek«, što me naravno asociralo na vaš hit »Milion«.


  – To je namjerno. Na neki način se to dogodilo slučajno, kad je Tina Rupčić snimala vokal, taj refren gdje ona pjeva duet sa mnom, pa se malo spetljala i promijenila tekst u prvom refrenu zbog čega smo se počeli svi zezati u studiju i došli na ideju da ide »tu potpiši i ti si moj zauvijek«. Tako smo dobili inspiraciju da se malo našalimo na temu teksta pjesme »Milion«.


  Ta je pjesma opet postala aktualna ne samo zbog cjelokupne situacije nego i zato što ju je obradila grupa Golem. Jeste li čuli tu verziju?


  – Jesmo, odlično su napravili, baš smo jako zadovoljni s njihovom obradom. Taj naš prvi album je stvarno poseban i čudesan. Naime, na njemu je Slavko u tekstovima predvidio krvavi raspad ove bivše države pjesmom »Na nišanu« pa je tamo i pjesma koju naši fanovi jako vole »Sela gore«, a kasnije se pojavio film »Lepa sela lepo gore«, a nažalost predvidio je i ovo što se događa 30 godina poslije, a to je da su došli neki ljudi s mračnim licima u odijelima i napravili su nam ovo što su nam napravili.  


  Je li ta pjesma nastala tek kao štos ili je zbilja bila nečim inspirirana?


  – Iako Slavko ima drugu verziju, mene vuče sjećanje na koncert u Lapidariju u Zagrebu za koji nam nikad nisu isplatili honorar pa smo se na probi malo zezali oko toga, pa je vjerojatno i to Slavka ponukalo da raščisti s tim menadžerima, ali ispalo je puno dublje nego što smo mislili u tom trenutku. Inače, zbog pjesama »Milion« i »Sela gore« skoro smo dobili etiketu šunda u ono vrijeme, što bi otežalo prodaju albuma jer bi bio duplo skuplji, ali na sreću u komisiji su bili Darko Glavan i Dražen Vrdoljak, koji su se izborili da se to ne dogodi.  

Bili smo šminkeri


Što im je smetalo kada se radi o »Milionu«?


  – U to vrijeme su bile te šund komisije koje su određivale koje su pjesme podobne za omladinu. Pokojni Darko Glavan mi je pričao da su oni tumačili da pjesma »Sela gore« govori o tome kako su majke prvoboraca dobile besplatne stanove i takve nekakve nebuloze. Direktna inspiracija Slavku bio je Coppolin film »Apocalypse Now« i on je bio toliko fasciniran. Onda smo gledali i film »Lovac na jelene« i ti su filmovi ostavili veliki dojam na nas, a ovi su to protumačili kako su protumačili, ali provukli smo se.


  Dobro, ali kako su si protumačili »Milion«?


  – »Milion« je bio kapitalizam. Bilo je tumačenje da »oni pričaju o ljudima u odijelima i da je novac jako bitan, a znamo da u našem društvu novac nije bitan« (smijeh). To je sve bilo smiješno, imao si svakakvih likova, ali bila su ova dva pametna čovjeka pa su nas spasili da nam ne opale i tu etiketu.


  Što bi vam onda netko iz te komisije rekao danas? Vjerojatno bi se predomislili.


  – Ha ha, ne znam što bi rekli, ali i danas sve više vrijedi pravilo »tu potpiši i tebe nema, tu potpiši i ti si moj«.  


  Obilježavate 30 godina, ali zapravo postojite duže.


  – Uzeli smo ovo kao 30 godina od objavljivanja prvog albuma. Početkom ’82. objavili smo prvi album, a krajem ’82. drugi. U jednoj godini izbacili smo dva albuma koji, po našem mišljenju, spadaju u vrh onog što smo napravili pa smo uzeli 1982. kao godinu izdavanja prvog nosača zvuka i prave afirmacije. Inače postojimo od ’74., kad smo Slavko i ja bili klinci i sjedili na klupi uz maksimirsku šumu i fantazirali. Išli smo u osnovnu školu i osnovali bend.


  O čemu ste fantazirali kada ste krenuli u te rock vode? Jeste li željeli poslati neku poruku ili se samo dopasti curama? 

– Jedno i drugo, ha ha. Od klinaca netko voli sport, netko voli fiziku. Mi smo voljeli muziku. Slavko i ja smo klasično obrazovani muzičari i svirali smo klasične gitare. Slavko je imao obiteljsku tragediju i onda nas je sve to spojilo i tako od ta dva klinca na klupi ja sam bio nabrijan na sport, a on je već u to vrijeme čitao knjige kakve ljudi u životu ni ne dotaknu. Bili smo potpuno različiti, ali skupa smo sanjali i imali smo muziku kao nešto što nas i danas drži zajedno i tako su ta dva klinca jednu ljetnu noć sjedili na klupi i rekli: »Ajmo nas dvojica probat’ svirat zajedno i napraviti bend«. Prvo smo svirali akustične gitare, pa je jedan prijatelj svirao flautu, pa smo eksperimentirali, uzeli nekakav 4-kanalni magnetofon i na njemu radili nekakve efekte itd. Onda je u srednjoj školi jedan prijatelj iz kvarta, Igor Soštarić, naš prvi bubnjar, kupio bubnjeve. Bend je de facto postao ozbiljan kada nam se na bas gitari priključio Damir Košpić, Zadranin koji je studirao u Zagrebu i onda smo se vrlo brzo probili na sceni, išli snimati ploče u Švedsku…


  Tko god piše o vama spominje vas kao glavne predstavnike domaćeg neoromantizma, no meni vas je malo teško svrstati u taj pravac.   – Ustvari, startali smo u vrijeme novog vala nakon kojeg je došao taj new romantic pokret. Više smo imali taj imidž. Jedan smo od prvih bendova koji je u odijelima dolazio na binu, farbali smo kosu, šminkali se, bili jako drukčiji od ostalih bendova tako da je možda taj naš imidž više doprinio tom svrstavanju nego sama muzika.  

Bez kalkulacija


Je li vas zato netko tada proglašavao šminkerima ili nazivao nekim gorim imenima?


  – Naravno da jest. I to opravdano. Jer kako smo bili dofurani, kako smo se farbali, normalno da smo bili šminkeri u pravom smislu te riječi. Ali to je bio više neki imidž, voljeli smo jako Davida Bowieja od njegovih prvih albuma i normalno da je taj njegov imidž na nas ostavio neki utjecaj, pa onda grupa Japan… To je bio nekakav vanjski stil i izričaj, više nego sama muzika.  


  Govorite da imate klasično glazbeno obrazovanje, pa me tim više čudi da Vi osobno danas radite u Ini?


  – Jednostavan je odgovor na to pitanje. Baveći se ovom našom glazbom u vrijeme Juge kada je tržište bilo pet puta veće nego sada skužili smo da ako želimo imati nekakav normalan život i funkcionirati kako mislimo da treba, znači ne ulaziti u nekakve kompromise i prodati se za sitnu lovu, moramo završiti fakultete tako da egzistenciju riješimo na drugi način. Svi iz prve postave Boe su završili fakultete i time si kupili potpunu neovisnost od drugih stremljenja u show businessu koja nas nisu zanimala. Nikad ne izdajemo album da nam netko diktira kaj trebamo napraviti. Mi ga napravimo i onda ga ponudimo izdavaču. Sva sreća, uvijek nađemo izdavača.


  Kada pripremate album, razgovarate li što očekujete od njega i što biste s njim mogli napraviti?


  – Naravno, Slavko i ja uvijek razgovaramo prije ulaska u neki projekt. Konkretno, kada smo počeli raditi ovaj album onda je bila ideja »ajmo napraviti album koji će biti rađen na način na koji smo radili prvi i drugi album«. Znači, bez kalkulacija, neka iz nas izlazi ono što treba izaći, a sva pravila show businessa ćemo zanemariti. Mislim da osim pjesme »Imala je mraz u ustima«, i to njene radioverzije, nema nijedne koja bi bila imala neke natruhe popa, koja bi bila rađena prema nekim uzancama struke, nego smo baš radili kako nas je inspiracija nosila.


  Upravo sam to htio reći. Ova pjesma je malo komercijalnija, ali ostatak albuma nije takav. Prvi i drugi album o kojem govorite imaju hitove koji se i danas slušaju…


  – Znam što hoćete reći. Interesantna je stvar da, s obzirom na to kakva je sada situacija u eteru, medijima itd., nema šanse da bi danas »Milion« postao hit. Prvi singl s »VII« je bio »Pijavice«, koji nije napravio ništa više osim što je dao informaciju fanovima da Boa sprema novi materijal. Jednostavno više nema sluha za takvu muziku. Čim je gitara malo oštrija, čim je nešto žešće, odmah se svi uplaše i to nigdje ne puštaju. Naš sljedeći singl će biti »Nevidljivi«. Mislim da je to najžešća stvar na albumu i na tome ćemo inzistirati.  


   Možda se »Pijavice« nisu toliko dopale ljudima jer su se možda uvrijedili kada govorite o pijavicama koje vam piju krv?


  – To se ne odnosi na fanove, zna se dobro na koga se odnosi.


   Na koga?


  – Ta stvar je prva nastala, prva je snimljena, odsvirana uživo i bili smo oduševljeni njome. Međutim, u eteru se jednostavno takve stvari ne puštaju. To je prežestoko, preljigavo, pjesma namjerno ima ružni akord jer je ružan tekst, pa tek onda dolazi malo svjetla u tunelu u refrenu. Na koncertu u Zagrebu svirali smo je na bis i bila je fantastična reakcija publike.  

Na koncertimaje k’o nikad


Ali o kome zapravo u njoj govorite? Budite malo jasniji.


  – »Pijavice piju me, u njima je već pola mene«. Ima toliko ljudi oko tebe koji stalno nešto sišu iz tebe, a ništa ne daju. To se odnosi na cijeli establišment koji uređuje život, da budem najjasniji. To se odnosi na pijavice s kojima živimo i vi i ja.


  Koje biste vaše pjesme, a koje nisu hitovi, voljeli da publika čuje, presluša ih na albumima ili možda i na YouTubeu?


  – O tome Slavko i ja često razgovaramo. Nama jedna od najdražih pjesama koje smo uopće napravili i smatramo je jednom od najboljih je »Davni trag« s prvog albuma. Nju sada ne sviramo uživo, to je dosta teška pjesma, ali smatramo da smo napravili jednu fenomenalnu stvar. Ima takvih pjesama, ali bit će vremena i za njih.


  Nakon 30 i više godina svirke, kakva vam publika dolazi na koncerte?


  – Baš kada smo svirali na promociji spota za »Fake«, svirali smo četrdesetak minuta u klubu Pepermint u Zagrebu i bilo je krcato, došlo je par stotina ljudi. Netko je na Facebooku objavio fotografiju dijela publike koja je bila pred binom i rekao: »Ajde neka mi netko kaže tko ovdje ima više od 40 godina«. Svi su bili od 20 godina nadalje. Sada smo već odsvirali Osijek, Rijeku, Zagreb i vidi se da ima dosta mladih, kao i publike naših godina. Atmosfera na koncertima je k’o nikad, jedna pozitivna vibra, mi smo kao bend komunikativniji nego što smo bili prije tako da uz jednu dozu ozbiljnijeg materijala koji sviramo ima opuštene atmosfere pa se svi malo i zezamo. Baš smo zadovoljni kako to sad izgleda.