Eksperiment je uspio

John Fogerty u novo ruho odjenuo devet velikih Creedencovih hitova

Marinko Krmpotić

Stare je pjesme Fogerty napravio novima uz novu produkciju, više instrumenata te pomoć poznatih rock i country izvođača poput grupa Foo Fighters i My Morning Jacket, te Kida Rocka, Boba Segera, Jennifer Hudson ili Keitha Urbana 



Legendarni američki rocker John Fogerty, autor najvećih hitova čuvene rock grupe Creedence Clearwater Revival, 28. svibnja proslavio je 68. rođendan na način koji je oduševio sve štovatelje zvuka te grupe – objavljivanjem novog studijskog albuma na kojem je u novo ruho odjeveno devet velikih Creedencovih hitova, dodane su tome i obrade dviju pjesama iz njegove solo karijere te predstavljene tri potpuno nove pjesme koje stilom itekako odgovaraju CCR stilu pa je Fogertyjev deveti studijski album nazvan »Wrote A Song For Everyone« zaista sjajno glazbeno prisjećanje na grupu čija je karijera kraju privedena pred više od četiri desetljeća. 


  Staro postalo novo


Stare je pjesme Fogerty novima napravio tako što je već poznatim melodijama i stihovima dodao novu produkciju, više instrumenata te u svakoj od njih i pomoć nekog od manje ili više poznatih rock i country izvođača, a taj je eksperiment dao odlične rezultate, odnosno album koji iznimnu vrijednost njegovih pjesama potvrđuje time što sve iznova odsvirane i snimljene pjesme u sebi i dalje drže onu čaroliju sedamdesetih, ali su istodobno dovoljno moderne da privuku nove, puno mlađe slušatelje. Sjajan primjer za to je uvodna »Fortunate Song« koju Fogerty izvodi uz žestoku američku rock skupinu Foo Fighters čiji agresivni heavy grunge zvuk idealno odgovara jednoj od društveno najkritičnijih Fogertyjevih pjesama u kojoj se, na temelju istinitih zbivanja vezanih uz izbjegavanje vojnih obveza u doba vijetnamskog rata, obrušava na političare koji su od mladih Amerikanaca tražili odlazak u taj rat, ali istodobno činili sve da njihovi sinovi izbjegnu poziv u vojsku. 



Najemocionalniji trenutak albuma svakako je pjesama »Lodi« koju izvodi sa sinovima Shanerom i Tylerom. Lodi je gradić u sjevernoj Kaliforniji koji je Fogerty zapamtio s jednog od brojnih putovanja svog djetinjstva kada su njega i četvero mu braće roditelji često vikendima vodili na izlete u zaleđe Kalifornije. U doba Creedenca Fogerty je o tom gradiću progovorio kroz priču postarijeg glazbenika koji se vraća kući nakon tisuće odsviranih pjesama i sretan je zbog povratka u zavičaj. Četiri desetljeća kasnije Fogerty – sada možda i sam taj glazbenik o kome je pjevao – sa sinovima iznova pjeva o sjevernokalifornijskom gradiću ubrzavši ovog puta ritam i pretvorivši nekadašnju baladu sporog ritma u zarazno plesni country ritam.





   »Bad Moon Rising«, u kojem su mu partneri dečki iz Zack Brown Banda, uz svima znanu poskočno-plesnu liniju ukrašen je nizom country dodataka koji ovu pjesmu inspiriranu horror filmovima čini idealnom za country plesnjake. »Long As I Can See the Light«, prekrasna himna svim putnicima i lutalicama koja ljepotu putovanja vidi u tome što se imaš kamo vratiti, također je zadržala svoju nekadašnju soul podlogu, a obogaćena je, pogotovo u drugom dijelu čvrstim južnjačkim rock zaleđem i sjajnim gitarističkim solažama za koje je zaslužna odlična pratnja grupe My Morning Jacket. 


»Born on the Bayou«, priča o tome kako možeš uspjeti čak i ako dolaziš iz provincije, iz južnjačkog sanjivog rhytam & blues zvuka pretvorena je, ponajviše odličnom vokalnom doprinosu Kid Rocka, u pjesmu znatno agresivniju od originala. 


  Posveta CCR-u


»Someday Never Comes« nastala je na traumatičnom Fogertyjevom iskustvu vezanom uz rastavu roditelja koje mu otac nije znao objasniti osim riječima »Jednog ćeš dana razumjeti«. Godinama kasnije i Fogerty je svojoj djeci nakon rastave sa suprugom bezuspješno pokušao objasniti što se dogodilo, a iz tih je gorkih trenutaka nastala pjesma o tome kako »neki dani nikad ne dolaze«. U novoj verziji baladični ton te sjajne pjesme Fogerty je uz grupu Dawes dignuo u veću brzinu podarivši joj rock okus kakav ranije nije imala. »Who’ll Stop the Rain« podsjeća na veličanstveni Woodstock o kojem i govori, a Fogerty je izvodi s Bobom Segerom, najvećom zvijezdom od svih suradnika na ovom odličnom albumu, pri čemu su čak i bolje od Segera svoju ulogu odigrali članovi njegovog Silver Bullet Banda čiji je zvuk prepoznatljiviji od u ovom slučaju pretamnog i predubokog Segerevog glasa koji se baš ne nalazi s Fogertyjevim vokalom. No, zato se vrlo skladno isprepliću vokali Alana Jacksona i Fogertyja u »Have You Ever Seen the Rain«, pjesmi posvećenoj raspadu Creedenca. Za kraj albuma Fogerty je izabrao veličanstvenu »Proud Mary«, svoj iskaz ljubavi prema temama američkog Juga koji ga fascinira od djetinjstva, koju izvodi uz pomoć Jennifer Hudson, Allena Toussainta i Rebirth Brass Banda, a iako u izvedbi šeću od soula prema country zvuku nedvojbeno je da pjesmom Fogerty odaje počast verziji koju su proslavili Ike i Tina Turner.   

Testament istine


Ova kolekcija klasičnih Fogerty/Creedence hitova u novoj verziji upotpunjena je i sjajnom obradom pjesma »Almost Saturday Night« koja je uz pomoć Keitha Urbana pretvorena u čvrsti i poletni country rock, dok je »Hot Rod Heart«, pravi road rock sound u kojem mu odlično pomaže Brad Paisley i koja nije bitnije promijenjena u odnosu na original s albuma »Blue Moon Swamp«. Napokon, Fogerty nas daruje i s tri potpuno nove pjesme – »Mystic Highway« i »Train of Fools« prave su Fogerty/CCR brze pjesme koje slave putovanja i lutanja, idealne za sountdrack svakog duljeg puta, a pravo malo blago je naslovna tema albuma koju izvodi uz pomoć prekrasnog glasa Mirande Lambert i kojom zajedno uspijevaju iskazati svu tugu pjesme kojom Fogerty prisjećajući se rastave s prvom ženom priznaje i vlastitu krivicu pjevajući stihove o tome kako je znao napisati pjesmu za svakoga, ali ne i popričati s vlastitom suprugom. 


   Album su odlično prihvatili i publika i kritika. Na Bilboardovoj ljestvici došao je do odličnog trećeg mjesta, drugi je u Danskoj, treći u Kanadi i Norveškoj. Čuveni glazbeni magazin »Rolling Stone« dao mu je čistu peticu, a novinar tog lista David Fricke nazvao ga je »testamentom stalne istine i snage velikih Fogertyjevih pjesama«. No, još bitnije od toga je da je ovaj 59:27 minuta dug album prava poslastica za sve koji su voljeli i vole gitaristički melodiozni rock vječnih Creedenca te još jedna potvrda teze kako je John Fogerty jedan od tvoraca onoga što danas zovemo americana.