Jadranka Stojaković 2009. nastupila je Trsatskoj gradini / Snimio: Ivica Tomić
Dvije rečenice, bukvalno dvije rečenice, bile su dosta da te Jadranka posve razoruža svojom iskrenošću i s ona dva oka koja ne znaju nego voljeti. Tamo gdje drugi mrze, tamo gdje su kivni, ona je voljela taman tako i toliko da sve njene nevolje budu tek djelić neke šire, neke dobre priče
Fotografija je loše kvalitete, mobitelom starim snimana pa nije za printanje, a opet sve se na njoj vidi i sve je zbog nje nanovo oživjelo. Vidi se djevojčica na kratko ošišana, što hoće reći da se slika dogodila prije najmanje sedam, ako ne i osam godina, kad je imala jedva četiri. Ne može biti da ima više, jer kako stare tako se te djevojčice ne daju više na kratko šišati.
Do nje sjedi žena, dama, zvijezda, ali dijete k’o dijete to ne zanima. Zanima je zato onaj flomaster što ga obje drže u ruci, onaj papir na kojem obje crtaju nešto, garant kućicu neku. Crtaju predano, posve posvećeno, kao da nikoga oko njih nema, ni svijeta, ni ljudi.
Ono što se na fotografiji ne vidi jesu roditelji što stoje sa strane, pa im sve nekako i milo i čudno u isti časa što im za stolom sjedi Jadranka Stojaković, sjedi i crta, baš k’o da nije iznimna glazbenica božanskog glasa, već samo najbolja prijateljica ne jedne već baš njihove četverogodišnjakinje.
Da je duži bio dan
Te 2008. godine činilo se da će crteža biti još, da je to samo prvi u nizu, da će Jadranka navraćati svaki put kad je tu negdje u prolazu i crtati s djevojčicom dok obje ne ‘odrastu’. Crtati čim se vrati iz Japana, čim se skući negdje na jugu Dalmacije i nabavi barčicu da može s njom u ribe.
Taj tren činilo se da je tek počelo i da se ima vremena za neke nove priče o Japanu, neke nove planove o smiraju. A onda, u srijedu jutrom, vijest što nonšalatno titra s naslovnica portala, stiješnjena između kojekakvih besmislica političkih, trendovskih, sportskih, srušila je sve.
Njezino prvo izdanje bila je kompilacija »Putovanja« dok je album »Svitanje« objavila 1981. godine za Diskoton.
Za deset godina diskografske aktivnosti objavila je petnaest singlova i šest albuma, a njezin posljednji studijski album »Daleko« struka je proglasila »albumom života« (Mario Iličić), dok je Zoran Tučkar, album usporedio s antologijskom serijom Johnnyja Casha »American Recordings«.
Iako je dugo živjela izvan bivše države, pjesme »Što te nema«, »Muzika je svirala«, »Život piše romane«, »Sve smo mogli mi«, »Vjerujem«, »Ima neka tajna veza« i mnoge druge, bile su veliki hitovi i do danas su ostali evergreeni glazbene scene.
Jedan od najljepših glasova, jedna od najtužnijih sudbina, napisao je netko podno teksta u kojem se birokratskim jezikom kazuje da je pjevačica, kantautorica i slikarica Jadranka Stojaković izgubila u utorak navečer, nakon duge i teške bolesti, bitku za život. Otišla je u 66. godini.
Vijest taman takva da se ti se učini kako je onaj vrtuljak, na kojem se vrte Mira Furlan i Miki Manojlović u zadnjoj sceni filma »Cirkus Columbia« dok iz zvučnike pjeva »sve smo mogli mi«, naprasno odlučio stati i ne pokrenuti se nikada više. A sve smo mogli mi, da je duži bio dan…
Kompjutori nemaju duše, nemaju milosti, osjećaja. Vijest se brzo troši i ne nudi sve što bi čovjek želio znati, kamo li ono što bi htio čuti. Ne može stroj to. Tko zna, recimo, gdje su sada one dvije Jadrankine prijateljice Japanke, obožavateljice i biografkinje i jesu li uspjele napisati knjigu o Jadrankinom životu. Hodale su za njom posvuda, pa tako onomad došle i do Sarajeva prije tih sedam osam, godina. Došle one i došli novinari da priču napišu.
Dvije rečenice, bukvalno dvije rečenice, bile su dosta da te Jadranka posve razoruža svojom iskrenošću i s ona dva oka koja ne znaju nego voljeti. Tamo gdje drugi mrze, tamo gdje su kivni, ona je voljela taman tako i toliko da sve njene nevolje budu tek djelić neke šire, neke dobre priče.
Nema mjesta za tugu
Goli fakti kazat će da je rođena 24. srpnja 1950. godine u Sarajevu, gdje je i počela sa svojom glazbenom karijerom. Reći će i da se tijekom kasnih 70-ih počela baviti obradom sevdalinki i starogradskih ljubavnih pjesama, kao i obradom poezije pjesnikinje Desanke Maksimović i pjesnika Alekse Šantića. Kazat će kako je kao prateći vokal 1981. godine otišla na Eurosong zajedno s Seidom Memićem Vajtom, a tri godine kasnije je napisala je naslovnu pjesmu za Olimpijadu u Sarajevu. Bila je ta pjesma taman takva da su je Japanci sebi pozvali.
Ali, nema tu još koječega od onog što se novinaru čini da su onomad pričali. Nema ni riječi o tome kako je počeo rat, a ona se našla bez putovnice zapravo nigdje, jer je nisu bez papira htjeli ni Japanci, ni svi ti silni narodi bivše nazovi tvorevine. Nema spomena stana u Sarajevu u koji su silom ušli drugi. Nema priče o japanskim filmašima koji su željeli da im baš ona sklada i svira glazbu za filmove.
Napustila nas je umjetnica anđeoskoga glasa i žena lavljeg srca. Duboko nas je rastužila ta vijest. Nježnim emocijama i pjesmama koje ćemo zauvijek pamtiti, oplemenila je jedno vrijeme, ljude i narode, budila je osjećaj za dobrotu, nježnost, umjetnost i približila nam na najskladniji način ono što je i sama najviše voljela – svoje pjesme.
Pokušavamo pronaći riječi, ali njih sada nema, tužni su danas i ljudi i gradovi i sve pozornice na kojima je Jadranka zapjevala. Njezino ime uvijek će buditi emocije i podsjećati nas na umjetnicu čije ćemo pjesme voljeti i čuvati, a koje će nas vraćati u ljepša i umjetnički sadržajnija vremena.
Glazbena diva osvojila je cijelu bivšu državu i zauvijek će ostati u mislima i domovima ljubitelja lijepih melodija i riječi. Draga Jadranka, sada ste tamo gdje ćete s anđelima smišljati neke nove pjesme.
Mi ćemo zauvijek čuvati one koje ste nama ostavili. Naučili ste nas kako se vole život, ljudi i umjetnost i kako se uvijek, usprkos svemu, čuva osmijeh na licu. Vaše pjesme i Vaš osmijeh ostat će uvijek u našem sjećanju i bit ćemo zahvalni što smo bili dio Vašeg vremena, poručili su iz Croatia Recordsa.
Nema ni anegdote s one dvije drage biografkinje koje se nisu mogle načudit veličini ribe što su je dobili u našim uzmorskim restoranima, a one tako sitne. Zbog Olimpijade je pozvana u Japan, da bi tamo provela 23 godine. I taman kad se planirala vratiti, dogodila se nesreća na pozornici, a onda i bolest koja je vraća u Bosnu i Hercegovinu. Amniotrofična lateralna skleroza, bolest motornog neurona, ustanovljena nakon toga pada te 2009. godine. I Dom za stare »Caritas« u Banja Luci.
– Nažalost, prestala sam svirati gitaru. Ruka se ukoči i ne mogu je odvojiti. To me malo zaboljelo, ali morate prihvatiti sve onako kako jest. Mora se prihvatiti realnost. Nema mjesta za tugu, nasvirala sam se. I nema što nisam svirala, ne samo gitaru. Danas mogu samo malo svirati usnu harmoniku, što mi je mama predlagala još na početku karijere. Govorila mi je da ne nosam toliko instrumenata već da fino uzmem usnu harmoniku i stavim u džep. Tako je nekako na kraju i ispalo – kazala je u jednom od posljednjih svojih intervjua.
Fiji koji se trese
Ljudi zapravo neke stvari nikad ne nauče. Činilo se da ima vremena i da se čuda događaju. Valjalo je samo otići pa je vidjeti, onako kako su put Banja Luke odlazili mnogi. Ali, kako ćeš, i kome, i gdje kad ti se po glavi mota da je možda zadnji puta.
A onda jedno jutro, upališ kompjuter i s ekrana bljesne ono što nikad nisi želio čuti. Otišla je dama i drug, jedna od ono malo bića koji kada ti kažu da te vole to zaista i misle. Djevojčica s one fotografije to je najbolje znala, dok su njih dvije na frižider lijepile Jadrankinu sliku, crtež na kojoj je »Fiji koji se trese«. Lijepa i usamljena planina koja se voli i čije ime znači »vječni život«.
Život o kojem Jadranka pjeva: »Pomislim nekad na bivša jutra, na bivše dane i bivša mjesta, al’ put me vodi samo u sutra, život je jednosmjerna cesta…«
