Miroslav Škoro, popularni kantautor tamburaške i pop glazbe, u nedjelju će u Centru Zamet s riječkom publikom proslaviti 17. rođendan Kanala Ri. Svestrani glazbenik iza kojeg su brojni koncerti širom Hrvatske i svijeta, koncertom »Mene zovu tambure« vraća se svojim korijenima koji su počele davnih godina, sa sada već legendarnom pjesmom »Ne dirajte mi ravnicu«.

Što pripremate za koncerte u Zadru, Splitu i Rijeci?

– Koncerti su na tragu priče koja je krenula prije nekog vremena. Koncerti ponekad mogu biti nalik teatru, uvijek su tu na neki način isti glumci: tu je moj bend, tu sam ja i znam da bez obzira na kvalitetu programa ili »komada« koji mi dajemo, recimo to teatarskim rječnikom, možemo ljudima doći na vrh glave jer svaki komad možeš gledati i izvoditi određeni broj puta.

Mi smo nakon nekog vremena kao prava kazališna družina krenuli raditi malo drugačiji komad i to se pokazalo dosta dobrim. Radili smo Lisinski pet, šest puta i uvijek su karte bile rasprodane. Ljudi su bili zadovoljni zato što to nije klasični koncert na kojem se mi pravimo važni oboružani strujom, instrumentima i pjesmama koje su našle svoj put do publike.

Ovo je program na kojem mi isključimo struju, dovodimo nekoliko gostujućih »glumaca« – tamburaša, i vratimo se malo »u garažu«. Ja sve to skupa garniram pričom o tome kako sam u životu probao sve i svašta a na kraju sam opet ispao samo Škoro. Taj program je bitno drugačiji od nastupa u nekim velikim sportskim dvoranama, šatorima. Ovo je sjedeći program koji traje neko vrijeme (smijeh) i gdje je svaka pjesma povezana s pričom o tome kako je nastala ili nekom drugom pričom vezanom uz nju. Sve skupa bude jako simpatično, barem nama; mi s jako dobro zabavljamo.

Zadnji koncert takvog tipa radili smo u Budimpešti. Trideset 30 posto je isplanirano, 30 posto uvježbano, a ostalo je spontano i ovisi o publici. Jako se radujemo koncertu u Rijeci jer smo tamo imali vrlo dobrih koncerata.

Sretne zvijezde

Jeste li puno nastupali ove godine?

– Ove godine smo radili jedan veliki projekt za RTL, »Anno«, koji nam je oduzeo nekoliko mjeseci života: radili smo za njega kompletnu glazbenu opremu. Nastupa je bilo, imali smo dosta »gaža«, međutim ono čemu se mi najviše radujemo su ovi koncerti u Zadru, Rijeci, Splitu i ako Bog da da krenemo i dalje. To su samostalni koncerti mene i mog benda sastavljenog od vrhunskih glazbenika i vrlo je bitan dio tog programa. Gaže napravimo najbolje što možemo, a na ovim nastupima možemo svirati i druge pjesme, one koje možda nisu bile najuspjelije. Sve se zasniva na nečemu što se zove pjesma. Pjesma je sve više i više u drugom planu, sve više je u prvom planu jesi li se oženio, jesi li se rastao, kako ti je s djecom, kakva ti je frizura, imaš li silikone… Meni to nije prioritet…

Kod mene je sve isto, ali ima nekih novih pjesama, a neke stare smo odjenuli u novo ruho. Vidimo da ljudi jedan dio mog repertoara doživljavaju kao narodni pa možda dok sam još živ nije zgorega da ih podsjetimo da smo to mi radili.

Puno ste nastupali, i u Hrvatskoj i vani. Imate li neke neostvarene želje što se toga tiče? Gdje biste htjeli nastupati a još nište?

Studirali ste građevinu, ekonomiju, bavili ste se politikom, novinarstvom, sad proizvodite vino, a glazba je prisutna cijelo vrijeme… Je li se sve to dogodilo slučajno? Kako ste uspjeli sve povezati?

– Kod mene je sve to imalo neki svoj slijed, logičan i normalan. Kad sam završio gimnaziju, upisao sam i završio fakultet, onda sam otišao u Ameriku, oženio se, tamo sam počeo studirati drugi fakultet, pa sam se vratio u Hrvatsku, nostrificirao te ispite i završio još jedan fakultet. U međuvremenu je stalno postojala glazba kao poveznica između svih tih mojih manjih ili većih obaveza. Politika je za mene obaveza čovjeka da u danom trenutku pokuša fokus sa sebe prebaciti na zajednicu, ako mu to uspije.

Svi smo mi pomalo političari, ali postoje oni profesionalni kojima se svaki, ma bilo kakav događaj, odbija od tijela i obraza. Ja nisam takav. Možda sam i malo previše emotivan. Htio sam na neki način vratiti zajednici sve ono što je ona dala meni da bih bio Škoro. Ako zajednica za to nije sprema ili to drugačije promatra, ok… Ja sam se maknuo, ne zanima me to više.

A vino proizvodim zato što sam u jednom trenutku osjetio da bih mogao u nešto investirati. Opcija je bila da napravim apartman na moru pa da to rentam, ali ja baš nisam za to. Moj pokojni djed je radio vino, pa sam kupio vinograd i skupa s njim još jedno sto problema (smijeh). Ispalo je da bi s politikom kakva se vodi prema agraru, bilo najbolje da ga zabetoniram, no ja nisam takav, guram to koliko mogu. Vinograd je u Kutjevu, dobro je urodio već dvije godine. Kako imam sreće, vino je postalošampionsko, stavili smo ga u botilje i sad sam ja zapravo dostavljač. Svi koji su ga pili kažu da je dobro. 

Ne pripadam nikamo

Vratimo se na kraju još malo riječko koncertu. Zašto bi trebalo doći na njega?

– Jedan dio publike zna ono što radim, osjećamo se kroz pjesme. Jedan od razloga zašto smo krenuli na ovu turneju je želja za povezivanjem. Mi smo duboko podijeljen narod, na puno razina. Trebalo je proći jako dugo vremena da shvatim zašto su me u Slavoniji zvali Dalmatinac, a zašto su mi u Dalmaciji govorili da sam Slavonac, zašto su mi kad sam se oženio, govorili da sam otamo otkud mi je žena, a to je iz Hreljina i Kostrene, zašto mi u Zagrebu kažu da sam Osječanin, zašto Osječanima ide na živce što sam otišao u Zagreb, zašto mi u glazbi kažu da sam inženjer, a zašto mi u struci kažu da sam glazbenik… Ustvari sam shvatio da ne pripadam nikamo.

U jednom trenutku sam shvatio da je možda najbolje da se odredim tako da pokušam pomiriti sve to skupa. Drago mi je da sa svojim pjesmama koje su nastale u ravnici mogu doći u Rijeku, Split, Zadar i da na neki načim probam brisati granice koje su umjetno nacrtane među nama. Volio bih da ljudi dođu, pa i oni koji ne slušaju tu glazbu, i da joj daju šansu. Ne moraju dati šansu meni, ali bih volio da daju šansu pjesmi. A kako će poslije toga biti, bit će kako bude.